Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/05 (S. I.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2047/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine u predmetu broj AP-2047/05, rješavajući apelaciju Svetomira Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetomira Ilića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-84/05 od 11. jula 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kp-367/04 od 8. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Svetomir Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koga zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 28. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Kž-

84/05 od 11. jula 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: Osnovni sud), broj Kp-367/04 od 8. aprila 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj Kp-367/04 od 8. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj KŽ-84/05 od 11. jula 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela -bludne radnje - iz člana 205 stav 2 Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službene novine Brčko Distrikta BiH», br. 10/03 i 45/04). Zbog učinjenog krivičnog djela, apelentu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

3. Navedeno krivično djelo je izvršeno tako što je apelant, 29. septembra 2004. godine, oko 6,30 časova, krećući se svojim putničkim vozilom kojim je apelant krenuo na posao sreo komšinicu--oštećenu Suzanu Smoljo staru 13 godina—pozvao je i primio u vozilo, skrenuo prema selu Lukavcu i stao u šumi na njivskom putu, zaključao vrata, spustio sjedište i, pored protivljenja i otimanja oštećene, počeo ju je ljubiti pri vratu i licu, zavlačivši ruke pod njenu majicu i stavljajući ruke preko pantalona, u predjelu njenog polnog organa, govoreći joj da o tome nikom ne kazuje.

4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. On navodi da je činjenično stanje pred prvostepenim sudom netačno i nepotpuno utvrđeno, što je dovelo do pogrešnih zaključaka u pogledu postojanja krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant navodi da je sud poklonio vjeru kako navodima Javnog tužilaštva tako i svjedocima, drugaricama oštećene, iako se radi o djeci čije izjave pred sudom u sudskom postupku treba uzimati sa određenom rezervom. Nasuprot tome sud nije, smatra apelant, poklonio vjeru starijim građanima koji su iskaze dali kao svjedoci odbrane, iako je riječ o licima koja, s obzirom na godine, mogu biti svjesni značaja i posledica datih iskaza. Sud je takođe uzeo u obzir vještačenje vještaka medicinske i saobraćajne struke, a apelant smatra da se nije mogla pokloniti puna vjera njihovim iskazima.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, na to da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje iz razloga jer je sud poklonio vjeru navodima i dokazima tužioca i uopšte svjedocima optužbe, dok je zanemario i nije uzeo u obzir navode i dokaze svjedoka odbrane. Međutim, apelant nije predočio nikakve dokaze da mu je onemogućeno da predlaže svjedoke odbrane i da se uzimaju iskazi od njih, što je osnovni zahtjev prava na pravično suđenje izražen u tački d) stava 3 člana 6 Evropske konvencije. Ovo pravo je tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opšte načelo je prema tome da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj slučaj. Takođe moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja i poziva tužilac. To što je sud poklonio vjeru i svoju osuđujuću presudu zasnovao na iskazima svjedoka optužbe, nije povreda prava na pravično saslušanje, jer se između ostalog i temelji na pravu suda da svoju presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu odnosno njegovoj obavezi da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana, kao što je i propisano članom 281. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

9. S druge strane, pravo da optuženi predlaže svjedoke odbrane nije po svom karakteru apsolutno u smislu da omogućuje pozivanje bilo kojeg svjedoka ili pak pravo da prisili domaće sudove da saslušaju nekog određenog svjedoka. Domaći zakoni mogu propisati uslove prihvaćanja svjedoka i nadležne vlasti mogu odbiti da dopuste pozivanje nekog određenog svjedoka ako se čini da svjedočenje nije relevantno. Ali podnosilac mora stoga dokazati da je propust da se sasluša određeni svjedok bio štetan po njegova prava. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava X protiv Švajcarske, 28 D. R. 127 ). Ono što je suštinski zahtjev prava na pravičan postupak u ovom segmentu jeste da procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu pri čemu se zahtjeva «jednakost sredstava». U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na glavnom pretresu sa mogućnošću iznošenja suprotnih argumenata. Nema naznaka niti je apelant u apelaciji predočio ijedan dokaz da sud nije vodio krivični postupak prema ovim zahtjevima i da je narušeno načelo tzv. «jednakosti oružja» u postupanju suda. I konačno sud je poklonio vjeru nalazu vještaka medicinske struke nalazeći da je iskaz oštećene dat uvjerljivo i istinito kao i zapisniku o prijemu usmene prijave sačinjen u Policiji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 01-428/04 od 29. septembra 2004. godine.

10. U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.

11. Ustavni sud uočava, da je u postupku pred sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Iskorištena je, između ostalog, mogućnost angažovanja odgovarajućih sudskih vještaka medicinske struke, apelant je uz branioca prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/05 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio