Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/05 (G. H.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1286/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1286/05, rješavajući apelaciju Gorana Hubijara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Hubijara, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-21/05 od 17. marta 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kp-220/04 od 14. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Hubijar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je, 7. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacino sud), broj Kž-

21/05 od 17. marta 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kp-220/04 od 14. januara 2005. godine.

2. Javno tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, 2. aprila 2004. godine, potvrdilo je optužnicu protiv apelanta, broj Kt-181/03 od 2. aprila 2004. godine, koju je preuzelo od Tužilaštva Bosne i Hercegovine, zbog krivičnog djela – falsifikovanja novca iz člana 205. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).

3. Presudom Osnovnog suda, broj Kp-220/04 od 14. januara 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela falsifikovanja novca, iz člana 205. stav 1. KZ BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom je odlučeno da se apelantu oduzimaju krivotvorene novčanice, i apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 150,00 KM i na ime paušala 50 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je da je na osnovu izvedenih dokaza, koje je sud cijenio pojedinčano i u uzajamnoj vezi, sud utvrdio da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti, i da je prilikom izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv. Takođe se navodi da sud nije utvrdio okolnosti koje bi dovele u pitanje mogućnost apelanta da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje se navodi da je apelant bio svjestan činjenice da su novčanice u apoenima od 100 dolara, koje je predao službeniku Raiffaisen banke, bile krivotvorene, te da je uprkos tom saznanju i svojoj svjesti u pogledu neispravnosti novčanica koje je posjedovao, apelant te novčanice pokušao zamijeniti u banci za drugu valutu stavljajući ih u opticaj. Osnovni sud navodi da nije prihvatio odbranu apelanta da nije znao da se radi o krivotvorenim novčanicama, jer je na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio da se radi o krivotvorenim novčanicama. Po ocjeni Osnovnog suda visina izrečene kazne adekvatna je težini počinjenog krivičnog djela, a ista je utvrđena na osnovu ocjene svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje je Osnovni sud imao u vidu prilikom izricanja kazne. Osnovni sud je posebno naglasio da je uzeo u obzir utvrđenu činjenicu da je apelant više puta osuđivan zbog raznovrsnih krivičnih djela, a između ostalog i zbog krivičnog djela falsifikovanja, te da je sklon asocijalnom ponašanju i vršenju krivičnih djela.

5. Presudom Apelacionog suda, broj Kž-21/05 od 17. marta 2005. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda je preinačena i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantu je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru od 24. jula 2004. godine pa do 19. novembra 2004. godine, a po presudi Kp-244/04 od 19. oktobra 2004. godine, kao i vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne zatvora po navedenoj pravosnažnoj presudi Osnovnog suda.

6. Apelacioni sud je naveo da je Osnovni sud na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i dao relevantne razloge za svoju odluku. Apelacioni sud je naveo da je Osnovni sud donoseći pobijanu presudu povrijedio krivični zakon na štetu apelanta, jer prilikom izricanja kazne apelantu nije primijenio relevantne odredbe KZ BDBiH koje se odnose na odmjeravanje kazne osuđenoj osobi i sticaja krivičnih djela, kao i odredbe koje se odnose na uračunavanje pritvora apelantu u izrečenu kaznu zatvora, zbog čega je po žalbi apelanta preinačio presudu Osnovnog suda u pogledu odluke o kazni, u koju je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru po predmetu Kp-244/04, kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, broj Kp-244/04 od 19. oktobra 2004. godine i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

7. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Također navodi da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Dalje ističe, da je u skoro identičnoj situaciji, kada je Osnovni sud utvrdio da je falsifikovana novčanica fotokopija sa skenera, u jednom predmetnom slučaju optuženu osobu oslobodio od optužbe. Apelant se žali na visinu izrečene kazne i troškove postupka. Također je naveo da je Osnovni sud povrijedio Krivični zakon, jer prilikom izricanja kazne zatvora nije primijenio pravila o sticaju, jer nije uzeo u obzir činjenicu da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora i nije mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora i uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno na izdržavanju kazne zatvora po ranijoj presudi Osnovnog suda, broj Kp-244/04 od 19. oktobra 2004. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, na to da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Pored toga, apelant navodi da je u skoro identičnoj situaciji, kada je Osnovni sud utvrdio da je falsifikovana novčanica fotokopija sa skenera, u jednom predmetnom slučaju optuženu osobu oslobodio od optužbe. Apelant se žali i na visinu izrečene kazne i troškove postupka, kao i da Osnovni sud prilikom izricanja kazne zatvora nije primijenio pravila o sticaju, jer nije uzeo u obzir činjenicu da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora i nije mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora i uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

11. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

12. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primijeni materijalnog prava, jer su redovni sudovi razmotrili apelantove navode u ovom smislu i o njima dali uvjerljive razloge. U isto vrijeme, Ustavnom sudu smatra da ocjena dokaza i primjena prava od strane redovnih sudova nije bila proizvoljna ili diskriminacijska jer za to ne postoje ikakvi dokazi.

13. Apelant se žali da su Apelacioni sud i Osnovni sud u identičnoj situaciji zbog falsifikovanih novčanica u jednom predmetnom slučaju optuženu osobu oslobodili od optužbe. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanta Ustavni sud zapaža da je ovaj žalbeni navod bio predmet apelantove žalbe na prvostepenu presudu, pa je Apelacioni sud ovaj prigovor ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak je dao jasne razloge i obrazloženje. Apelacioni sud je posebnio naglasio da je u predmetu Apelacionog suda, broj Kž-6/02, donesena presuda kojom je optužena oslobođena od optužbe, ali ne zato što je falsifikovane novčanice nisu mogle biti predmet izvršenja krivičnog djela, nego iz razloga što nije dokazano da je optužena počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.

14. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na propuste Osnovnog suda učinjene prilikom izricanja kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ocijenio opravdanim prigovor apelanta da je Osnovni sud svojom presudom kod izricanja kazne zatvora povrijedio Krivični zakon na štetu apelanta. Apelacioni sud je svojom presudom uvažavajući navode odbrane preinačio presudu Osnovnog suda, tako što je apelantu kao licu koje se nalazi na izdržavanju kazne zatvora uzeo u obzir ranije osude, i izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, primjenom pravila o sticaju. Time je Apelacioni sud ispravio povredu koju je učinio Osnovni sud, radi čega se i ovaj prigovor apelanta ima odbaciti kao očigledno neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/05 (G. H.) | Sudska praksa | Aktio