Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/05 (T. O.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1382/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1382/05, rješavajući apelaciju Taiba Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Taiba Omeragića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-25/04 od 24. marta 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-176/03 od 24. septembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-984/01 od 9. septembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Taib Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 24. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-25/04 od 24. marta 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-176/03 od 24. septembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-984/01 od 9. septembra 2002. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-981/01 od 9. septembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-176/03 od 24. septembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže JU Univerzitet u Tuzli – Rudarsko geološko građevinski fakultet u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati iznos od 60.200,00 KM na ime naknade za izvršene poslove po ugovoru o djelu od 24. marta 1995. godine, počev od 1. januara 1995. godine mjesečno po 1.400,00 KM do 18. augusta 1998. godine sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 18. augusta 1998. godine pa do isplate duga, i da mu plati troškove spora.
3. Vrhovni sud presudom, broj Rev-25/04 od 24. marta 2005. godine, odbio je reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.
4. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno-pravne propise, te da nije počinio ni jednu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je apelant kao dekan Fakulteta mogao potpisati ugovore sa trećim osobama i tako stvarati prava i obaveze za Fakultet. Da bi se u konkretnom slučaju moglo smatrati da je zaključen punovažan dvostran ugovor, koji samo kao takav stvara prava i obaveze za ugovorene strane, apelant nije mogao svojim potpisom stvoriti obavezu i za Fakultet bez obzira što je tada bio dekan već je uz pečat Fakulteta ugovor mogla potpisati samo druga osoba ovlaštena od strane organa upravljanja Fakulteta (Upravnog odbora ili Savjeta) ili da ti organi naknadno odobre takav ugovor (član 55. stav 1. ZOO). Samo pod tim okolnostima moglo bi se smatrati da je tužena preuzela obavezu isplate novčanog iznosa apelantu (član 17. stav 1. u vezi sa članom 72. stav 1. i članom 148. stav 1. ZOO). Dalje se navodi da u konkretnom slučaju nije postupljeno na izloženi način pa nije nastao punovažan dvostrani ugovor, a sami tim ni obaveza za tuženu koju je jednostrano utvrdio apelant. Nadalje, tužena je za postojanje naslovljenog ugovora saznala tek nakon isteka mandata apelanta kada se obratio Fakultetu sa dostavom izvještaja o radu i zahtjevom za isplatu novčanog iznosa po osnovu ugovora o djelu. Kantonalni sud je konstatovao da u spisu postoji veći broj zaključenih ugovora sa trećim pravnim osobama koje je potpisao apelant kao dekan Fakulteta, te da su svi ti ugovori protokolisani u nadležnoj Službi Fakulteta, osim predmetnog, te da se može prihvatiti tvrdnja tužene da je za ugovor na kome apelant temelji postavljeni zahtjev saznala tek nakon isteka mandata apelanta na funkciji dekana Fakulteta. Kantonalni sud je naglasio da je pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka Sadika Latifagića i Sadudina Hodžića prvostepeni sud utvrdio da su navedeni poslovi iz spornog ugovora redovni poslovi dekana Fakulteta za koje je apelant pored plate primao i dekanski dodatak.
5. Vrhovni sud se u obrazloženju svoje presude pozvao na razloge drugostepene presude.
6. U konkretnom slučaju apelant se žali da su mu zbog odbijanja tužbenog zahtjeva, od strane sudova da mu tužena plati iznos od 60.200,00 KM na ime naknade za izvršene poslove po ugovoru o djelu za sporni period povrijeđena Ustavom zajamčena prava iz čl. II/3.b) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupku i diskriminaciji u odnosu na ostale nastavnike koji su po osnovu naučno-istraživačkog rada naplatili cjelokupni iznos svoje ukupno realizirane zarade.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut neljudskom ili ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što mu je uskraćeno pravo od strane tužene, na isplatu naknade za izvršene poslove naučno-istraživačkog rada po ugovoru o djelu, u odnosu na ostale nastavnike koji su realizirali to pravo.
10. U vezi sa žalbenim navodima apelanta o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak odnosio na isplatu duga apelantu od strane tužene po osnovu ugovora o djelu. Ustavni sud nalazi da su sudovi u ovom predmetnom postupku temeljem provedenih dokaza utvrdili da je apelant mogao kao dekan Fakulteta potpisivati ugovor sa trećim osobama i tako stvarati prava i obaveze za Fakultet. Sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju apelant svojim potpisom nije mogao stvoriti obavezu za Fakultet, bez obzira što je bio dekan, obzirom da je uz pečat fakulteta ugovor o djelu mogla potpisati samo druga osoba ovlaštena od strane organa upravljanja Fakultetom (Upravnog odbora ili savjeta), odnosno da ti organi naknadno odobre takav ugovor (član 55. ZOO). Po ocjeni sudova samo pod tim okolnostima moglo bi se smatrati da je tužena preuzela obavezu isplate novčanog iznosa apelantu. Kako u konkretnom slučaju nije postupljeno na navedeni način to se i ne može smatrati da je dvostrani ugovor punovažno nastao, a samim tim i obaveza za tuženu koju je apelant jednostrano utvrdio. Nesporno je da je apelant zaključio veći broj ugovora sa drugim pravnim osobama, koje je potpisao, te da su svi protokolisani u službi Fakulteta, osim spornog ugovora, što po ocjeni sudova ne može opravdati tvrdnju apelanta da je za ugovor na kome apelant temelji postavljeni zahtjev tužena znala, dok je apelant bio na funkciji dekana. Također, po ocjeni sudova poslove iz spornog ugovora apelant je obavljao kao redovne poslove fakulteta za koje je pored plate primao i dekanski dodatak.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da iz stanja predmeta proizilazi da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelanta odbili sa tužbenim zahtjevom. U postupku pred Općinskim sudom apelantu je omogućeno predlaganje dokaza, koje je taj sud proveo, cijenio i detaljno obrazložio u svojoj presudi. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud se podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatuje da apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio barem vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi bilo kojeg ustavnog prava na koje se poziva.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, da je podvrgnut ponižavajućem postupku i diskriminaciji u odnosu na ostale nastavnike koji su po osnovu naučno-istraživačkog rada naplatili cjelokupni iznos svoje ukupno realizirane zarade, u konkretnom slučaju ne bi mogli opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih ustavnih prava.
13. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi navedenih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović