Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1874/05 (O. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1874/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj, 13. juna 2006. godine u predmetu broj AP-1874/05, rješavajući apelaciju Osmana Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Begića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-583/03 od 27. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-
1042/02 od 10 aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je, 5. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-583/03 od 27. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinskog suda), broj P-1042/02 od 10 aprila 2003. godine
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1042/02 od 10 aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-583/03 od 27. maja 2005. godine, utvrđeno je da je apelant, temeljem dosjelosti, stekao pravo suvlasništva sa dijelom od ¾ na nekretninama označenim kao k.č.broj 83/23 iz zk. ul broj 6322 k.o Bihać i to na suvlasničkim djelovima tuženih Osmana Hadžića, Gojka Pilipovića i Mare Zorić.
3. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za utvrđivanje suvlasništva na ¼ spornih nekretnina koje su uknjižene na suvlasnika Opšenarodna imovina - organ upravljanja NOO Bihać.
4. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povređeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta radom sudova najviše se ispoljava u činjenici što temeljem dosjelosti nije stekao pravo vlasništva i na preostalih ¼ spornih nekretnina, iako su one uknjižene kao društveno vlasništvo Općine Bihać. U vezi navedenih prigovora apelanta redovni sudovi su dali logična i uvjerljiva obrazloženja. Iz činjeičnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je ¼ spornih nekretnina uknjižena kao suvlasništvo Opštenarodne imovine kao društveno vlasništvo Općine Bihać, a da je tužitelj posjednik tih nekretnina na kojima ima sagrađenu porodičnu stambenu zgradu i da je posjed tužitelja upisan prilikom aerografometrijskog snimanja u javnim knjigama katastra nekretnina. Iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primjenio čl. 4 i
5. Zakona o građevinskom zemljištu i član 32 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kada je tužbe i zahtjev apelanta u odnosu na Općinu Bihać odbio. Naime, prema odredbama čl. 4 i 5 Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH», broj 34/86), koji je važio u vrijeme donošenja pobijane odluke, na gradskom građevinskom zemljištu ne postoji mogućnost sticanja prava vlasništva niti se ono može otuđiti iz državnog vlasništva. Čak i da se primjeni Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je ispuštena odredba da se na društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, vrijeme potrebno za dosjelost se može računati tek od dana stupanja na snagu navedenog zakona (ex nunc) a ne unazad tj ex tunc. Prvostepeni sud je pravilno cjenio sve provedene dokaze i za svoju odluku dao razloge koji su konzistentni i ne protvrječe jedan drugom, kako sugeriše apelacija.
8. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o konstituisanju prava vlasništva na preostaloj ¼ spornih nepokretnosti iz jasnog razloga da je to vlasništvo bilo uknjiženo na ime opštenarodne imovine na kojoj je, tada, nikako nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću i da je stav Kantonalnog suda da sud primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni u potpunosti suglasan odredbi člana 2. stava 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno isti se ni na koji način ne može smatrati proizvoljnim. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi ispravno postupili kad su utvrdili da apelant na ¼ spornih nepokretnosti nije stekao pravo vlasnitva dosjelošću, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo osporenim odlukama u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i citiranjem odredbi i propisa kojim je takvo pravo zagarantovano, apelant ne obrazlaže, niti dostavlja bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio takve navode, u smislu da postoji bar vjerovatnoća da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu. Shodno tome, Ustavni sud ponovno zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U pogledu navoda apelacije da su apelantu povređena pava na dom i zabranu diskriminacije, Ustavni sud nalazi da su ti navodi paušalne prirode i neutemeljeni obzirom na odlučenje Ustavnog suda povodom zahtjeva za povredu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović