Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1193/05 (I. i N. S.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1193/05

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1193/05, rješavajući apelaciju Ibrahima i Nusrete Suljagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima i Nusrete Suljagić, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj GŽ-37/05 od 10. marta 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Mal-206/03 od 1. decembra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibrahim i Nusreta Suljagić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 23. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne u Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-37/05 od 10. marta 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-206/03 od 1. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 15. augusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 24. augusta 2005. godine, a Apelacioni sud 1. septembra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Osnovnog suda su 27. aprila 2006. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj Mal-206/03 od 1. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-37/05 od 10. marta 2005. godine, u postupku po tužbi N. Đ. (u daljnjem tekstu: tužilac), obavezao apelante da tužitelju isplate iznos od 4.980 KM na ime sticanja bez osnova nastalog nužnim ulaganjem građevinskog materijala tužitelja u stambeni objekat apelanata (u daljnjem tekstu: sporna kuća), kao i naknadu troškova parničnog postupka. Osnovni sud je u cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine. Osnovni sud je u toku postupka, između ostalih, izveo dokaze uvidom u Zapisnik o uvođenju u posjed nekretnina od 26. decembra 1995. godine, Zapisnik o primopredaji, uvođenju i ocjeni stanja kuće broj 4-47-475-1874/01 od 29. augusta 2003. godine, Nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke od 29. augusta 2003. godine u vezi sa procjenom uloženih sredstava za sanaciju sporne kuće, te saslušanjem svjedoka S. N. i N. Š. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je tužitelj živio sa porodicom u spornoj kući na osnovu rješenja nadležnog općinskog organa za izbjeglice, raseljena lica i stambena pitanja. Osnovni sud je dalje utvrdio, iz odgovora na tužbu i iskaza svjedoka kojima je Osnovni sud vjerovao kao objektivnim i nepristranim, da je sporna kuća izgorjela zajedno sa krovnom konstrukcijom. Osnovni sud je zaključio da je tužitelj izvršio nužna ulaganja za osposobljavanje sporne kuće, i to pokrivanje kuće i nabavku, ugradnju i zastakljivanje dva prozora, u kojem pravcu je i sudski vještak uradio nalaz o procjeni uloženih sredstava i u kojem je navedeno da je izvedena krovna konstrukcija na krovu, da je pokrivanje krova iznosilo 4.718 KM a nabavka i ugradnja sa zastakljivanjem dva komada drvenog trokrilnog prozora 200 KM, što ukupno iznosi 4.918 KM. Nalaz vještaka je Osnovni sud prihvatio u cijelosti kao dat stručno i nepristrano. Osnovni sud je, također, naveo da je prema zapisniku o primopredaji, uvođenju i ocjeni stanja sporne kuće od 3. septembra 2003. godine, na spornoj kući stolarija na broju i da sporna kuća ima krov, što jasno ukazuje da je tužitelj prilikom iseljenja ostavio krov i stolariju, što je i morao učiniti prema rješenju nadležnog općinskog organa kojim mu je naloženo iseljenje iz kuće. Osnovni sud nije prihvatio navod apelanata i drugotuženog da tužitelj nije svojim sredstvima izvršio nužna ulaganja jer takav navod nije potkrijepljen nikakvim dokazima, dok su saslušani svjedoci tvrdili suprotno, a jedan od svjedoka je i učestvovao u postavljanju krova.

IV Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje odnose se u većem dijelu na način na koji je Osnovni sud utvrdio odlučujuće činjenice u postupku, posebno činjenicu o stepenu oštećenja sporne kuće u vrijeme kada je tužitelj uselio u spornu kuću, jer su apelanti tvrdili u postupku da je krov bio sa malim oštećenjem. Apelanti su naveli da je Osnovni sud bez ikakvih dokaza (računa o kupovini materijala, zapisnika o oštećenju objekta) bezrezervno prihvatio tužiteljeve navode da je krov u potpunosti bio oštećen, kako crijep tako i krovna konstrukcija. Apelanti su ponovili navode iz žalbe na presudu Osnovnog suda u vezi sa nalazom vještaka koji je po svojoj suštini samo predmjer i predračun radova i materijala koji su se mogli izvesti što ne znači da su ti radovi i izvedeni. Apelanti su dalje naveli da su u toku postupka, na okolnost minimalnog oštećenja objekta, te činjenicu da je tužitelju doniran građevinski materijal za osposobljavanje sporne kuće, predlagali salušanje svjedoka H. M., O. K. i S. O. koji žive u neposrednoj blizini kuće apelanata, koji bi sigurno opovrgli navode svjedoka koje je predložio tužitelj a koje je sud saslušao, međutim taj zahtjev Osnovni sud nije ni konstatovao u zapisnik niti je izveo dokaz saslušanja predloženih svjedoka, što ukazuje na pristranost tog suda u postupku. Apelanti su još naveli da je njihov punomoćnik sve vrijeme bio u neravnopravnom i podređenom položaju u odnosu na tužitelja, da je u zapisnik uneseno mnogo toga što punomoćnik nije čuo pa je upućivan da ugradi slušni aparat.

b) Odgovor na apelaciju

8. Apelacioni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata o povredi njihovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U najvećem dijelu odgovora se ponavljaju činjenice koje su utvrđene u postupku pred Osnovnim sudom i dijelovi obrazloženja osporene presude Apelacionog suda. U vezi sa navodima apelanata da je njihov punomoćnik bio u podređenom položaju, navedeno je da je u toku cijelog postupka sud po službenoj dužnosti dužan da pazi može li lice koje se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku u smislu člana 32. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta ali da tu „privilegiju“ imaju samo stranke u sporu a ne i njihovi punomoćnici. Također je navedeno da je „logično da stranka koja ne može lično prisustvovati raspravama angažuje punomoćnika, koji će moći zastupati njene interese i da to ne bude osoba poodmakle starosne dobi, koja slabo čuje i vidi a ako je tako postupljeno, tada je punomoćnik apelanata, ukoliko nije mogao da prati tok suđenja, mogao tražiti od suda da se postupak prekine dok apelanti ne angažuju drugog punomoćnika, a on to nije učinio.“ Apelacioni sud je, odgovarajući na navode iz žalbe apalanata, u svojoj presudi naveo da je „tačno da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka naznačen kao „predmjer i predračun“, kako se u žalbi tuženih navodi, ali uopće nije upitno jesu li ta ulaganja u cijelosti i realizovana, pošto su navedena ulaganja izvršena u vrijeme kada je tužilac predmetni objekat tuženih dobio na privremeno korištenje, tj. u toku 1996. godine, a nalaz je urađen 29. augusta 2003. godine.“ Također je navedeno da apelanti nisu predložili vještačenje drugog vještaka pa je sa razlogom Osnovni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i na njemu zasnovao svoju presudu.

9. Osnovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod navoda i obrazloženja prvostepene presude.

V. Relevantni propisi

10. Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) “Član 23.

Privremeni korisnik čije je stanarsko pravo poništeno po članu 16. ovog zakona, ili od kojeg se zahtijeva da isprazni nepokretnu imovinu po bilo kojoj odredbi ovog zakona, koji je potrošio lična sredstva na neophodne izdatke za stan ili nepokretnu imovinu, uključujući i troškove za obavljanje zakonitog posla čije je obavljanje u prostorijama stana ili na nepokretnoj imovini bilo dozvoljeno, nema pravo da uklanja takav inventar ili poboljšanja, ali će, u skladu sa važećim zakonom o obligacijama, nadoknaditi ta sredstva od nosioca stanarskog prava ili vlasnika. Postupak za nadoknadu bilo kakvih troškova može početi nakon datuma kada nosilac stanarskog prava ili vlasnik ponovo dođe u posjed stana.»

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) „Član 210. st. 1. i 2.

Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici,[...], na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prijelaz nema osnova u [...] ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da nadoknadi vrijednost postignute koristi.

Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kada je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u [...] nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.»

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž.37/05 od 10. marta 2005. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporena presuda je apelantima dostavljena 1. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

16. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

17. U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o sporu u kojem je utvrđivana obaveza apelanata na naknadu sredstava koje je tužitelj uložio u spornu kuću, dakle radilo se o utvrđivanju građanske obaveze. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Apelanti su naveli da su sudovi nepravilno bezrezervno prihvatili tužiteljeve navode da je krov sporne kuće apelanata u potpunosti bio oštećen, kao i da je nalaz vještaka neprihvatljiv jer nije dokaz da su radovi zaista i izvedeni s obzirom da je taj nalaz označen kao predmjer i predračun radova. Apelacioni sud je naveo da nije bilo razloga da se ne prihvati nalaz vještaka, a da apelanti nisu predložili vještačenje drugog vještaka.

19. U vezi sa prethodnim navodima apelanata, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Uvidom u spis Osnovnog suda broj Mal-206/03 Ustavni sud je utvrdio da je punomoćnik apelanata na raspravi od 24. novembra 2004. godine, nakon što je sudija izvršio uvid u zapisnik o primopredaji sporne kuće iz 2003. godine, zapisnik o uvođenju u posjed iz 1995. godine, te nalaz i mišljenje vještaka izjavio da ima primjedbi na izloženo, međutim također je izjavio da nema novih prijedloga za izvođenje dokaza niti je predložio novo vještačenje. Uvidom u spis je, također, utvrđeno da je nalaz i mišljenje vještaka označeno kao predmjer i predračun, ali da je po svom sadržaju to nalaz o izvedenim radovima za koje je vještak dao mišljenje koje je redovni sud prihvatio. Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu kvaliteta ovog dokaza jer to nije u njegovoj nadležnosti, a ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti redovnih sudova kod ocjene tog dokaza. Ustavni sud stoga smatra ove navode apelanata neosnovanim.

20. Apelanti su, dalje, naveli da je u toku postupka predloženo saslušanje svjedoka na okolnost minimalnog oštećenja objekta, te činjenicu da je tužitelju doniran građevinski materijal za osposobljavanje sporne kuće, ali da Osnovni sud taj zahtjev nije ni unio u zapisnik. Također su naveli da je njihov punomoćnik, kao stara i osoba koja slabo čuje, sve vrijeme postupka bio u podređenom položaju. Zbog navedenog je, prema mišljenju apelanata, „sud bio pristran“, odnosno apelanti nisu imali pravično suđenje.

21. U vezi sa prethodnim navodima Ustavni sud je utvrdio da apelanti ni u žalbi ni u dopuni žalbe na prvostepenu presudu, što je utvrđeno uvidom u spis Osnovnog suda, nisu ukazali na navodne propuste prvostepenog suda da sasluša predložene svjedoke, niti na navodno neravnopravan položaj punomoćnika apelanata u postupku. Ove navode apelanti prvi put iznose u apelaciji Ustavnom sudu, a da o njima nije raspravljao Apelacioni sud. Ustavni sud se, stoga, neće upustiti u daljnje ispitivanje ovih navoda.

22. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u postupanju redovnih sudova nije bilo arbitrarnosti i da su se sudovi kretali u okviru svog diskrecionog prava pri ocjenjivanju koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je bilo u skladu sa standardima iz Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelante zastupao punomoćnik koji je prisustvovao suđenju i imao pravo prigovora na provedene dokaze, a u žalbenom postupku su apelanti imali priliku da iznesu sve navode pa i one koje su oni tek iznijeli u apelaciji Ustavnom sudu. Takvim propustom apelanti su se lišili mogućnosti da Ustavni sud, u okviru svoje apelacione nadležnosti, te navode ispita. Također, odluke redovnih sudova navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u postupanju redovnih sudova nije bilo arbitrarnosti i sudovi su se kretali u okviru svog diskrecionog prava pri ocjenjivanju koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je u bilo u skladu sa standardima iz Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelante zastupao punomoćnik koji je prisustvovao suđenju i imao pravo prigovora na provedene dokaze, a u žalbenom postupku su apelanti imali priliku da iznesu sve navode pa i one koje su oni tek iznijeli u apelaciji Ustavnom sudu. Takvim propustom apelanti su se lišili mogućnosti da Ustavni sud, u okviru svoje apelacione nadležnosti, te navode ispita. Također, odluke redovnih sudova navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1193/05 (I. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio