Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/05 (N. S.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1081/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1081/05, rješavajući apelaciju Nikole Stijepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Stijepića, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Banja Luci u predmetu broj P-582/04, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Stijepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novih Banovaca, podnio je, 25. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u predmetu broj P-582/04.
2. Apelant je Osnovnom sudu, 26. maja 2004. godine, podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete, u ukupnom iznosu od 100.000 KM. U navodima tužbe, istakao je da je u vrijeme izbijanja rata živio u Tuzli, do 26. januara 1994. godine, kada se uputio prema Resavici u Srbiju. Na liniji razgraničenja zarobili su ga pripadnici Vojske Republike Srpske, pa je upućen u logor Batkovići gdje je zadržan mjesec dana. U to vrijeme bio je maloljetan. Naveo je da je u logoru bio psihički i fizički zlostavljan zbog čega posljedice trpi i danas, pa je predložio da mu tužena naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu
3. Apelant je 3. septembra 2004. godine, posebnim podneskom proširio tužbu u pogledu broja tužitelja, tako da je pored apelanta, na mjesto tužiteljice pristupila Marica Stijepić.
4. Osnovni sud je tužbu od 26. maja 2004. godine i podnesak od 3. septembra 2004. godine, dostavio tuženoj na odgovor.
5. Tužena je, 22. septembra 2004. godine, dostavila pismeni odgovor na tužbu.
6. U odgovoru na apelaciju od 27. maja 2005. godine, Osnovni sud je naglasio da nije bio u mogućnosti ranije odlučiti o tužbi apelanta, jer se ne radi o predmetu koji je po prirodi hitan, a prilikom odlučivanja o prioritetima sud cijeni činjenične navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev. Pored toga, ovaj sud kao i svi ostali sudovi u Bosni i Hercegovini, ima veliki broj neriješenih predmeta iz proteklih godina, veliki broj primljenih novih predmeta i ima obvezu prioritetnog rješavanja predmeta koji su hitni po samom zakonu. Ovaj sud je istakao da je u toku procedura na nivou Skupštine Republike Srpske oko usvajanja Zakona o civilnim žrtvama rata, u čijoj je kategoriji i apelant, pa će se nakon usvajanja tog Zakona ovom predmetu dati prioritet u radu.
7. Ustavni sud je zatražio radi uvida spis Osnovnog suda, broj P-582/04, 26. maja 2006. godine, ali je obaviješten da je, 13. decembra 2005. godine, cio spis taj sud dostavio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske, u smislu člana 1. i 4. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 103/05).
8. Do dana podnošenja apelacije, 25. aprila 2005. godine, Osnovni sud nije odlučivao o tužbi apelanta, zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju 25. aprila 2005. godine, zbog nedonošenja odluke od strane Osnovnog suda po tužbi radi naknade štete, koju je podnio 26. maja 2004. godine i pismenim podneskom od 3. septembra 2004. godine, preinačio na način što je broj tužitelja povećan. Dakle, razdoblje u kojem Osnovni sud nije donio odluku, a koje je prema mišljenju apelanta trajalo nerazumno dugo, je razdoblje od jedanaest mjeseci. Međutim, Ustavni sud smatra da razdoblje od jedanaest mjeseci u kojem Osnovni sud nije donio odluku, pogotovu što se ne radi o predmetu koji je po samom zakonu hitan, nije nerazumno dugo razdoblje. Također, treba imati u vidu i razloge koje je Osnovni sud naveo u svom odgovoru na apelaciju kao i povodom traženja spisa na uvid. Naime, 21. novembra 2005. godine, proglašen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, zbog čega je Osnovni sud u smislu člana 1. i 4. navedenog Zakona, predmet na nadležnost ustupio Pravobranilaštvu Republike Srpske. U članu 1. citiranog Zakona, propisano je da se ovim Zakonom uređuju postupak, uslovi, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak vansudskog poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim osobama u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. U članu 4. ovog Zakona, propisano je da se postupak za priznanje prava određenih ovim Zakonom u predmetina koji nisu pravosnažno okončani, provodi putem vansudskog poravnanja kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5. istog Zakona propisuje da se predmeti za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnim Pravobranilaštvima u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a pod ratnom štetom podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev», jer ne postoji kršenje ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u uzreci ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović