Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1001/06 (S. P.)
Odluka donesena 27. 06. 2006.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1001/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1001/06 rješavajući zahtjev Senada Pruščanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zathjev Senada Pruščanovića za donošenje privremene mjere.
Obustavlja se izvršenje presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sdu Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Pruščanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je, 4. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio iseljenje apelanta i njegove porodice iz stambeno-poslovnog objekta u Zenici, Ulica Masarykova broj 49.
2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-1155/02 od 15. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-702/04 od 18. oktobra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev I.Z. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta u kojem je traženo da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 5. oktobra 1993. godine i ovjeren kod Općinskog suda, pod brojem Ov-866/93, i da se dosljedno tome naloži apelantu da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovno stambeni objekat izgrađen na k.č. broj 518/2 upisan u z.k. ul. br. 1581 k.o. Zenica (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), kao i da trpi da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sporne nekretnine. Prvostepeni sud je, iz dokumentacije u spisu, iskaza svjedoka i parničnih stranaka, u postupku utvrdio da je tužitelj tokom 1993. godine doživljavao neprijatnosti, prijetnje, odvođenje od strane naoružanih vojnika, te da je 5. juna 1993. godine minirana i eksplozijom je pričinjena materijalna šteta na spornoj nekretnini, što je utjecalo na formiranje tužiteljeve odluke, da proda spornu nekretninu i napusti Zenicu. Tužitelj je stoga, kako je navedeno u presudi, spornu nekretninu, koja se sastoji od dva poslovna prostora u prizemlju u ukupnoj površini od 100m2, i dva trosobna stana površine od 92 m2 koji se nalaze na prvoj etaži i u potkrovlju kuće, prodao apelantu, za iznos od 160.000 DM , koji odgovara iznosu od 160.000 KM, prikazan u važećoj valuti. Ugovor je po zaključenju realizovan i na temelju ugovora apelant se u zemljišne knjige upisao kao vlasnik. U postupku je također utvrđeno, iz iskaza tužitelja, da apelant nije tužitelju nikada uputio bilo kakvu prijetnju ili „u lice bilo šta loše rekao“. Općinski sud je zaključio da, imajući u vidu ratna dešavanja, opću paralizu društva kada su nekretnine prodavane u bescjenje, postignutom cijenom nije narušeno načelo ekvivalentnosti prožeto duhom pravičnosti i općim načelom savjsnosti i poštenja u smislu člana 12. Zakona o obligacionim odnosima. Također je Općinski sud utvrđivao da li je u konkretnom pravnom poslu apelant postupio u skladu sa moralom društva u smislu člana 10. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je prvostepeni sud je zaključio da je apelant u konkretnom pravnom poslu postupio pošteno, nesebično i pravdeno jer je prihvatio uslove ugovora kako ih je predložio tužitelj, iako je prethodni potencijalni kupac sporne nekretniene odustao od kupnje zbog čega je apelant mogao iskoristiti priliku da snizi cijenu nekretnine, čime je „iskazao svoj moralni aspekt nenarušen utjecajem ratnih događanja i nacionalnih previranja.“ Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za ništavost kupoprodajnog ugovora propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94).
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da nisu svi ugovori o prometu nepokretnosti koji su zaključeni u ratno vrijeme ništavi, nego samo oni koji su zaključeni pod djelovanjem prinude, prevare ili sile. Nadalje je navedeno da se tužitelj možda i jeste osjećao nesigurnim ali da nije pružio niti jedan dokaz da je svoje nekretnine morao zbog toga prodati. Kantonalni sud je također zaključio, da nije narušeno načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu kao ni načelo jednakosti međusobnih davanja, te da su apelant i tužitelj postupali savjesno i pošteno prilikom zaključenja ugovora jer su ispunili svoje ugovorne obaveze. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine, uvažio tužiteljevu reviziju i preinačio nižestepene presude tako da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine zaključen između apelanta i tužitelja, i naložio apelantu da preda spornu nekretninu tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje kao i da trpi da se tužitelj uknjiži kao vlasnik. Vrhovni sud je zaključio da nije bio pravilan stav nižestepenih sudova kod utvrđenja činjenica vezanih za ništavost ugovora, niti je bio utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako je Vrhovni sud zaključio, s obzirom ne vrijeme kada je zaključen sporni ugovor (1993. godine) o pravnom aspektu tog ugovora u pogledu ocjene da li je ništav iz razloga koje propisuje član 103. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se ispustiti, odnosno ne cijeniti član 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, br. 21/92, 3/93 i 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) prema kojoj „jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine, kojim vlasnik nepokretnosti u svojini građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini, odnosno mješovitoj svojini, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenijelo pravo vlasništva na druga fizička ili pravna lica, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama. Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva pod uslovima iz stava 1. i svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana i ne proizvode pravno dejstvo.“ Vrhovni sud je zaključio da za ocjenu da li je ugovor zaključen pod prinudom i da li ili nije bilo dobrovoljnosti nije bitno da je sama ugovorna strana-tuženi [apelant] doveo drugu stranu – tužitelja u situaciju da je izostala dobrovoljnost. Bitno je, po tumačenju Vrhovnog suda, da li je ugovorna strana dovedena u takvu urgentnu situaciju da je bila pod pritiskom i u ozbiljnoj opasnosti kada je zaključivala ugovor, a u konkretnom slučaju su se desile okolnosti koje se moraju uzeti u obzir prilikom ocjene dobrovoljnosti zaključenog ugovora kao što su prijetnje telefonom apelantu, postavljanje eksplozivne naprave, privođenje radi saslušanja zbog kojih je tužitelj kao Hrvat u Zenici osjećao teškoće i pritiske. Vrhovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj inače živio u spornoj nekretnini sa porodicom i da je u njoj obavljao poslovnu djelatnost, kao i da je stvarna vrijednost objekta bile višestruko veća, te da pod normalnim okolnostima tužitelj spornu nekretninu ne bi prodao.
5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropkske konvencije.
6. Apelantovi navodi i povredi prava na pravično suđenje se u najvećem dijelu odnose na način na koji je Vrhovni sud primjenio materijalne propise u konkretnom slučaju, a posebno na zaključak Vrhovnog suda o postojanju, odnosno nepostojanju dobrovoljnosti prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, kao i drugih okolnosti koje je Vrhovni sud smatrao relevantnim u donošenju zaključka o postojanju prinude u smislu člana 21.a Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant je, također, naveo da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obligacionom odnosu jer je Vrhovni sud propustio da odluči o restituciji nakon što je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora, odnosno nije utvrdio obavezu tužitelja da apelantu vrati iznos koji je primio po osnovu ugovora. S tim u vezi apelant je naveo da nepostojanje potpune restitucije čini tužbu neurednom zbog čega Vrhovni sud nije mogao tužbeni zahtjev iz takve tužbe usvojti. Povredu prava na dom i prava na imovinu apelant vidi u propusti Vrhovnog suda da apelantu uspostavi isti ono pravo koje je dato tužitelju kao prodavcu sporne nekretnine, odnosno pravo da mu se vrati ono što je dao na ime kupovine sporne nekretnine.
7. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio iseljenje apelanta i njegove porodice iz sporne nekretnine „jer bi to za njega proizvelo nesagledive i nenadoknadive štete posljedice“. Apelant je naveo da u spornoj nekretnini već trinaest godina živi da suprugom i troje maloljetne djece, a da u prizemlju sporne nekretnine obavlja djelatnost od koje se izdržava porodica, te da je supruga trenutno u drugom stanju i da svaka stresna situacija može uzrokovati neželjene posljedice po zdravlje majke i djeteta.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.
10. Apelant je zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se praktično obustavilo isljenje njegove porodice i njega iz sporne nekretnine u kojoj živi sa suprugom i troje maloljetne djece već trinest godina, a također u dijelu sporne nekretnine obavlja djelatnost od koje se izdržava porodica. Apelant je naveo i da je njegova supruga u drugom stanju i da svaka stresna situacija može uzrokovati neželjene posljedice po zdravlje majke i djeteta. U prilog svom zahtjevu apelant je priložio odgovarajuću dokumentaciju kojom se dokazuju prethodni navodi.
11. U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda od 28. februara 2006. godine, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta s obzirom da je presudom naloženo njegovo iseljenje iz sporne nekretnine u kojoj živi već duži niz godina sa porodicom i u kojoj obavlja djelatnost od koje se porodica izdržava, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.
12. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović