Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/05 (Livnica d d)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1957/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine u predmetu broj AP-1957/05, rješavajući apelaciju DD «Livnica» Visoko na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Livnica D.D. Visoko, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-119/05 od 27. jula 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Kaknju, broj Ps-

57/02 od 15. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Livnica d d (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, podnijela je, 21. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-119/05 od 27. jula 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Kaknju, broj Ps-57/02 od 15. januara 2004. godine

2. Rješenjem Općinskog suda u Kaknju, broj Ps-57/2002 od 15. januara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-119/05 od 27. jula 2005. godine, utvrđeno je da se tužba, koju je radi duga od 6.944,05 KM protiv tuženog Delta SRZ «Kakanj» pokrenula apelantica, smatra povučenom.

3. Sud je utvrdio da na zakazano ročište za glavnu raspravu od 15. januara 2004. godine apelantica kao tužilac nije pristupila, iako je o glavnoj raspravi uredno obavještena. Apelantica, nadalje, nije izvjestila sud o razlozima neprisustvovanja glavnoj raspravi, čime su se stekli uslovi iz člana 97 Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, a sud je posebno cjenio činjenicu da se tuženi nije upustio u raspravljanje o predmetu spora.

4. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povređeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i slobodama

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Institut presumpcije povlačenja tužbe, kad je tužitelj uredno pozvan, a ne dođe na glavnu raspravu, je regulisan članom 97. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Uslov da bi se ovaj institut primjenio je da se tuženi nije upustio u raspravljanje o predmetu tužbe. Ova procesna situacija u potpunosti je identična sa konkretnom i rezultirala je osporenim rješenjima. Nedolazak na javnu raspravu u situaciji kad je tužilac uredno pozvan, jasno pokazuje nezainterosovanost stranke da ostvari sudsku zaštitu povređenih subjektivnih prava, pa time i nepostojanje «opravdanog zahtjeva» za zaštitu navodno povređenih ustavnog prava na pravično saslušanje na koje se apelant poziva.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. Apelantica navodi da je najprije predlagala da se predmetni spor okonča jer su utvrđene sve relevantne činjenice i ponuđeni svi dokazi. Pošto sud nije tako postupio i donio odluku, zakazao je novo ročište za 15. januar 2004. godine, na kojem se zastupnik apelantice nije pojavio navodno zbog bolesti. Sud nije kasnije prihvatio zahtjev za povrat u pređašnje stanje. On smatra da je ovaj propust nastao usljed činjenice da apelantu nije dopušteno da obavi propuštenu radnju, iako je do propuštanja došlo usled opravdanih razloga (bolesti punomoćnika apelanta) koje apelant nije mogao predvidjeti niti izbjeći, odnosno sud nije odlučio o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud se ne može upuštati u ocjenu zašto sud nije dozvolio povrat u pređašnje stanje obzirom da su redovni sudovi autonomni sudski organi koji vode parnični postupak u skladu sa procesnim praviliima i ocjenom dokaza i činjenica konkretnog predmeta. Za osporena rješenja, kojim je odlučio da tužbu smatra povučenom, sudovi su dali jasne i potpune razoge, koji su zasnovani na primjeni stava 3 člana 97 Zakona o parničnom postupku.

9. S obzirom da su redovni sudovi obrazložili sve relevantne odredbe koje su primijenili u konkretnom slučaju i dali su jasne razloge za svoje odluke, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično saslušanje zaštićeno člano 6. Evropske konvencije.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1957/05 (Livnica d d) | Sudska praksa | Aktio