Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1466/05 (K. V. i drugi)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1466/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006 godine, u predmetu broj AP-1466/05, rješavajući apelaciju Kasima Velića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije:
- Kasima Velića, Senada Ljubjankića, Omera Didovića i Zehre Hadžić, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-602/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-676/03 od 14. maja 2004. godine,
- Hatke Osmančević, Nezakete Crnalić, Ahmeta Ožegovića, Nedžida Durakovića, Ismeta Ljubjankića, Hajre Gracić, Bajre Gracić i Mehe Klopića, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-601/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-670/03 od 14. maja 2004. godine,
- Kemala Čauševića, Azre Šabić, Emina Hadžića, Mine Hadžić, Besime Sivić, Edine Ćirić, Sadika Pašalića, Hanite Grošić i Mirsade Karaibrahimović, podnesene protiv Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-603/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-1592/03 od 14. maja 2004. godine,
- Hasede Mahmić, Sinele Šahinović, Smaila Ćirića, Katke Drljača, Senade Bužimkića, Ismete Pašalić, Fatime Oraščanin, Safije Melkić i Mejre Čaušević, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-604/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bhaću, broj RS-1605/03 od 14. maja 2004. godine,
- Almire Jusić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-655/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-1290/03 od 18. juna 2004. godine,
- Sulte Ibrahimpašić, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-504/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-1364/03 od 14. maja 2004. godine,
- Muhameda Dedića, podnesene protiv presude Kantonalnog suda Bihaću, broj RSŽ-580/04 od 8. septembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda, u Bihaću broj RS-631/02 od 15. marta 2004. godine,
- Jasmina Bećkanovića, Sebihe Ljubjankić, Razije Klopić, Jasmina Orlića, Hazima Hadžića i Jasne Henda, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-684/04 od 9. novembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-658/03 od 27. maja 2004. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1 Kasim Velić, Senad Ljubjankić, Omera Didović i Zehra Hadžić (u daljnjem tekstu: prvoapelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 11. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-602/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-676/03 od 14. maja 2004. godine. 2 Hatka Osmančević, Nezaketa Crnalić, Ahmet Ožegović, Nedžida Duraković, Ismeta Ljubjankić, Hajra Gracić, Bajro Gracić i Meho Klopića (u daljnjem tekstu: drugoapelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 11. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-601/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda, broj RS 670/03 od 14. maja 2004. godine.
3 Kemal Čaušević, Azra Šabić, Emin Hadžića, Mina Hadžić, Besima Sivić, Edina Ćirić, Sadika Pašalić, Hanita Grošić i Mirsada Karaibrahimović (u daljnjem tekstu: trećeapelanti), svi iz Bosanske Krupe, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 13. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv Kantonalnog suda, broj RSŽ-603/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda, broj RS-1592/03 od 14. maja 2004. godine.
4 Haseda Mahmić, Sinela Šahinović, Smail Ćirić, Katka Drljača, Senada Bužimkić, Ismeta Pašalić, Fatima Oraščanin, Safije Melkić i Mejre Čaušević (u daljnjem tekstu: četvrtoapelanti), svi iz Bosanske Krupe, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 13. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Kantonalnog suda broj, RSŽ-604/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda, broj RS-1605/03 od 14. maja 2004. godine.
5 Almira Jusić (u daljnjem tekstu: petoapelantica), iz Bihaća, koju zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijela je, 18. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-655/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda, broj RS-
1290/03 od 18. juna 2004. godine.
6 Sulta Ibrahimpašić (u daljnjem tekstu: šestoapelantica) iz Bihaća, koju zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijela je, 18. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-504/04 od 8. juna 2005. godine, i presude Osnovnog suda, broj RS-
1364/03 od 14. maja 2004. godine,
7 Muhamed Dedić (u daljnjem tekstu: sedmoapelant) iz Bihaća, podnio je, 30. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-580/04 od 8. septembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-631/02 od 15. marta 2004. godine.
8 Jasmin Bećkanović, Sebiha Ljubjankić, Razija Klopić, Jasmina Orlića, Hazim Hadžića i Jasna Henda (u daljnjem tekstu: osmoapelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su, 1. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-684/04 od 9. novembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda u Bihaću, broj RS-658/03 od 27. maja 2004. godine
9 Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 1466/05, AP 1467/05, AP 1478/05, AP 1479/05, AP 1515/05, AP 1516/05, AP 2056/05 i AP 2448/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 1466/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
AP 1466/05
10 Presudom Osnovnog suda, broj RS-676/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-602/04 od 8. juna 2005. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi prvoapelanata za isplatu plaća za 1994 i 1995. godinu i isplatu naknade za topli obrok za period 1996. godine do 1999. godine, zbog zastare potraživanja prema JU Osnovna škola «Gornja Koprivna», Općina Cazin i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 1467/05
11 Presudom Osnovnog suda broj RS 670/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-601/04 od 8. juna 2005. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi drugoapelanata za isplatu plaća za 1994 i 1995. godinu i isplatu naknade za topli obrok za period 1996. godine do 1999. godine, zbog zastare potraživanja prema JU Osnovna škola «Gornja Koprivna», Općina Cazin i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 1478/05
12 Presudom Osnovnog suda broj RS 1592/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-603/04 od 8. juna 2005. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi trećeapelanata za isplatu novčanih naknada za topli obrok za period 1997. godine do 1999. godine, zbog zastare potraživanja prema JU «Druga osnovna škola», iz Bosanske Krupe i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 1479/05
13 Presudom Osnovnog suda, broj RS 1605/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-604/04 od 8. juna 2005. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi četvrtoapelanata za isplatu novčanih naknada za topli obrok za period 1997. godine do 1999. godine, zbog zastare potraživanja prema JU «Druga osnovna škola», iz Bosanske Krupe i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 1515/05
14 Presudom Osnovnog suda, broj RS 1290/03 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-655/04 od 8. juna 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev petoapelanatice za isplatu novčanih naknada za topli obrok za period 1997. godine do 1999. godine, u ukupnom iznosu od 1.712,00 KM, zbog zastare potraživanja prema JU Osnovna škola «Brekavica» iz Bihaća i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 1516/05
15 Presudom Osnovnog suda, broj RS-1364/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-504/04 od 8. juna 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev šestoapelantice za isplatu novčanih naknada za topli obrok za period 1997. godine do 1999. godine, u ukupnom iznosu od 2.088,00 KM, zbog zastare potraživanja JU Osnovna škola «Kamenica» iz Bihaća i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 2056/05
16 Presudom Osnovnog suda, broj RS 631/02 od 15. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-580/04 od 8. septembra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev sedmoapelanta za isplatu plaća za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godinu, zbog zastare potraživanja prema JU Osnovna škola «Gornje Prekounje-Ripač» iz Bihaća i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
AP 2448/05
17 Presudom Osnovnog suda, broj RS 658/03 od 27. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-684/04 od 9. septembra 2005. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi osmoapelanata za isplatu plaća za 1994 i 1995. godinu i isplatu naknade za topli obrok, zbog zastare potraživanja prema JU Osnovna škola «Gornja Koprivna», Općina Cazin i nedostatka pasivne legitimacije tuženika Unsko-sanskog kantona Bihać.
18 U obrazloženju osporenih odluka, prvostepeni sud je naveo da su JU Osnovne škole u kojima su apelanti bili zaposleni (u daljnjem tekstu: drugotuženi), u svim predmetima, istacale prigovor zastare potraživanja u skladu sa članom 372. Zakona o obligacionim odnosima u odnosu na potraživanja plaće za period koji je tražen tužbenim zahtjevima apelanata. Imajući u vidu da su tužitelji tužbe podnosili tokom 2003. godine, a da su isplate plaća za sporne periode kao i naknade toplih obroka sukcesivno dospjevale zaključno sa 1999. godinom, prvostepeni sud je prigovor zastare usvojio i u tom dijelu je odbio tužbene zahtjeve apelanata. Također, prvostepeni sud je obrazložio da su tužbeni zahtjevi neosnovani i u odnosu na prvotuženog, budući da drugotuženi ima svojstvo pravnog lica u skladu sa Zakonom o javnim ustanovama, te da radnici sva prava iz radnog odnosa ostvaruju u okviru javne ustanove. Stoga je prvostepeni sud zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Ovakvo stanovište u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud.
19 Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelanti vide u tome što je, prema njihovom mišljenju, pogrešno utvrđeno da je za dio potraživanja nastupila zastara, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. 20 Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
21 Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
22 Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
23 Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
24 U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su se apelanti blagovremeno obratili sudu za naknadu neisplaćenih plaća i naknada za tople obroke, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 25 Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Što se tiče prigovora apelanata u vezi sa zastarom, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. 26 U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je dio tužbenog zahtjeva apelanata zastario, budući da je ta potraživanja dospijela zaključno sa 1999, uzimajući u obzir da su određena potraživanja dospjevala i ranije, a tužbe su podnesene tokom 2003. godine, dakle nakon proteka roka iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno iz člana 371. navedenog zakona. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
27 U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28 U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović