Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/05 (S. Z.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1037/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1037/05, rješavajući apelaciju Salema Zonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salema Zonića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-141/03 od 11. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Travniku, broj Gž-43/02 od 9. maja 2002. godine, i presude Općinskog suda u Bugojnu, broj P-250/01 od 31. oktobra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salem Zonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Suljo Delić, advokat iz Bihaća, podnio je, 12. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-141/03 od 11. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-43/02 od 9. maja 2002. godine, i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 250/01 od 31. oktobra 2001. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-250/01 od 31.oktobra 2001. godine, povodom tužbe Saliha Fejzića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta i Besime Zonić radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, utvrđeno je da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen 23. augusta 1988. godine između tužitelja, kao kupca, i apelanta kao prodavca. Prema istom ugovoru apelant je prodao tužitelju svoje nekretnine označene kao k.č. br. 1/72 iz zk. ul. br. 209, K.O. Donji Vakuf, sada zk. ul. br. 4047 k. o. Donji Vakuf, što po katastru odgovara k.č. br. 1077 zvana «Okućnica»-kuća, zgrada površine 165 m2 i dvorište u površini od 82 m2 iz p. l. br. 1516, K.O. Donji Vakuf I. Apelantu i Besimi Zonić je naloženo da tužitelju u roku od petnaest dana po pravomoćnosti ove presude izdaju ispravu koja će tužitelju poslužiti za zemljišno-knjižni i katastarski prenos kupljenih nekretnina i pravo korištenja na k. č. br. 1/72 zemljišno knjižno tijelo 1 i pravo vlasništva na zgradi koja se nalazi na ovoj parceli, zemljišno knjižno tijelo 2, a ako to ne učine, ova presuda će poslužiti tužitelju kao izvršni naslov za zemljišno-knjižni i katastarski prenos kupljenih nekretnina. Apelant i Besima Zonić kao tuženi obavezani su tužitelju da naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.475,00 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-43/02 od 9. maja 2002. godine, povodom žalbe apelanta i Besime Zonić protiv presude Općinskog suda, broj P-250/01 od 31. oktobra 2001. godine, odbijena je kao neosnovana žalba a prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na član 9. stav 2. i stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», br.38/78 i 4/89) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, kojim je bilo propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni kod suda. Ugovor je pravno valjan i u slučaju kad potpisi ugovorača nisu ovjereni kod suda ukoliko je ugovor u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunjen, kao i u slučaju kada je pismeni ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Kantonalni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor 23. septembra 1988. godine u pismenoj formi i da je potpisan od strane tužitelja i apelanta, ali da je među parničnim strankama sporno da li je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno zaključio da je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, jer je isplaćen najveći dio kupoprodajne cijene, što među parničnim strankama nije ni sporno, ali je sporna činjenica da li je izvršena predaja sporne nekretnine u pretežnom dijelu. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da je izvršena i predaja u posjed pretežnog dijela nekretnine, jer je utvrđeno da je stambeni objekat-kuća predata u posjed tužitelju u novembru 1988. godine i da kuća predstavlja glavnu stvar i glavni predmet kupoprodajnog ugovora. Kantonalni sud je posebno naveo da ostali objekti i to garaža (velika i mala radiona) pravno predstavlja pripadak ili pertinenciju, kao sporednu stvar, koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama glavne stvari, a da pri tom ne postaje njen sastavni dio. Tužitelju je, dakle, predata u posjed glavna stvar, stambeni objekat-kuća, dok u posjed nisu predate garaža i mala radiona koje predstavljaju pripadak ili pertinenciju stambenog objekta, koji po zaključku suda, slijede pravnu sudbinu glavne stvari, jer pravni poslovi o glavnoj stvari zahvaćaju i pripadak, te ukoliko se želi da pravni posao ne obuhvati pripadak, to se mora izričito naglasiti.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-141/03 od 11. januara 2005. godine, revizija apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-43/02 od 9. maja 2002. godine, odbijena je kao neosnovana.

5. Iz apelacije proizilazi da je apelantu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje odnosno da je ugovor u većem dijelu ispunjen, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Također, apelant ističe da osporene presude protivno odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju «imovinu apelanta - poslovne prostore kvalificarju kao pripadak stambenog objekta, te pošto pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari da su kupoprodajnim ugovorom zahvaćene velika i mala radiona kao pripadak». Apelant smatra da jena navedeni način osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, ističući «da nekretnina ne može da bude pripadak nekretnini pogotovo cijeneći površinsku i vrijednosnu stranu nekretnina».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri navođenju kršenja ovog prava apelant se nije konkretno pozivao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, tvrdeći da se radi o zasebnim građevinskim cjelinama koje ne mogu predstavljati pertinenciju glavne stvari.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je kupoprodajni ugovor ispunjen u pretežnom dijelu i da li ostali objekti - garaža (velika radiona i mala radiona) predstavljaju pripadak ili pertinenciju kao sporednu stvar koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke glavne stvari, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i zaključili da je predmetni ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, jer je isplaćen najveći dio kupoprodajne cijene, da je izvršena i predaja u posjed pretežnog dijela nekretnine, jer je stambeni objekat – kuća predat u posjed tužitelju, da kuća predstavlja glavnu stvar i glavni predmet kupoprodajnog ugovora, a da ostali objekti predstavljaju pripadak ili pertinenciju koji slijede pravnu sudbinu glavne stvari. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanta na koje ukazuje u svojoj apelaciji već bili predmetom njegove žalbe protiv presude Općinskog i Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/05 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio