Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/05 (S. M.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1208/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1208/05, rješavajući apelaciju Stojanke Miličević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Miličević, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-332/04 od 19. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-

13/02 od 14. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojanka Miličević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 21. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-332/04 od 19. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-13/02 od 14. maja 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, koja je u sudu primljena 15. februara 2002. godine, a koji je preinačen u dopuni tužbe 24. oktobra 2003. godine, pri kome je ostala do zaključenja pripremnog ročišta održanog 10. marta 2004. godine, a kojim je tražila poništenje kao nezakonite odluke tuženika o prestanku radnog odnosa radnika na čekanju, broj 1006/03 od 25. septembra 2003. godine, te obavezivanje tuženika da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, te da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema Kolektivnom ugovoru i Pravilnikom o radu. U obrazloženju presude sud je naveo da je odbio apelanticin prijedlog, od 31. marta i 14. aprila 2004. godine, za ponovno preinačenje tužbe isticanjem, uz već ranije istaknute i zahtjeva za poništenje svih rješenja o upućivanju apelantice na čekanje počev od 1. aprila 1996. godine do 1999. godine, ne navodeći njihov broj i datum, budući da se tužba može preinačiti, shodno odredbama člana 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku, najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta koje je u ovom postupku održano 10. marta 2004. godine. Sud je utvrdio da nisu ispunjeni ni uvjeti da sud dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva u smislu člana 57. st. 2. i 4 istog zakona.

3. Okružni sud je presudom, broj Gž-332/04 od 19. aprila 2005. godine, odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu i o tome dao jasne i opširne činjenično-pravne razloge, koje je prihvatio i Okružni sud, a koji navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje. Naime, prvostepeni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka o prestanku radnog odnosa radnika na čekanju na osnovu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o radu, a u vezi sa odredbom člana 151. stav 1. istog zakona, kojim je propisano pravo na otpremninu radnika koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona, 16. novembra 2000. godine, zatekne na čekanju, ukoliko ga poslodavac u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona ne pozove na rad. Ovo stoga što je u toku postupka nespornim utvrđeno da je apelantica bila na čekanju i da nije pozvana na rad nakon donošenja Zakona o radu usljed čega je apelantici radni odnos prestao ex lege. Okruži sud je odbio kao neutemeljene i ostale apelanticine žalbene navode kojim je tvrdila da je i na pripremnom ročištu predlagala vještačenje te da nije bila u mogućnosti da angažuje advokata pa zbog toga nije mogla znati šta i kad treba dostaviti sudu, budući da je u pozivu za pripremno ročište apelantica upoznata na sve što je dužna iznijeti od činjenica, predložiti i donijeti od materijalnih dokaza, kao i to da je dužna da dokaže činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev. Sud je utvrdio da su neprihvatljivi i ostali žalbeni navodi vezani za dostavu sudu rješenja o čekanju, jer se njihovo poništenje tražilo tek na glavnoj raspravi, a nisu bili ispunjeni uslovi za preinaku jer se tuženi istoj protivio, a apelantica ničim nije dokazala da bez svoje krivice tužbu nije mogla ranije preinačiti, uz konstataciju da je upitno da li se o istim uopće moglo raspravljati, budući da se apelantica poziva na Zakon o radu, koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja spornih rješenja, a propisi koji su tada važili predviđali su prethodnu internu zaštitu, prigovor, koju apelantica nije koristila.

4. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelanticina ustavna prava: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanica navodi da je preduzeće, u kojem je do rata radio i njen suprug, odmah poslije rata krenulo u proizvodnju i primilo dosta novih radnika, da su radnici tog preduzeća redovno primali plaće i druge naknade dok je apelanticina porodica ostala bez ikakvih primanja, da se više puta obraćala direktoru i predsjedniku sindikata radi povrata na posao ili isplate bilo kakve naknade, ali da su njeni zahtjevi bili redovno odbijani. Apelantica, međutim, eksplicitno ne navodi razloge niti nudi dokaze u čemu vidi povredu ustavnih prava na koja se pozvala ali se iz apelacije može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da navodi da je presuda Osnovnog suda u Doboju «pravo nasilje» nad njenim pravima pravima i važećim zakonima Republike Srpske, da je postupak vođen tendenciozno u korist tuženog, da se za zaštitu svojih prava bori već deset godina.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom Okružnog suda, a samim tim i odlukom Osnovnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka u smislu da je sud privilegovao tuženog kao što to navodi apelantica. Ustavni sud, dalje, zapaža da su i apelanticini navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje, također paušalni budući da apelantica govori da se za zaštitu svojih prava bori deset godina, zanemarujući činjenicu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena sudu 15. februara 2002. godine, da je apelantica 24. oktobra 2003. godine dostavila dopunu tužbe, kojom je izvršila preinačenje tužbe promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, da je, nakon što je dopuna dostavljena tuženoj na odgovor, održano pripremno ročište 10. marta 2004. godine, glavna rasprava 31. marta i 16. aprila 2004. godine, te da je prvostepeni sud donio presudu broj Rs-13/02 od 14. maja 2004. godine, što upućuje da je Osnovni sud osporenu odluku donio u relativno kratkom roku od nepunih sedam mjeseci od preinačenja tužbenog zahtjeva. U kontekstu navedenog, budući da je Okružni sud odlučio o žalbi presudom broj Gž-332/04 od 19. aprila 2005. godine, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku koje reguliraju postupak po žalbi - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje treba obaviti prvostepeni sud prije dostave žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatuje da navedene činjenice upućuju da je i Okružni sud odluku po žalbi donio u relativno kratkom roku. Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ostalih ustavnih prava na koja se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica osim paušalnog pozivanja na povredu prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim i prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavnom sudu nije dostavila nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/05 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio