Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1298/05 (P. M. i drugi)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1298/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1298/05, rješavajući apelaciju, Predraga Mitrović i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Mitrovića, Nikole Mitrovića, Duška Mitrovića i Joke Mitrović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-181/05 od 31. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Mitrović i drugi (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 13. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-181/05 od 31. marta 2005. godine.
2. Dušan Mitrović (u daljnjem tekstu: tužilac), koji je u srodstvu sa apelantima kao njihov stric podnio je, 10. februara 1988. godine, tužbu protiv Nikole Mitrovića, oca apelanata, (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava vlasništva na dijelu kuće u Ulici Boška Hadžića, broj 23. u Derventi.
3. Osnovni sud je presudom, broj-P-490/87 od 28. maja 1991. godine, utvrdio da je tužilac vlasnik ½ dijela kuće u Derventi u Ul. Boška Hadžića 23, koja je sagrađena na k. č. broj 1678, upisana u KO Derventa I, te je tuženi dužan priznati pravo vlasništva stana na spratu koji se sastoji od kuhinje, dvije sobe, kupatila, hodnika, sobe u potkrovlju, jedne garaže u prizemlju i ½ dijela podruma i tužiocu predati ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prenos, a u protivnom će je za zemljišno-knjižni prenos zamjeniti ova presuda. Istom presudom tuženi je obavezan iseliti se iz spornih nekretnina i iste, slobodne od ljudi i stvari, predati tužitelju, kao i platiti mu na ime zakupnine stana dinarsku protuvrijednost od 50,00 DM, počev od 1. juna 1986. godine, pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu troškove spora u iznosu od 12.650,10 dinara sve u roku od 15. dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca da mu se prizna pravo vlasništva na dijelu sporne kuće opravdan zbog činjenice da je svojim sredstvima i radom učestvovao i doprinosio gradnji kuće, da je pozamljivao novac da bi mogao kupiti građevinski materijal, da je angažovao i druga lica da pomažu oko gradnje kuće, da je, po izjavama svjedoka, pozajmio novac kojim je njegov brat stekao zemljište, te da je učešće u gradnji kuće tužioca bilo znatnije, obzirom da je njegov brat bio slabijeg zdravlja.
5. Viši sud je presudom, broj Gž-1002/91 od 3. novembra 1992. godine, žalbu tuženog djelimično uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojom je tuženi obavezan platiti tužiocu na ime mjesečne zakupnine dinarsku proturijednost od 50,00 DM i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Viši sud je takođe utvrdio da je našao dovoljno uporišta za zaključak da je tužilac vlasnik jedne polovine sporne kuće, jer ti dokazi, posebno svjedoci, saslušani povodom istih okolnosti, u svojim iskazima jasno potvrđuju nalaze da je tužilac svojim radom učestvovao u gradnji kuće, da su u tu svrhu i svjedoci dolazili da mu u tome pomognu bilo radom na kući, bilo da su ga kao kolege u školi zamjenjivali, dok se bavio izgradnjom kuće. Time dokazuju da je postojao dogovor između tužioca i njegovog brata, a prednika apelanata, da zajednički izgrade kuću za obojicu. Da je takav dogovor postojao i da tužiocu po tom osnovu, kao vlasniku pripada jedna polovina kuće, dokazuje i posjedovni list, prema kojem je tužilac upisan kao posjednik jedne polovine kuće, što ni tuženi nisu osporili.
7. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-433/02 od 10. juna 2003. godine, reviziju tuženih uvažio, te su obje nižestepene presude u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu preinačene tako što se tužbeni zahtjev tužioca odbija kao neosnovan. U obrazloženju Vrhovni sud navodi da su prvostepeni i drugostepeni sudovi pogrešno primjenili zakon, konkretno Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera («Službeni list SFRJ», broj 5/68), koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje predmetne porodične stambene zgrade. U članu 7. navedenog zakona propisano da lice kojem je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja tog zemljišta prenositi na drugo lice, osim ako se prenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu. Vrhovni sud je, u obrazloženju presude, dao objašnjenje da to ne znači da apelant eventualno ne može, po nekom drugom pravnom osnovu, zahtjevati utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj stambenoj zgradi.
8. Rješavajući apelaciju tužioca, podnesenu protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-433/02 od 10. juna 2003. godine, Ustavni sud je odlukom, AP-230/03 od 30. novembra 2004. godine, ukinuo presudu Vrhovnog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije).
9. Vrhovni sud je, u izvršenju navedene odluke Ustavnog suda, donio novu odluku, broj Rev-
181/05 od 31. marta 2005. godine, kojom je reviziju tuženih djelimično uvažio, preinačio obje nižestepene presude u dijelu kojim je utvrđeno da je tužilac vlasnik dvorišta površine od 197 m2 upisane kao k.č. 1678 K.O Derventa I tako što se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija, a u ostalom dijelu revizija je takođe odbijena.
10. Nezadovoljni ovakvom presudom Vrhovnog suda, apelanti su podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-181/05 od 31. marta 2005. godine, navodeći da je tom presudom povređeno njihovo pravo na imovinu zaštićeno članom članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelanti postavljaju kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
15. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pažljivo analizirao relevantne zakonske propise i utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkoj izgradnji objekta-stambene zgrade, uz zajedničko ulaganje sredstava i rada tužioca i njegovog brata pok.Nikole Mitrovića, prednika tuženih odnosno apelanata, te da je tužilac na tom objektu stekao pravo suvlasništva putem građenja na zakonit način, a u skladu sa članom 24. i 25 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ( «Službeni list SFRJ», broj 6/80). Pored toga, proizilazi da se apelanti zapravo žale na odluku čiji je činjenični supstrat i pravni osnov donošenja već bio predmet razmatranja od strane Ustavnog suda u postupku o apelaciji izjavljenoj protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-433/02 od 10. juna 2003. godine. S obzirom da je Vrhovni sud preispitao svoju odluku u skladu sa odlukom Ustavnog suda, broj AP-230/03 od 30. novembra 2004. godine, te da su redovni sudovi obrazložili sve relevantne odredbe koje su primijenili u konkretnom slučaju i dali su jasne razloge za svoje odluke, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović