Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1419/05 (Š. A.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1419/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1419/05, rješavajući apelaciju Alihodžić Šemse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Alihodžića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1602/04 od 26. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1305/00 od 7. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Alihodžića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1602/04 od 26. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1305/00 od 7. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemso Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 5. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1602/04 od 26. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1305/00 od 7. oktobra 2004. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv Javnog preduzeća «Vodovod i kanalizacija» iz Zenice (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke tuženog o usvajanju konačne rang liste za dodjelu stanova, broj 101-1735/00 od 28. juna 2000. godine, i utvrđenje prava apelanta na dodjelu 130 bodova po osnovu postojeće stambene situacije.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-1305/00 od 7. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1602/04 od 26. aprila 2005. godine, apelant je odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom u cjelosti, kao neosnovanim.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su članom 7 Pravilnika o stambenim odnosima tužene regulisani uslovi kada radniku bez stana pripada 130 bodova i ko se smatra radnikom bez stana. Nadalje, Općinski sud ističe da je komisija tuženog utvrdila da apelant živi u vlastitoj kući, da ista nije proglašena ruševnom od strane nadležnog organa i da nema pravo na 130 bodova. S obzirom da apelant nije pružio dokaze da je kuća u kojoj živi proglašena ruševnom od nadležnog organa, Općinski sud je na kraju zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Kantonalni sud u obrazloženju presude navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Članom 24 Zakona o stambenim odnosima, propisano je da se opštim aktima preduzeća utvrđuju kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, te se prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila uzima u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba. Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, jer isti u toku čitavog postupka nije dostavio sudu dokaze o tome da ispunjava uslove za dodjelu još 130 bodova, odnosno da je podstanar, niti da stanuje u objektu proglašenom ruševnim od strane nadležnog organa, niti da stanuje u stanu sa privremenim rješenjem, iz čega proizilazi da je apelant rangiran u skladu sa kriterijima iz pravilnika o stambenim odnosima tuženog, a shodno članu 24 Zakona o stambenim odnosima.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije, apelant ističe da se po novom pravilniku na koji je on stavio prigovor, a koji je odbijen, za ruševnu kuću dobije 130 bodova dok je po starom pravilniku korišten termin «neuslovna kuća», a ne «ruševna kuća». Smatra da u toku postupka pred redovnim sudovima nije mogao dostaviti dokaz od nadležnog organa da je kuća ruševna kada takav organ ne postoji. Također, apelant se žali što redovni sudovi nisu prilikom odlučivanja prihvatili kao dokaz nalaz vještaka građevinske struke iz 1988. godine, a koji je sačinjen u postupku pred Sudom udruženog rada u Zenici, broj RS-2163/88. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, poništi pobijane presude i da naloži tuženom da mu adekvatno rješi stambeno pitanje..

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustav«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako apelant nije precizno naveo u čemu se ogleda povreda navedenog člana Evropske konvencije, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda, ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan

14. U vezi sa navodima apelanta da redovni sudovi nisu prihvatili kao dokaz nalaz vještaka od 20. novembra 1998. godine, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude. U konkretnom slučaju, sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza, pa i obrazložili zašto nisu prihvatili dokaz predložen od strane apelanta. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da se nalaz vještaka od 20. novembra 1988. godine, ne može koristiti u konkretnoj parnici, jer je navedeni nalaz bio predmet raspravljanja pred Sudom udruženog rada, u postupku koji je apelant vodio protiv tuženog, a radi poništenja odluke o rang listi iz 1988. godine. Predmet konkretne parnice, navodi dalje Općinski sud, je poništenje odluke tuženog od 28. juna 2000. godine, i dokazi provedeni pred Sudom udruženog rada ne mogu se koristiti u konretnoj parnici. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je članom 123. Zakona o parničnom postiupku, propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode, a članom 126 Zakona o parničnom postupku je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice, zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u konkretnom slučaju teret dokazivanja da mu pripada pravo na dodjelu 130 bodova po osnovu stambene situacije, je na samom apelantu.

15. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opradati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebnoo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencijeju očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

16. Nadalje, apelant se žali na presude Kantonalnog i Općinskog suda, smatrajući da je istim povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je poništenje odluke tuženog o usvajanju konačne rang liste za dodjelu stanova. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja «imovinu» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ( vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Kevešević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, predmet broj CH/97/46,). Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantu na korištenje, ne predstavlja imovinu apelanata. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer bi apelant mogao steći pravo na dodjelu stana, primjenom relevantnog Pravilnika tužene. Međutim, pravo na sticanje stana dodjeljivanjem od strane nosioca prava raspolaganja, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1419/05 (Š. A.) | Sudska praksa | Aktio