Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/05 (B. i S. M.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1119/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1119/05, rješavajući apelaciju Božidara Miloševića i Stanojke Milošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Miloševića i Stanojke Milošević, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-289/03 od 25. januara 2005.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-248/02 od 23.
januara 2003. godine, i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P- 1771/00 od 29. novembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božidar Milošević i Stanojka Milošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 4. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-289/03 od 25. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-248/02 od 23. januara 2003. godine, i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1771/00 od 29. novembra 2001. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1771/00 od 29. novembra 2001. godine, povodom tužbe apelanata protiv tužene Senaide Mehmedovski iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena) radi vraćanja pokretnih stvari i naknade štete v.s. 20.850,00 KM, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Istovremeno su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.485,00 KM, u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-248/02 od 23. januara 2003. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv presude Općinskog suda, broj P-1771/00 od 29. novembra 2001. godine, i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno, da ne stoji žalbeni prigovor bitne povrede postupka, jer je sud u skladu sa članom 206. i 207. Zakona o obligacionim odnosima, cijenio sve provedene dokaze na način propisan citiranim odredbama. Po ocjeni Kantonalnog suda dati razlozi nisu suprotni ni međusobno ni sa izrekom presude, a ni sa dokazima u spisu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da nema dokaza da je tužena prisvojila stvari apelanata, te da je za taj stav dao potpune, uvjerljive i obrazložene dokaze, koje prihvata i ovaj sud. Da li je suprug tužene koji je, kako je to utvrdio prvostepeni sud, gotovo godinu dana sam koristio stan apelanata, potraživane stvari uništio ili otuđio ne može, sve i da je tačno, za to odgovarati tužena. Neosnovano je u ovom slučaju i pozivanje na član 273. Zakona o porodičnim odnosima, jer predmetne stvari ne predstavljaju bračnu tečevinu tužene i njenog supruga, već stvari trećeg lica, za koje odgovara onaj u čijem su posjedu. Iz razloga koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud je prihvatio da tužena nije bila u posjedovanju stvari apelanata, da ih nije ni prisvojila niti uništila, pa kako prema odredbama Zakonu o obligacionim odnosima za štetu odgovara samo onaj ko je štetu pričinio, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-289/03 od 25. januara 2005. godine, revizija apelanata protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-248/02 od 23. januara 2003. godine, odbijena je kao neosnovana.
5. Apelanti smatraju da su im ovim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju i povrat imovine iz člana II/4. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovog prava apelanti vide u tome što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer su prema njihovom mišljenju, «dokazali, što je tužena i priznala, da su jedino ona i njen suprug sa malodobnom djecom bili u posjedu njihovog stana, te da im nisu vratili povjereni ključ od stana, i da su ga predali ovlaštenom organu - Upravi za stambena pitanja kada su iselili iz njihovog stana. Nakon smrti supruga, tužena je proglašena njegovom nasljednicom zajedno sa djecom. Sudovi su se pokazali pristrasnim, jer nisu uzeli u obzir razumne razloge i dokaze tužitelja, a sve u cilju diskriminacije i sprečavanja vraćanja njihove imovine».
6. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude, broj Rev-289/03 od 25. januara 2005. godine.
7. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode apelacije, ističući da pri donošenju presude, broj Gž-248/02 od 23. januara 2003. godine, nije došlo do povrede «ni jednog od prava apelanata, utvrđenih zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.»
8. Općinski sud također osporava navode iz apelacije i ostaje kod stanovišta da apelantima nisu povrijeđena prava na imovinu iz razloga koji su navedeni u presudi, broj P-1771/00 od 29. novembra 2001. godine, čiji je pravni stav potvrdio Kantonalni sud, a konačno i Vrhovni sud. Općinski sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju njihovih ustavnih prava.
9. Tužena u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi da su neosnovani navodi apelanata da su dokazali, a da je to i ona priznala, kako su jedino ona i njen suprug sa malodobnom djecom koristili stan apelanata, te da jedino oni mogu biti odgovorni za nestanak njihovih stvari. Tužena ističe da je neistinit navod apelanata da je ona priznala navedenu činjenicu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
12. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanata da sudovi nisu uzeli u obzir razumne razloge i dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
15. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, iako se radi o njihovoj imovini - stvarima koje su ostale u njihovom stanu.
16. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tužena apelantima pričinila štetu i prisvojila stvari apelanata koje su ostale u njihovom stanu, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
18. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
19. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da ni jedna radnja tužene nije u uzročnoj vezi sa eventualno pričinjenom štetom apelantima, a kamoli činjenica da je tužena prisvojila stvari apelanata, za koje apelanti u postupku nisu učinili osnovanom tvrdnju da su stvari pobrojane u tužbi pripadale njima, a posebno da je vrijednost tih stvari 20.850,00 KM. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana
1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu
20. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale da su osporenim odlukama diskriminirani u vezi sa svojim imovinskim pravima. Stoga Ustavni sud smatra da se apelanti žale na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti samo paušalno navode da su diskriminirani, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović