Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1784/06 (D. P.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1784/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1784/06, rješavajući zahtjev Danice Petrović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Danice Petrović za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se od izvršenja rješenje Općinskog suda Sarajevo broj I-6615/05 od 26. januara 2006. godine kojim je određeno izvršenje presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.

OBRAZLOŽENJE

1. Danica Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje navedene pravosnažne presude Kantonalnog suda. Apelantica je, 8. decembra 2005. godine, na zahtjev Ustavnog suda dopunila apelaciju, a zatim je 30. januara 2006. godine ponovo dopunila apelaciju obavijestivši Ustavni sud da je na presudu Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine, izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ova apelacija je u Ustavnom sudu bila registrovana pod brojem AP-2457/05.

2. Obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije postupak revizije koju je apelantica izjavila Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine nije bio okončan, Ustavni sud je odlukom broj AP-2457/05 od 9. februara 2006.godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu zato što je preuranjena.

3. Nakon toga, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine, pa je apelantica 16. juna 2006. godine ponovo podnijela istovjetnu apelaciju obuhvatajući i navedenu presudu Vrhovnog suda i ponovo je zatražila donošenje predložene privremene mjere. Istovremeno apelantica je dostavila i rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6615/05 od 26. januara 2006. godine kojim se protiv apelantice određuje predloženo izvršenje. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-1784/06.

4. Mubera, Behija i Selma Rizvić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) podnijele su tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi iseljenja i predaje u posjed stana za koji smatraju da je njihovo vlasništvo. Predniku tužiteljica Edhemu Musakadiću nacinalizovana je zgrada koja je bila njegovo vlasništvo. Istovremeno po izvršenoj nacionalizaciji, u korist prednika tužiteljica od nacionalizacije je u njegovu korist izuzet jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Apelantica koristi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu Ul. Obala Kulina Bana broj 27, a sporno je da li je stan koji ona koristi ili stan koji koristi Irfan Pašić (u daljnjem tekstu: umješač) na prvom spratu jer se u evidencijama različito vode. Od utvrđivanja te okolnosti zavisi da li je stan obuhvaćen nacionalizacijom ili je izuzet od nacionalizacije u korist prednika tužitelja, odnosno da li je stan apelantice društveno ili privatno vlasništvo.U navedenom stanu o kojem nije sporno da ga koristi apelantica i da ga tužiteljice potražuju kao etažno vlasništvo njihovih prednika, nosilac stanarskog prava bio je djed apelantice Milan Kovačina, a u stanu je nakon njegove smrti nastavila da živi njegova supruga Koviljka Kovačina. Nakon smrti Koviljke Kovačina tokom 1992 godine apelantica, koja tvrdi da je od rođenja živjela u zajedničkom domačinstvu sa svojim djedom, obratila se prednicima tužiteljica, kao ranijim vlasnicima navedenog stana i tražila saglasnost da na nju pređe svojstvo nosioca stanarskog prava. Nakon što je njen prijedlog odbijen apelantica se obratila Opštini Stari Grad koja je rješenjem broj 05/1-372-147/93 od 4. oktobra 1993 godine dodjelila predmetni stan apelantici. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je sklopila ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajevo. Naknadno, rješenje Općine Stari grad je poništeno rješenjem Komisije za dodjelu stanova kojima raspolaže Općina Stari Grad broj 05/1-372-147/93, jer je doneseno na osnovu netačnih podataka, odnosno iz razloga što Općina Stari Grad koja nije davalac stana na korištenje, dodjelila apelantici taj stan.

5. Presudom Općinskog suda broj P-969/02 od 25. augusta 2000. godine, naloženo je apelantici da iseli iz stana, oslobodi ga od stvari i lica i preda u posjed tužiteljicama. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da se iz priloženih dokumenata jasno može zaključiti, bez obzira što se isti stan u dvije evidencije vodi na različitim spratovima, da se radi o stanu koji je bio vlasništvo prednika tužiteljica. Iz dokumentacije je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizovana, da je jedan trosoban stan u površini od 94 m2 izuzet u korist prednika tužiteljica, da su kao vlasnici tog stana navedeni prednici tužiteljica i da je kao nosilac stanarskog prava naveden djed apelantice.

6. Protiv navedene presude, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je rješenjem broj Gž-1691/01 od 26. februara 2002. godine uvažio žalbu apelantice, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, smatrajući da Osnovni sud nije pouzdano utvrdio na kojem se spratu nalazi stan koji koristi apelantica.

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine odbio tužiteljice sa tužbenim zahtjevom u cjelosti uz naknadu troškova postupka apelantici u iznosu od 2.150,00 KM. Odbijajući tužbeni zahtjev Osnovni sud je u obrazloženju naveo da se u evidenciji stanova «Sarajevostana» nakon izvještaja stručne komisije od 27. marta 1995. godine prvi puta u predmetnoj nacionalizovanoj zgradi spominju termini visoko prizemlje i stan u visokom prizemlju kao nacionalizovani stan koji koristi umješač i stan na prvom spratu kao etažna svojina prednika tužiteljica koji koristi apelantica. Uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra Osnovni sud je utvrdio da se stan koji koristi umješač nalazi na prvom spratu, a stan koji koristi apelantica na drugom spratu. Obzirom da se u zemljišnim knjigama i Sreskog suda i ranijeg Opštinskog suda prednici tužitelja vode kao vlasnici trosobnog stana na prvom spratu, Osnovni sud je smatrajući da su svi naknadni zvanični podaci koji su mjenjani u evidencijama o stanu manje validni od zvaničnih sudskih evidencija u zemljišnim knjigama, zaključio da tužiteljice nisu vlasnice stana koji koristi apelantica nego trosobnog stana iste površine koji koristi umješač.

8. Tužiteljice i umješač na strani tužiteljica su izjavili žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o njihovoj žalbi Kantonalni sud je presudom broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine, žalbe uvažio i preinačio presudu Općinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine, tako što je apelantica dužna iseliti iz trosobnog stana u Sarajevu, Ul. Vojvode Stepe broj 28, sada Ul. Kulina Bana broj 27, te navedeni stan slobodan od ljudi i stvari predati u posjed tužiteljicama i istim nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.593,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju odluke Kantonalni sud navodi da je Osnovni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i da pitanje spratnosti stana nije od odlučujuće važnosti u odnosu na druge provedene dokaze, a posebno da se sama apelantica za prenos stanarskog prava obratila tužiteljima kao vlasnicima tog stana.

9. U apelaciji apelantica je navela da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Predložila je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se spriječila njena deložacija iz stana jer bi na taj način postala beskućnik i pretrpila nenadoknadivu štetu u vidu gubitka jedinog doma u kojem je i rođena, dok sa njenim ostankom u stanu tužiteljice, koje ne koriste stan, ne bi pretrpile nikakvu štetu.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

11. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.

12. U konkretnom slučaju, sadržaj apelacije ukazuje na moguća ozbiljna kršenja ljudskih prava, a kako iz činjenica kojima raspolaže Ustavni sud jasno proizlazi da apelantica nema nikakav drugi smještaj sasvim je izvjesno da bi provođenjem rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj I-

6615/05 od 26. januara 2006. godine i deložacijom iz spornog stana u ovoj fazi razmatranja apelacije apelantica pretrpila nenadoknadivu štetu. S druge strane, Ustavni sud ne vidi blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj, niti drugi način efikasne zaštite prava apelantice protiv navedenog rješenja. Stoga iznesene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim za procjenu kako su ispunjeni uslovi da, do donošenja konačne odluke, privremeno obustavi izvršenje osporenog rješenja.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1784/06 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio