Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1379/06 (A. L.)

Odluka donesena 13. 06. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1379/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine 2006. godine, u predmetu broj AP-1379/06, rješavajući zahtjev Adila Loze za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Adila Loze za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Adil Lozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je, 13. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje odluke Vrhovnog suda, broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, kojom je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je, 28. aprila 2003. godine, protiv tuženih Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RTV FBIH), Amarilda Gutića i Bakira Hadžiomerovića, podnio tužbu Kantonalnom sudu, radi naknade nematerijalne štete, u iznosu od 30.000,00 KM, zbog iznošenja neistine – klevetničke tvrdnje o njemu, više puta od strane medija RTV FBiH, u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine, obavezani su tuženi Amarildo Gutić i Bakir Hadžiomerović da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 28. aprila 2003. godine, pa do isplate. Prvotužena RTV FBiH je obavezana da izreku navedene presude objavi u prvoj narednoj emisiji Politički magazin «60 minuta», a u roku od 30 dana nakon njene pravomoćnosti.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda preinačena i apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Apelant je obavezan da tuženim solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. Vrhovni sud je ocijenio da «u konkretnom slučaju izražavanje tuženika iz transkripta emisiji Magazin «60 minuta» od 27. januara 2003. godine i 24. februara 2003. godine su obrađivani prilozi koji se odnose na informacije o Abdulahimu Maktoufu, u kojoj je prvostepeni sud utvrdio da izražavanje «Adil Lozo omogućio mu je, primjera radi, dobru poslovnu transakciju ... i advokata bjelosvijetskog kriminalca ...» predstavlja klevetu kojom je apelantu nanesena nematerijalna šteta», nema sadržaja klevete kako je to propisano Zakonom o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 59/02, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). Činjenice vezane za apelanta, za koje je prvostepeni sud našao da su utvrđene, a to je da je apelant bio ministar u vrijeme kada je ostvarena kupovina spornog objekta kao i činjenica da je apelant bio suvlasnik preduzeća «Palma-Invest» «Interinvest» zajedno sa Maktoufom, da je Husein Ćosić optuživao Maktoufa za kriminal, su istinite i u tom dijelu izražavanje dakle, nije neistinito. Ostali sadržaji predstavljaju novinarsko mišljenje u vezi sa položajem apelanta kao zastupnika Maktoufa i poslovnog partnera, u skladu sa obrađenom temom koja se odnosila prvenstveno na radnje Maktoufa, dakle sud o vrijednostima koje se dovode u vezu sa trećim licem. Vrhovni sud je dalje naveo da zaključak prvostepenog suda da je navedenim izražavanjima apelant predstavljen kao osoba koja obmanjuje javnost, laže, bavi se pokušajem podmićivanja, krivotvorenje računa i potvrda o prevozu robe, prevarama i sl. nisu činjenice koje proizilaze iz spornog izražavanja već su subjektivno mišljenje o spornom izražavanju. Po ocjeni Vrhovnog suda takva izražavanja imaju elemente uvrede a ne klevete, pa se zbog njih ne može tražiti zaštita po Zakonu o zaštiti od klevete. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešna ocjena prvostepenog suda kojom se utvrđuje nedobronamjernost tuženika ili narušavanje privatnosti u iznošenju činjenica jer za odgovornost za neistinito činjenično tvrđenje nije potrebna dobronamjernost, već je dovoljno utvrditi neistinitost činjenica. Vrhovni sud je dalje istakao da kod pitanja od javnog interesa kao što je privredni kriminal i slično za odgovornost štetnika potrebno dokazati njegovu namjeru (da je znao) ilio nehat (neopreznošću zanemario) neistinitog izražavanja (član 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju budući da iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činejnica već samo izražavanja vrijednosnih sudova, nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženika zbog klevete po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni sud je ocijenio da je u pobijanoj presudi pogrešno primjenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženih za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se izvršila odšteta. Vrhovni sud je posebno naglasio da kada nema klevete kao građansko-pravnog delikta onda nema ni štete od klevete, te da sud ne može dosuđivati štetu iz drugih razloga po ovom osnovu.

6. Vrhovni sud je naveo da je u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Herecgovine», br. 53/03 i 73/05), apelantu kao protivnoj stranci dosudio naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 5.397,70 KM i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 330 KM, što ukupno iznosu 5.727,70 KM.

7. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda, kojom je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM, do donošenja odluke o apelaciji

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijane presude, proizilazi da se apelant žali na kršenje prava na pravično saslušanje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na nediskriminaciju u postupku u kojem je donesena osporena presuda. Međutim, apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda, u pogledu naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM, koje je dužan nadoknaditi tuženim. Jedini argument u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koji apelant navodi je da je nepravična osporena odluka Vrhovnog suda, kojom mu je umjesto očekivane zaštite naloženo da isplati tuženim navedeni iznos na ime troškova parničnog postupka.

12. U konkretnom slučaju, osim ovih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile po njega eventualne nenadoknadive štetne posljedice. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1379/06 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio