Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-961/06 (Z. B.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-961/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-961/06, rješavajući zahtjev Zaima Buljubašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zaima Buljubašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 28. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Apelant je, 16. juna 2006. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu), broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat), broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje napušten jednosoban stan u Zenici u Ulici Svete Drecuna broj 7-C, kat II, stan br. 11, kojeg je privremeno prestala koristiti Marija Sitar, prijeratna nositeljica stanarskog prava.
3. Nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, DD «Dionis» Zenica, (u daljnjem tekstu: D.D. «Dionis»), podnio je zahtjev, 24. maja 2005. godine, Službi za opću upravu, u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova (Službene novine Federacije BiH», broj 28/05).
4. Rješenjem Službe za opću upravu, broj 03-23- 2623/00 od 26 augusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev DD «Dionis» i naloženo apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, isprazni od lica i stvari sporni stan.
5. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je istakao da je prvostepeni organ rješavajući po zahtjevu D.D. «Dionis» za vraćanje na raspolaganje stana u Zenici, Ulica Odmut broj 7C/II, isti usvojio shodno članu 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Također je istakao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant, 30. aprila 1991. godine, živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem koji posjeduje porodičnu kuću u Nemili, te da ima svojstvo višestrukog korisnika predmetnog stana. Nadalje se navodi da je članom 11. stav 4. tačka
5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 15/02) propisano da se višestrukim korisnikom stana smatra, između ostalog, i sadašnji korisnik koji ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine, gdje je živio na dan 30. aprila 1991. godine. Drugostepeni organ je ocijenio da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano.
6. Protiv rješenja Ministarstva, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine, te da su tim zakonom uređeni uslovi i način vraćanja davaocu stana na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je odredbama člana 13. navedenog Zakona propisano da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5. citiranog zakona kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog Zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Kantonalni sud je istakao da je iz predmetnog spisa vidljivo da je DD «Dionis» zahtjev za vraćanje stana prvostepenom organu podnio 24. maja 2005. godine, da je prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Marija Sitar. Postupajući po zahtjevu za povrat stana podnesenog od strane prijeratne nositeljice stanarskog prava, Općinski sekretarijat je, 20. januara 1997. godine, po poslovnim brojem 03-372-3068/96 donio Zaključak kojim se zahtjev Marije Sitar odbacuje kao neblagovremen. U postupku po žalbi, drugostepeni organ je rješenjem, broj 13-372-289/97 od 30. septembra 1997. godine, žalbu na navedeni Zaključak prijeratne nositeljice stanarskog prava odbilo kao neosnovanu. Kantonalni sud je dalje istakao da, s obzirom da je zahtjev prijeratne nositeljice stanarskog prava odbačen kao neblagovremen, a potom zahtjev kćeri umrle nositeljice stanarskog prava konačno odbijen, a u situaciji kada su ovlaštene međunarodne organizacije OHR, OSCE i UNHCR nakon pregleda cjelokupne dokumentacije utvrdile da je Općina Zenica ispunila obaveze koje proističu iz imovinskih zakona, u skladu sa Smjernicama za utvrđivanje suštinskog završetka provedbe imovinskih zakona, nije bilo razloga da se zahtjevu za vraćanje stana DD «Dionis» ne udovolji na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Kantonalni sud je zaključio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, iz kojih razloga je tužbu apelanta kao neosnovanu odbio.
8. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu, broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine, dozvoljeno je izvršenje rješenja Službe za opću upravu, broj 03-23-002623/00 od 26. augusta 2005. godine, kojim je utvrđeno da će se, 27. juna 2006. godine, sprovesti izvršenje navedenog rješenja i apelant, kome je prestalo pravo privremenog korištenja stana, iseliti iz spornog stana, i stan staviti na raspolaganje DD «Dionis». Također, navedenim zaključkom je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje.
9. Apelant smatra da je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe, da sporni stan sa suprugom i dvije kćerke koristi od 1993. godine, da je došlo do saznanja da je DD «Dionis» otišao pod stečaj, te da stan treba pripasti Općini Zenica koja je osnivač DD «Dionis». Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka Službe za opću upravu, broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakav dokaz niti konkretne razloge da bi zbog izvršenja Zaključka Službe za opću upravu, broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići izvršenjem pravosnažnog rješenja prvostepenog stambenog organa. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04od 20. decembra 2005. godine). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne odluke, nakon što je ta odluka ispitana i u upravnom sporu, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović.