Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/05 (R. Š.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2105/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj, 27. juna 2006. godine u predmetu broj AP-2105/05, rješavajući apelaciju Rame Šišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Šišića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-10/05 od 2. augusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-272/01 od 29. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Šišić (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Breze, koga zastupaju Aziz i Faruk Ćosović, advokati iz Visokog, podnio je, 10. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-10/05 od 2. augusta 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-272/01 od 29. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-272/01 od 29. oktobra 2004. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu RMU «Breza» (u daljnjem tekstu: tužena) isplati 2637,76 KM na ime izgubljene zarade i troškove parničnog postupka u iznosu od 623,00 KM, dok je apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio izgubljenu zaradu za period od 1. januara 2002. godine do 1. septembra 2004. godine i zahtjevom za utvrđivanje rente u iznosu od 185,49 počev od 1. septembra 2004. godine.
3. Sud je ovakvu odluku donio na osnovu činjenice da apelant nije uspio dokazati da je oštećen za izgubljenu zaradu za period od 1. janara 2002. godine do 1. septembra 2004. godine i isplatu rente u iznosu od 185,49 počev od 1. septembra 2004. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-10/05 od 2. augusta 2005. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni potvrđena.
5. Apelant se žali da da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su redovni sudovi prihvatili kao dokaz navodno nepravilno obavljeno vještačenje kojim nisu pravilno utvrđene novčane obaveze tuženog prema apalantu i nisu napravili razliku između zahtjeva za rentu i izgubljenu zaradu koji su različiti pravni pojmovi. Apelant navodi da su sudovi morali imati u vidu činjenicu da je u toku postupka apelant bio izložen finansijskim troškovima za plaćanje vještačenja, zatim da je uspio dokazati osnovanost svojih novčanih zahtjeva. Međutim, iz presuda redovnih sudova proizilazi da je vještačenje izvedeno prema pravilima ekonomske struke i nema naznaka da je vještak svjesno napravio greške na štetu apelanta. Sudovi su zaključili da je obaveza apelanta bila da pribavi i dokaže pravno relevantne činjenice na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, što apelant nije učinio. Nadalje, prema navodima apelanta sudovi u toku postupka navodno nisu pravili razliku između rente i izgubljene zarade, mada se apelant decidno izjasnio na zapisnik šta traži da se utvrdi. Iz stanja spisa i obrazloženja presuda vidi se da su sudovi dali uvjerljiva obrazloženja razlike u ovim pojmovima. Sudovi su zaključili da apelant nije dokazao visinu izgubljene zarade za period od 1. januara 2002. godine do 1. septembra 2004. godine, ni visinu mjesečne rente počev od 1. septembra 2004. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen uz navođenje logičnih i uvjerljivih razloga za ovakav stav.
9. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i diskriminatorno postupanje sudova. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li vještačenje izvedeno prema pravilima ekonomske struke i da su su renta odnosno izgubljena zarada pravilno obračunate, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pažljivo analizirali i obrazložili primjenu relevantnih odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju i za utvrđeno činjenično stanje dali razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise ili da su na proizvoljan način cijnili izvedene dokaze, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović