Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/05 (F. D.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1379/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1379/05, rješavajući apelaciju Fehima Dostovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehima Dostovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-506/03 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehim Dostović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 24. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-506/03 od 24. februara 2005. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P.30/95 od 18. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž.280/03 od 31. jula 2003. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete protiv tuženih RMU „Banovići“ i GP „Bosnaputevi“ Sarajevo d.d.. Apelant je u tužbi tražio naknadu štete do koje je navodno došlo na njegovoj porodičnoj stambenoj zgradi prilikom rekonstrukcije puta Pribitković-Lozna. Općinski sud je u toku postupka izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka geometra, nalaz i mišljenje vještaka geološke struke, nalaz i mišljenje dva vještaka građevinske struke te dopune mišljenja tih vještaka, nalaz i mišljenje Komisije za nadvještačenje Građevinskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Komisija) te njihovo dopunsko izjašnjenje, kao i u drugu relevantnu dokumentaciju. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza sud je prihvatio nalaz i mišljenje Komisije u cijelosti kao stručno, argumentovano i objektivno dat nalaz. U nalazu i mišljenju Komisije, kako je navedeno u obrazložnju prvostepene presude, je zaključeno „da se uzrok šete na apelantovom stambenom objektu ni u kom slučaju ne može dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa rekonstrukcijom predmetne saobraćajnice, nego isključivo nedostacima u tlu na kojima je stambena zgrada sagrađena, nedostacima u nečinu i kvalitetu temeljenja, gradnje i konstrukcije objekta, te sa klizištem zemljišta na kome je objekat sagrađen a koje nije izazvano izgradnjom predmetne saobraćajnice“. Prvostepeni sud je dao obrazloženje za razloge zbog kojih nije prihvatio nalaze i mišljenja ostalih vještaka u postupku. Suština apelantove žalbe na prvostepenu presudu se odnosila na nalaz i mišljenje Komisije za koji je apelant naveo da je bio suprotan svim ostalim dokazima u postupku te da je kao takav bio sporan. Kantonalni sud je dao odgovor na taj apelantov navod obrazlažući da je Komisija izvršila opsežne istražne radove i ispitivanje tla oko apelantovog stambenog objekta, kao i šire područje duž saobraćajnice, samu saobraćajnicu, te padinu iznad i ispod kuće tužitelja. Kantonalni sud je zaključio da je sasvim logično da se jedan tako argumentovan nalaz prihvati, nasuprot nalazima koji su zasnovani samo na opsrevacijama i isključenju drugih faktora. Apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude osporavajući i u reviziji nalaz i mišljenje Komisije.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-506/03 od 24. februara 2005. godine, odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu i u obrazloženju naveo da je Kantonalni sud naveo opsežne razloge zbog čega je dao prednost nalazu i mišljenju Komisije u odnosu na nalaze drugih vještaka, koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

4. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda se odnosi na prihvatanje od strane redovnih sudova kao relevantnog nalaza i mišljenja Komisije o nastaloj šteti, za koji apelant zaključuje da je „kupljen“ i da takav nalaz nije ni bio potreban s obzirom da je sud u postupku ranije već obavio nekoliko vještačenja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se tiče načina na koji su redovni sudovi utvrdili relevatne činjenice u postupku, odnosno konkretno činjenicu o uzrocima štete na apelantovoj stambenoj zgradi pri čemu su kao relevantan prihvatili nalaz i mišljenje Komisije, kojeg apelant smatra spornim. Apelant je, u svojoj apelaciji, dakle, ponovio navode koje je već iznio u žalbi na presudu prvostepenog suda i reviziji Vrhovnom sudu. I Kantonalni i Vrhovni sud su dali odgovore na te apelantove navode i dali obrazloženje razloga zbog kojih su kao relevantan prihvatili nalaz Komisije.

8. U vezi sa prethodnim, Ustavni sud ukazuje na svoj ranije usvojeni stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta, odnosno da je bilo arbitrarnosti sudova u postupku utvrđivanja činjenica. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/05 (F. D.) | Sudska praksa | Aktio