Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1138/05 («Župljanka» d.o.o. Hrvaćani i D. D.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1138/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1138/05, rješavajući apelaciju «Župljanka» d.o.o. Hrvaćani i Draška Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Župljanka» d.o.o. Hrvaćani i Draška Davidovića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Pžp-196/04 od 28. februara 2005. godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Banja Luka, Komisija za prekršaje br. 02/0703-456-

654/03-1 od 18. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Župljanka» d.o.o. Hrvaćani i Draško Davidović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 5. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pžp-

196/04 od 28. februara 2005. godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Banja Luka, Komisija za prekršaje (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 02/0703-456-654/03-1 od 18. decembra 2003. godine.

2. Komisija je donijela rješenje, broj 02/0703-456-654/03-1 od 18. decembra 2003. godine, kojim su apelanti «Župljanka» d.o.o., kao pravno lice i Draško Davidović, kao odgovorno liceproglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 66. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 25/02), te im je na osnovu člana 71. stav 1. tačka 8. i stav 3. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00KM odnosno 300,00 KM uz obavezu da plate troškove postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 12. juna 2003. godine inspektor Poreske uprave podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata, da je uz zahtjev dostavljen zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, broj 02/0703-456-654/03, kojim je konstatovano da na dan kontrole 12. juna 2003. godine poreski obveznik ne izdaje račune niti isječke kasene trake krajnim potrošačima prilikom prodaje proizvoda i vršenja usluga, da je u cilju pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja dana 3. jula 2003. godine odražan usmeni pretres na koji se odazvao punomoćnik apelanata koji je naveo da se razlika u iznosu od 200,00 KM, koja je zatečena u momentu kontrole odnosi na blagajnički maksimum. Komisija je dalje utvrdila da su se u radnjama apelanata ostvarila obilježja iz člana 66. Zakona o akcizama i porezu na promet te je apelantima izrekla najniži iznos kazne propisan za predmetni prekršaj.

3. Okružni sud je rješenjem, broj Pžp-196/04 od 28. februara 2005. godine, odbio žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio rješenje Komisije. Sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je u radnjama apelanata našao obilježja navedenog prekršaja i oglasio ih krivim te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Sud je odbio žalbene tvrdnje apelanata jer je članom 7. Uredbe o načinu i uslovima plaćanja gotovim novcem propisano da se za novac koji služi za vraćanje kusura u kasi mora nalaziti odluka o blagajničkom maksimumu, koju u konkretnom slučaju apelanti nisu imali. Sud je konstatovao da je kazna odmjerena u skladu sa članom 29. Zakona o prekršajima, te da je izrečena adekvatna novčana kazna kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom u smislu da apelanti više neće činiti ovakve prekršaje.

4. Apelanti navode da je pobijanim rješenjima prekršeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se ogleda u tome da je odluka prvostepenog organa suprotna stanju u spisima, da je prvostepeno rješenje nejasno i nerazumljivo, da je odlučeno mimo utvrđenog činjeničnog stanja, što predstavlja bitnu povredu pravila postupka. Apelanti dalje, smatraju da Okružni sud ne daje odgovor na ukazanu bitnu povredu, ničim ne obrazlaže zašto apelantima stavlja na teret prekršaj za koji su oglašeni krivim niti kojim dokazima je to utvrđeno, te smatraju da sud prekoračuje zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka jer navodi odluku o blagajničkom maksimumu, koju apelanti nisu imali te se poziva na Uredbu o uslovima i načinu plaćanja gotovim novcem koja uredba nije postojala u vrijeme izvršenja prekršaja. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se po apelantima povreda ustavnog prava na pravično suđenje ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Budući da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud također treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv u slučaju apelanata, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

8. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

9. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o akcizama i porezu na promet. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve poreske obveznike, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-

156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o akcizama i porezu na promet, uspostavljanje i jačanje poreske discipline poreskih obveznika radi prikupljanja poreza, što je u javnom interesu. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.

10. Ustavni sud konstatuje da su Komisija i Okružni sud proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelante oglasili krivim za prekršaj iz člana 66. Zakona o akcizama i porezu na promet navodeći razloge za takve odluke.

11. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom Okružnog suda i odlukom Komisije, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su Okružni sud i Komisije pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U kontekstu navedenog, budući da su Okružni sud i Komisija dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u svojoj apelaciji ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja rješenja, broj Pžp-196/04 od 28. februara 2005. godine. Ustavni sud konstatira da su Okružni sud i Komisija jasno i nedvojbeno naveli da su apelanti proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 66. Zakona o akcizama i porezu na promet te su apelanti za navedeni prekršaj i kažnjeni shodno članu 71. istog zakona, kojim je propisano da će se novčanom kaznom od najmanje 1.000,00 KM kazniti za prekršaj pravno lice ili preduzetnik ako, između ostalog, ne izda kupcu račun ili isječak kasene trake prilikom prodaje proizvoda ili vršenja usluga te da će se za taj prekršaj kazniti i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 300,00 do 1.500,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je u radnjama apelanata našao obilježja navedenog prekršaja i oglasio ih krivim te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Konstatacija Okružnog suda vezana za blagajnički maksimum nije od uticaja na rješavanje konkretne pravne stvari, kao ni tvrdnje apelanta da je prvostepeno rješenje doneseno mimo utvrđenog činjeničnog stanja odnosno da nije jasno na osnovu kojih dokaza je donesena odluka, budući da je navedeno da je predmetni postupak pokrenut na zahtjev inspektora Poreske uprave uz koji je dostavljen zapisnik, broj 02/0703-456-654/03, kojim je konstatovano da na dan kontrole 12. juna 2003. godine poreski obveznik ne izdaje račune niti isječke kasene trake krajnim potrošačima prilikom prodaje proizvoda i vršenja usluga, čime je prekršio odredbe člana 66. navedenog zakona, što je Komisija i obrazložila u svom rješenju, a što je prihvatio i Okružni sud.

13. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1138/05 («Župljanka» d.o.o. Hrvaćani i D… | Sudska praksa | Aktio