Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1200/05 (J. D.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1200/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1200/05, rješavajući apelaciju Jusufa Džake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Džake, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 1243/03 od 26. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Džaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 24. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS), broj U-1243/03 od 26. januara 2005. godine.
2. Apelant je, 7. juna 1999. godine, podnio zahtjev za povrat stana u Čajniču u Ul. Smaje Memiševića br. 2 (nova adresa: Pavla Đurišića br. 1). Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odsjek Čajniče, je rješenjem, broj 05-050-53-1-29/99 od 18. aprila 2001. godine, utvrdio da je Selveta Oruč, apelantova bivša supruga, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se predmetni stan vraća u posjed, a privremenom korisniku je naloženo da stan napusti u roku od 90 dana, uz pravo na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja navedeno je da se apelant obratio zahtjevom za povrat spornog stana i da je kao dokaz priložio rješenje Opštinskog suda u Goraždu, broj 13/83 od 4. marta 1983. godine. Na osnovu tog rješenja ovaj organ je utvrdio da je Selveta Oruč bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj je isti vraćen u posjed.
3. Apelant je na prvostepeno rješenje izjavio žalbu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu površine stana za koji je dozvoljen povrat. U žalbi je istakao da se u stan na adresi Pavla Đurišića broj 1., uselio na osnovu akta nadležnog organa, Općinskog suda Čajniče, broj P- 13/83 od 4. marta 1983. godine, a onda se obratio vlasniku stana U.T.P. «Cicelj» da mu dozvoli proširenje stana. Na osnovu odobrenja vlasnika stana, kako je istakao u žalbi, izvršio je proširenje i 70 m2 koristio je do 1992. godine, u zajedničkom domaćinstvu sa vanbračnom suprugom i kćerkom, što je prvostepeni organ propustio utvrditi.
4. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske je, postupajući po žalbi apelanta izjavljenoj na prvostepeno rješenje, donio rješenje, broj 05-050-1-648/03 od 27. augusta 2003. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporenim rješenjem utvrđeno da je Selveta Oruč nosilac stanarskog prava na stanu u Ul. Pavla Đurišića br. 1 u Čajniču, za kojeg je apelant podnio zahtjev za povrat kao član porodičnog domaćinstva. Utvrđeno je da se Selveti Oruč predmetni stan vraća u posjed, a privremenom korisniku naloženo je da isti napusti. Ministarstvo je, kao drugostepeni organ, utvrdio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, jer iz dokumentacije u spisu na nedvojben način proizilazi da je Selveta Oruč nosilac stanarskog prava na stanu površine 35 m2. Selveti Oruč je stan vraćen u pojed na osnovu čl. 14. i
18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS», broj 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01). Ovaj organ je cijenio navode apelanta i našao da nisu od utjecaja na drugačiju odluku u konkretnoj upravnoj stvari.
5. Apelant je tužbom protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, radi poništenja rješenja, broj 05-050-1-648/03 od 27. augusta 2003. godine, pokrenuo upravni spor. Vrhovni sud je postupajući po tužbi donio presudu, broj U-1243/03 od 26. januara 2005. godine, kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, ovaj sud je istakao da je apelant podnio zahtjev za povrat stana i pritom naglasio da se stan sastoji iz dvije cjeline, na kojima su nosioci stanarskog prava apelantova bivša supruga Selveta Oruč i on lično. Pobijanim rješenjem odlučeno je o povratu dijela stana na kojem je nosilac stanarskog prava apelantova vanbračna supruga, ali ne i o dijelu stana na kojem je nosilac stanarskog prava apelant. U presudi je pojašnjeno da je apelant nakon razvoda sa bivšom suprugom nastavio živjeti u stanu, Ul. Pavla Đurišića br.1, u vanbračnoj zajednici sa Selvetom Oruč. Ona je sudskim rješenjem iz 1983. godine, određena za nosioca stanarskog prava a apelantu je, prema njegovoj tvrdnji, od firme U.T.P. «Cicelj», gdje je bio zaposlen, dodijeljen novi, jednosoban stan. Taj stan se nalazio pored stana koji je pripao njegovoj vanbračnoj supruzi, zbog čega su ga spojili i zajedno koristili površinu od 73 m2. Za prošireni dio stana apelant nije imao dokaze, tj. nije imao rješenje o dodjeli i Ugovor o korišćenju stana. Takvo činjenično stanje sud je utvrdio na temelju Ugovora o korišćenju stana kojeg je na osnovu sudskog rješenja iz 1983. godine sa SIZ-om stanovanja i komunalne djelatnosti zaključila apelantova vanbračna supruga. Na osnovu navedenog Vrhovni sud RS je izveo zaključak da nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog upravnog akta, pa je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Smatra da su upravni i sudski organi pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu površine stana za koji je dozvoljen povrat i koji je vraćen u posjed, a to je onaj dio stana za kojeg je njegova vanbračna supruga posjedovala rješenje i Ugovor o korišćenju, dok za prošireni dio stana nije ni odlučeno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i dali su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su pobrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Presudu Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Presudu Europskog suda, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudom Vrhovnog suda RS, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. U članu 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, propisano je da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u skladu sa aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U članu 15. stav 3. istog zakona propisano je da zahtjev za vraćanje stana treba da sadrži: podatke o podnosiocu zahtjeva, podatke o stanu, dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva, datum kada se nosilac stanarskog prava namjerava vratiti i podatke o boravištu. Ustavni sud primjećuje da je navode iznesene u apelaciji koji se odnose na utvrđivanje činjenica u pogledu površine stana za kojeg je podnio zahtjev za povrat, apelant iznosio tokom postupka pred upravnim organima u dva stepena i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom RS, pa su navedene institucije povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili relevantno materijalno pravo.
10. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. Prije svega, apelant nije ponudio dokaze da je u relevantno vrijeme bio u posjedu spornog dijela stana, odnosno nadležnom stambenom organu uz zahtjev za povrat stana u posjed nije dostavio rješenje o dodjeli stana na korištenje ili ugovor o njegovom korištenju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović