Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/05 (R. F.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1525/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1525/05, rješavajući apelaciju Rabije Fifić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rabije Fifić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-321/04 od 21. juna 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/3-23-1097/04 od 12. oktobra 2004. godine, i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05-02/2-23-4255/03 od 11. augusta 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rabija Fifić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 14. jula 2005. godine, godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-321/04 od 21. juna 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/3-23-1097/04 od 12 oktobra 2004. godine, i rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/2-23-4255/03 od 11. augusta 2004. godine. Apelantica je, 18. jula 2005. godine, dopunila apelaciju.

2. Apelantica je, 26. augusta 2003. godine, podnijela Službi zahtjev za vraćanje u posjed stana u Tuzli, u Ulici Amelije Lebeničnik broj 2/II. Služba je rješenjem, broj 05-02/2-23-4255/03 od 11. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 12-06/3-23-1097/04 od 12. oktobra 2004. godine, odbacila zahtjev apelantice za povrat stana u posjed kao neblagovremen. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, pošto je isti datiran 26. augusta 2003. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 4. oktobar 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Nadležno Ministarstvo za prostorno uređenje je, postupajući po žalbi apelantice, utvrdilo da se ne mogu prihvatiti njenio žalbeni navodi, jer se radi o prekluzivnom roku koji se ne može produžavati, pošto se protekom roka gubi određeno pravo, a u konkretnom slučaju prestaje stanarsko pravo (član 5. stav 3 navedenog zakona).

3. Kantonalni sud je presudom, broj U-321/04 od 21. juna 2005. godine, odbio apelantičinu tužbu protiv osporenog rješenja Ministarstva kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge nižesepenih upravnih organa o prekluzivnosti roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.

4. Iako to izričito nije navela u apelaciji, iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kopnvencija). Ona u apelaciji ističe da je izbjegla iz Bosne i Hercegovine, da je zajedno sa mužem živila u Švedskoj, da je bolesna i da nije bila upoznata sa rokovima za povrat stana koji su propisani zakonskim propisima.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za popvrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom stambenom organu opštine nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i Kantonalni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1525/05 (R. F.) | Sudska praksa | Aktio