Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1442/06 (F. S.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1442/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1442/06, rješavajući zahtjev Fikreta Smajlovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Fikreta Smajlovića, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brezovog Polja, Općina Brčko, kojeg zastupaju Miloš Stanimirović i Faruk Balijagić, advokati iz Tuzle, podnio je, 17. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-58/02 od 16. februara 2005.godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzla, nakon dobijene saglasnosti Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu od 15. februara 2000. godine, presudom Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim, da je na način opisan u izreci iste presude učinio krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne i to: za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. ranijeg KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. ranijeg KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je uz primjenu člana 46. stav 1. ranijeg KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, u koju mu je na osnovu člana 48. stav 1. istog zakona uračunato vrijeme lišenja slobode i koje je proveo u pritvoru od 2. februara 2001. godine pa do 21. marta 2003. godine. Istom presudom oštećeni Nedim Mustačević i Ejub Smajić su na osnovu člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku upućeni na parnicu, a apelant je na osnovu člana 91. stav 1. istog zakona obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.460,00 KM i paušal u iznosu od 50,00 KM, sve u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, žalba apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, odbijena je kao neosnovana i potvrđena presuda prvog stepena. Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda Kantonalnog suda pobija niti su učinjene povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Apelant se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je «postupak nepravedno proveden, domaći zakoni su očigledno proizvoljno i pogrešno tumačeni na štetu apelanta, te se zbog toga u apelaciji i tvrdi da je ukupan efekat sudskih odluka rezultat ozbiljnih nedostataka koji su uticali na pravilnost postupka tako da isti nije zadovoljio zahtjeve pravičnog suđenja». Apelant ukazuje da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-231/95 od 24. juna 1997. godine, presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Odjeljenja u Zenici, broj Kž-69/93 od 5. februara 1994. godine, i presudom Okružnog vojnog suda u Zenici, broj Ik-58/93 od 30. septembra 1993. godine, «pravosnažno okončan krivični postupak za potpuno istu radnju izvršenja te je za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ pravosnažno osuđen Džemal Zahirović, što znači da postoji već presuđena stvar i povreda Krivičnog zakona iz člana 359. tačka 3. ZKP.» Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presudu Vrhovnog suda, broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine i presudu Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, te predmet vrati Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
5. Apelant nije posebno obrazložio svoje navode u pogledu zahtijeva za donošenje privremene mjere.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Ustavni sud podsjeća je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
9. U konkretnom slučaju, apelant nije naveo nikakve činjenice i razloge, niti dostavio dokaze u pogledu mogućnosti nastupanja nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići. Pored toga, predmetna štetna posljedica za apelanta, u vidu izdržavanja pravosnažno utvrđene i izrečene kazne lišenja slobode, je, u isto vrijeme, u skladu sa načelima pravne države i vladine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i nije u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići izvršenjem pravosnažne sudske presude. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović