Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/05 (M. K.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1592/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1592/05, rješavajući apelaciju Mustafe Krese, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Krese podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-864/04 od 7. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-364/04 od 22. jula 2004. godine, i rješenja Općinskogsuda u Mostaru, broj P-886/03-II od 16. marta 2004. godine, ispravljenog rješenjem Općinskog suda u Mostaru, broj P-886/03-II od 30. marta 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Kreso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 27. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-864/04 od 7. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-364/04 od 22. jula 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-886/03-II od 16. marta 2004. godine, ispravljenog rješenjem Općinskog suda, broj P-886/03-II od 30. marta 2004. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu:tuženi), radi utvrđenja da mu ukupan penzijski staž iznosi 28 godina i dva dana, a da je visina tjelesnog oštećenja, utvrđena po osnovu bolesti i profesionalnog oboljenja, veća od 30%, što će se utvrditi medicinskim vještačenjem. Apelant je predložio i da mu tuženi prizna i trpi ovo utvrđenje od strane medicinskih ustanova i prema visini utvrđenog procenta tjelesnog oštećenja, da prizna pravo na invalidsku penziju prema visini oštećenja i prema utvrđenom penzijskom stažu ostvarenom poslije rata, u periodu od 6. jula 1994. godine do 6. jula 1998. godine, i isplati razliku na utvrđenu visinu penzije sa usklađenom visinom penzije na osnovu utvrđenja medicinskih ustanova, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-886/03-II od 16. marta 2004. godine, koje je ispravljeno rješenjem Općinskog suda broj, P-886/03-II od 30. marta 2004.godine, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
4. Općinski sud u obrazloženju odluke navodi da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje činjenica, odnosno utvrđenje dužine penzijskog staža i procenat tjelesnog oštečenja, a da je članom 54. stav 1.Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03) predviđeno da se tužbom za utvrđenje može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Dakle, navodi dalje Općinski sud, ne može se tužbom u parničnom postupku tražiti utvrđenje činjenica, jer sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali se o postojanju činjenica ne odlučuje izrekom sudske odluke. Također Općinski sud navodi da je odredbama čl. 52-58 Zakona o penzijskom-invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i hercegovine», br.29/98), utvrđen način sticanja invalidske penzije, a članom 98. navedenog zakona utvrđen je način rješavanja zahtjeva osiguranika na način da nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima na osnovu činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stučnog organa za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju, koji podliježu kontroli, a isti se u upravnom postupku mogu i preinačiti. Dalje, navodi Općinski sud, prema odredbi člana 1. stav 1. Zakona o uptravnom postupku, organi u upravnom postupku rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, a invalidsku penziju kao i postotak invaliditeta određuju stručni organi vještačenjem, za davanje nalaza i mišljenja o invalidnosti osiguranika, o tjelesnom oštećenju i drugim osnovama za ostvarivanje prava. Na kraju, Općinski sud, zaključuje da u sudskom postupku nije moguće utvrditi postotak invaliditeta jer za navedeno postoji stručni organ utemeljen Pravilnikom o ocjenjivanju radne sposobnosti PIO, shodno odredbama člana 1. i 3. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u PiO.
5. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-364/07 od 22. jula 2004. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-864/04 od 7. juna 2005. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili, utvrđujući apsolutnu nenadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud primjećuje da se u spisu nalazi rješenje Federalnog zavoda PIO/MIO - Osiguranje Mostar od 17. juna 2002. godine, kojim je žalba apelanta odbijena, a vezano za priznato pravo na invalidsku penziju i u pouci o pravnom lijeku apelant je upućen da može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja neposredno ili putem pošte, te da je nejasno, s obzirom da je apelant zastupan po pravno kvalificiranom licu, temeljem čega nije direktno uputio tužbu Vrhovnom sudu i pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog upravnog akta.
7. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova pravo iz čl. II/3.a), e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. .2 i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da o pravu apelanta da mu utvrdi visina tjelesnog oštećenja po osnovu povrede na poslu, te da mu tuženi prizna utvrđeni procenat oštećenja i pravo na invalidsku penziju prema visini oštećenja i prema utvrđenom penzijskom stažu ostvarenom poslije rata i da mu tuženi isplati razliku na utvrđenu visinu penzije sa usklađenom visinom penzije na osnovu utvrđenja medicinskih ustanova, nije meritorno odlučivalo pred redovnim sudovima. Ustavni sud nalazi da Općinski sud nije raspravljao po tužbenom zahtjevu apelanta iz razloga što članom 1. stav 1 Zakona o upravnom postupku, organi u upravnom postupku rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, a kako je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđeno da invalidsku penziju, kao i postotak invaliditeta, određuju stručni organi, to je u konkretnom slučaju nadležan organ uprave. Dakle, apelant ima mogućnost da vodi upravni postupak kao i pravo na sudsku zaštitu, ali u upravnom sporu i to kad upravnim aktom bude odlučeno o njegovom pravu..
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
12. U konkretnom slučaju apelant je, prema utvrđenom stanju u provedenom parničnom postupku u tri stepena, propustio da podnese zahtjev nadležnom organu, zbog čega redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redovni sudovi nemaju stvarnu nadležnost da rješavaju o apelantovom zahtjevu. Apelant, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, nije argumentovano opravdao činjenicu da bi podnošenje zahtjeva nadležnom organu uprave, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu ustavnih prava apelanta. Apelant je cijelo vrijeme tvrdio da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, kad su odbacili njegovu tužbu zbog apsolutne nanadležnosti, te je isticao da mu pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluke koje osporava u apelaciji nisu konačne odluke, donesene po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju apelantovog tužbenog zahtjeva. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović