Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1280/05 (D. R.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1280/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1280/05, rješavajući apelaciju Dragana Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Ristića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-16/05 od 22. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Ristić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je, 8. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Kž-16/05 od 22. marta 2005. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj Kp-118/04 od 29. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Kž-16/05 od 22. marta 2005. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo prevare iz člana 288. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 10/03) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelant je osuđen za krivično djelo prevare jer je, 30. oktobra 2001. godine, zaključio sa trećim licima ugovor o kupoprodaji stana od 52,60 m2, koji se nalazi u Brčkom koji su mu za kupnju spornog stana isplatili iznos od 49.000 KM, iako je znao da sporni stan nije njegovo isključivo vlasništvo te da se oko stana vodi spor. Osnovni sud je zaključio da je apelant navedenim radnjama doveo u zabludu kupce spornog stana i naveo ih da na štetu svoje imovine isplate više novca nego što su trebali. Osnovni sud je proveo dokazni postupak saslušanjem nekoliko svjedoka i uvidom u relevantnu dokumentaciju. Osnovni sud je navodima svjedoka u potpunosti poklonio vjeru jer nije bilo nijednog razloga koji bi doveo u sumnju te iskaze, te pošto su isti potvrđeni i pismenim dokazima u koje je sud izvršio uvid i poklonio im vjeru.
3. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da on očigledno nije u tom slučaju postupao u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, odnosno da je do svega došlo spletom raznih okolnosti i da se radi o čisto građansko-pravnom odnosu između apelanta i kupaca spornog stana. U suštini apelant smatra da nije kriv za krivično djelo za koje je osuđen i u tome vidi povredu svojih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
6. Apelant je osporio samo drugostepenu presudu donesenu u krivičnom postupku ali se njegovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije, u suštini, odnose na kivični postupak u cjelini. Apelant je naveo da on nije odgovoran za krivično djelo za koje je osuđen, odnosno da nije kriv i da je to isticao tokom cijelog krivičnog postupka, te da je zbog osporenih presuda, odnosno zaključka redovnih sudova da je kriv za počinjeno krivično djelo došlo do povrede navedenih prava.
7. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud proveo temeljit dokazni postupak, utvrdio relevantne činjenice i obrazložio zaključak o postojanju apelantove krivične odgovornosti. Apelacioni sud je u svojoj presudi dao obrazloženje na sve žalbene navode i u potpunosti je potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
8. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović