Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1109/05 (R. M.)
Odluka donesena 08. 07. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1109/05
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1109/05, rješavajući apelaciju Ranka Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Miloševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 372/03 od 17. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ranko Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Paležnice, Općina Doboj, koga zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 29. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-372/03 od 17. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i preduzeća «Bosnaekspres» iz Doboja (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 6. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Pavlović International Bank a.d. iz Bijeljine, koja je pravni sljednik Privredne banke a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: drugotužena), i Agencije za bankarstvo Republike Srpske je, također, zatraženo 15. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 20. jula 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a «Bosnaekspres» nije dostavila odgovor na apelaciju. Isto tako, Pavlović International Bank a.d. je 8. decembra 2005. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Agencija za bankarstvo Republike Srpske 12. decembra 2005. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Pavlović International Bank a.d. i Agencije za bankarstvo Republike Srpske su dostavljeni apelantu 13. decembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-372/03 od 17. februara 2005. godine uvažena je revizija drugotužene, a presude Okružnog suda broj Gž-314/03 od 19. juna 2003. godine i Osnovnog suda broj P-663/96 od 25. decembra 2000. godine preinačene, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
8. Iz obrazloženja Presude Vrhovnog suda proizlazi da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta kao tužioca da mu prvotužena i drugotužena po osnovu ispunjenja ugovora o novčanom depozitu solidarno isplate iznos od 12.000,00 KM, sa ugovorenom kamatom od 7% počevši od 1. januara 1989. godine do isplate, te naknade parnične troškove. Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku, apelant je 31. decembra 1982. godine s pravnim prethodnikom prvotužene zaključio ugovor o osiguranju radnog mjesta prema njegovim stručnim sposobnostima kod pravnog prethodnika prvotužene, najkasnije do 12. januara 1983. godine, uz uvjet da apelant pravnom prethodniku drugotužene proda 12.000,00 DM i oroči dinarsku protivvrijednost na period od 10 godina, uz kamatu od 7% godišnje. Pravni prethodnik prvotužene ispunio je svoju obavezu i osigurao apelantu radno mjesto.
9. Apelant je 10. januara 1983. godine sa pravnim prethodnikom prvotužene zaključio još jedan ugovor, gotovo istog sadržaja, s tim što je ovaj drugi ugovor, osim njih, potpisalo i ovlašteno lice pravnog prethodnika drugotužene, kojim je pravni prethodnik drugotužene prihvatio ugovor između apelanta i pravnog prethodnika prvotužene, izuzev obaveze osiguranja radnog mjesta za apelanta.
10. Apelant je sa pravnim prethodnikom prvotužene zaključio ugovor o oročavanju dinarskog štednog uloga u iznosu od 321.239,65 dinara (što je dinarska protivvrijednost iznosa od 12.000,00 DM, koje je apelant prodao pravnom prethodniku drugotužene u skladu sa navedenim ugovorom) na rok od deset godina uz kamatnu stopu od 7% godišnje, počevši od 10. januara 1983. godine. Na osnovu ovog ugovora apelantu je izdata štedna knjižica na oročeni iznos od 321.239,65 dinara. Apelantu je redovno, zaključno sa 31. decembrom 1988. godine, isplaćivana godišnja kamata od 7%.
11. Nakon što je rok oročavanja istekao, apelant je zahtijevao vraćanje oročenog iznosa u protivvrijednosti na dan uplate u iznosu od 12.000,00 DM (sada KM) uz ugovorenu kamatu od 7% godišnje, počevši od 1. januara 1989. godine do isplate.
12. Prema stanovištu prvostepenog suda, treba imati u vidu činjenicu da su novčana sredstva u iznosu od 12.000,00 DM uplaćena i oročena namjenski da bi apelant dobio radno mjesto a prednik prvotužene kredit, te da ta sredstva nisu isplaćena apelantu nakon proteka roka od 10 godina. Stoga je Osnovni sud, pozivajući se na odredbe članova 121, 781. i 399. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao prvotuženu i drugotuženu da solidarno isplate apelantu iznos od 12.000,00 KM uz 7% ugovorene kamate, počevši od 1. januara 1989. godine do isplate.
13. Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženih, u svemu je prihvatio pravno stanovište izneseno u prvostepenoj presudi s tim što je zaključio da se ova namjenski deponirana i oročena sredstva ne mogu podvesti pod deviznu štednju, pa je Okružni sud Presudom broj Gž-83/01 od 12. marta 2001. godine žalbu prvotužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio utoliko što je u odnosu na prvotuženu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a Presudom broj Gž-314/03 od 19. juna 2003. godine žalbu drugotužene odbio i u odnosu na nju prvostepenu presudu potvrdio.
14. Pravno shvatanje, izraženo u nižestepenim presudama, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilno. Prema stavu Vrhovnog suda, apelant nije oročio iznos od 12.000,00 DM, kako su smatrali nižestepeni sudovi, nego iznos od 321.239,65 dinara, kao protivvrijednost deviza koje je prodao pravnom prethodniku drugotužene u iznosu od 12.000,00 DM. Radi se, prema tome, o dinarskom štednom ulogu oročenom 1. januara 1983. godine na period od 10 godina. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj dinarski iznos je potpuno obezvrijeđen nakon denominacija dinara u odnosu 1 prema 10.000 prema Zakonu o promjeni vrijednosti dinara i odnosu 1 prema 10 prema Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske republike Bosne i Hercegovine.
15. Prema odredbi člana 1035. stav 1. ZOO, ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos. Tim ugovorom banka stječe pravo da raspolaže deponiranim novcem i dužna je da ga vrati prema uvjetima predviđenim u ugovoru (stav 2. istog člana ZOO). Novčani depozit može biti po viđenju ili oročen s otkaznim rokom i bez otkaznog roka, sa posebnom namjenom i bez namjene (član 1038. stav 1. ZOO). Kod oročenog novčanog depozita ugovorom se određuje rok koji treba da protekne da bi za banku nastala obaveza vraćanja deponiranih novčanih sredstava deponentu. Ovakva vrsta novčanog depozita pogoduje bankama koje u određenom vremenskom periodu mogu raspolagati deponiranim novčanim sredstvima, pa se zaključivanje ovakvih ugovora obično podstiče višom kamatnom stopom.
16. Ulog na štednju, kao u ovome slučaju, vrsta je bankarskog novčanog depozita, kako to proizlazi iz odredaba članova 1035. do 1046. ZOO. U uvjetima visoke inflacije, kao ovdje, primjenjuje se, prema pravilu, načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO. Prema toj zakonskoj odredbi, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kada zakon određuje šta drugo. Strogo djelovanje monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja (članovi 15, odnosno 12. ZOO), odnosno drugim načelima propisanim ZOO. Za revalorizaciju u uvjetima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uvjetuju okolnosti pod kojima je zasnovan obligacioni odnos, ugovorne odredbe, a naročito utvrđivanje cilja koji se njegovim zasnivanjem očekuje.
17. Cilj deponenta pri ugovoru o oročenoj štednji, kao u konkretnom slučaju, jeste ostvarenje dobiti u visini ugovorene kamate na novčana sredstva koja je, prema pravilu, veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita po viđenju. Cilj banke je da u periodu oročavanja slobodno raspolaže deponiranim sredstvima, investira ih u druge bankarske poslove, najčešće u visini razlike između ugovorene kamate koju plaća deponentu i kamate koju dobija za plasmane deponiranih sredstava po ugovoru o bankarskom kreditu. Međutim, u uvjetima visoke inflacije, do koje je došlo poslije zaključenja ugovora o novčanom depozitu od 1. januara 1983. godine (denominacije dinara, i to u visokom stepenu, vršene su poslije 1992. godine, u 1993. godini i 1994. godini, a prije isteka roka oročavanja), očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni deponent ni banka. Ovo zbog visoke stope inflacije u periodu od 1990. godine do kraja 1993. godine (tužba u ovom sporu podnesena je 1996. godine).
18. U takvoj situaciji, smatra Vrhovni sud, obavezivanje drugotužene da vrati apelantu valorizirani iznos štednog uloga bilo bi suprotno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza. U ovome slučaju, kada su poslije zaključenja ugovora o oročavanju uloga na štednju apelanta kao deponenta pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija), njegov pristanak da štednju i dalje drži kod drugotužene i da joj i dalje bude na raspolaganju njegov novac pod uvjetima iz ugovora o štednom ulogu oslobađa ovu tuženu od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valoriziranom iznosu.
19. Smatrajući da je osporena presuda Okružnog suda u dosuđujućem dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Vrhovni sud je uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da je osporena presuda nezakonita i neosnovana i da je njome povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Radi razjašnjenja da se zaista radi o povredi apelantovih ustavnih prava na imovinu, u apelaciji se dalje navodi da su svi radnici koji su zaključili konkretan ugovor o zaposlenju bili obavezni da uplate 12.000 KM ili «istu deviznu protivvrijednost u konvertibilnoj valuti», kako je navedeno u apelaciji. Dakle, uvjet za zapošljavanje je bio udruživanje deviznih sredstava sa rokom vraćanja u istoj valuti od 10 godina i sa tzv. grejs-periodom od 1 godine. Činjenica da je banka - drugotužena vršila pretvaranje tih deviza u dinarsku protivvrijednost ne oslobađa je obaveze da uplaćena sredstva, prema odredbama zaključenog ugovora, i vrati u vremenu i na način kako je ugovoreno, smatra apelant. Dakle, ugovorne obaveze koje su podrazumijevale vraćanje primljenih novčanih sredstava odnosile su se na devizna sredstva izražena u tadašnjim DM, što nikako ne znači da je apelant predao dinarska sredstva i da je banka imala pravo da izvrši konverziju odmah po prijemu deviza.
21. Apelant navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da on nije predao 12.000 KM, nego iznos od 321.239,65 dinara, te da je, prema tome, riječ o dinarskom štednom ulogu oročenom 1. januara 1983. godine na period od 10 godina. Prema tome, navodi apelant, Vrhovni sud na sporni odnos pogrešno primjenjuje stav 1. člana 1035. Zakona o obligacionim odnosima, te time zaključeni ugovor o kreditu neosnovano pretvara u ugovor o novčanom depozitu. Dalje, za apelanta su neprihvatljivi stavovi Vrhovnog suda da u uvjetima visoke inflacije, praćene denominacijom dinara, Privredna banka nije mogla ostvariti očekivanu dobit, pa zbog toga nije mogla vratiti sredstva i ispuniti svoju ugovornu obavezu. Naime, apelant je uložio sredstva 1983. godine i banka je sve do 1992. godine mogla da plasira navedena sredstva na način da ostvari dobit, jer je u tom periodu bila relativno stabilna finansijska i monetarna situacija. Apelant ne može da snosi posljedice eventualne pogrešne i neuspješne ekonomske i monetarne politike banke, pogotovo ne da banku ekskulpira preuzetih obaveza po ugovoru. Konačno, za takav ishod i visok stepen inflacije nije kriv apelant. Stoga, apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda nezakonita i neosnovana i da je njome povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je u osporenoj odluci primijenio relevantne zakonske odredbe na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa osporavanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zajamčeno članom II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U odgovoru drugotužene navodi se da je apelant sa pravnim prednikom drugotužene zaključio ugovor o oročavanju štednog uloga u iznosu od 321.239,65 dinara ( što je dinarska protivvrijednost iznosa od 12.000,00 DM) na rok od 10 godina uz kamatu po stopi od 7% godišnje počevši od 1. januara 1983. godine. Navedeni dinarski iznos je potpuno obezvrijeđen nakon denominacije dinara i visoke inflacije, pa je zbog toga u konkretnom slučaju primijenjeno načelo «monetarnog nominalizma», vodeći računa o cilju zbog kojega je zasnovan obligacioni odnos i uz poštivanje ostalih načela obligacionog prava, naročito načela savjesnosti i poštenja, načela pravičnosti i načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora. Konačno, zaključujući odgovor na apelaciju, drugotužena navodi da se pravno shvatanje Vrhovnog suda ne može dovoditi u vezu sa povredom apelantovih ustavnih prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Agencija za bankarstvo Republike Srpske navodi da je Rješenjem broj 03-31-1622-6/2002 od 27. maja 2003. godine dala odobrenje Pavlović International bank a.d. Slobomir, Bijeljina, na statusnu promjenu pripajanja Privredne banke a.d. Doboj. Ta statusna promjena je upisana kod Osnovnog suda u Bijeljini 18. juna 2003. godine i Pavlović International bank a.d. je preuzela sva prava i obaveze Privredne banke a.d. Doboj.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 15.
U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 46.
Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Član 121.
Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.
Isto tako, ugovarač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je štititi drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo isključeno ili suženo. Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo.
Član 1035.
Ugovor o depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno.»
26. U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list SFRJ» broj 83/89) relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Ovim zakonom se utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni dinar ( u nastavku teksta: dinar) stupanjem na snagu ovog zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Dinar se dijeli na 100 para.
Član 2.
Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. decembra 1991. godine.
[....] Član 6.
Iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obavezama izdatim, odnosno nastalim do 31. decembra 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz člana 1. ovog zakona.
[.....] Član 8.
Preduzeća, banke i druga pravna lica, društveno-političke zajednice i njihovi organi, kao i fizička lica koja su obavezna da vode poslovne knjige izvršit će preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz člana 1. ovog zakona prema stanju na dan 31. decembra 1989. godine. Od 1. januara 1990. godine sva novčana primanja i izdavanja vršit će se u dinarima iz člana 1. ovog zakona.»
27. U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske republike Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini» broj 10/92) relevantne odredbe glase: «Član 1.
Novčana jedinica u Srpskoj republici Bosni i Hercegovini je dinar Srpske republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para.
Član 2.
Narodna banka Srpske republike Bosne i Hercegovine izdat će novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. jula 1992. godine od kada će se dinar Srpske republike Bosne i Hercegovine na teritoriji Srpske republike Bosne i Hercegovine primjenjivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja za sva pravna i fizička lica.
Član 3.
Vrijednost dinara Srpske republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći dinar Jugoslavije je 1:10, tj. jedan dinar Srpske republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu će biti izvršena zamjena.»
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 372/03 od 17. februara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2005. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 372/03 od 17. februara 2005. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
“Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode [...], što uključuje:
(...)
k) Pravo na imovinu.
(...).”
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
35. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede navedenog apelantovog prava, Ustavni sud najprije mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora povrat novčanih sredstava, koja se smatraju apelantovom imovinom, proizlazi da je apelant nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «posjed» koji se štiti može biti samo «postojeći posjed» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, Serija A, br.70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, Serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno predstavlja «posjed», odnosno imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije, i koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
38. Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
39. Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantu osporava pravo na isplatu novčanog duga uslijed monetarnih i zakonskih promjena koje su nastupile poslije zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme kada je oročeni dinarski depozit, u skladu sa zaključenim ugovorom, trebalo vratiti, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje njegove imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
41. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelanta imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
42. Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je u skladu sa ovom odredbom samo ako postoji pravedna ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. Ova odredba znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, predmet James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). Dva osnovna oblika ometanja imovine, izražena u drugom i trećem pravilu, odnose se na lišavanje imovine i kontrolu korištenja imovine, odnosno ograničenje upravljanja imovinom. Lišavanje imovine se može definirati kao oduzimanje predmeta imovine ( oduzimanje stvari od vlasnika ili oduzimanje atributa imovine iz tog pravnog odnosa). Prema tome, lišavanje je, u suštini, prijenos imovine sa vlasnika na drugo lice, bilo fizičko ili pravno. Lišavanje imovine se najčešće provodi jednim od akata države kao što su eksproprijacija, nacionalizacija ili konfiskacija. U tim slučajevima se vrši prijenos imovine državnom organu ili na osnovu nekog zakonskog propisa prema kojem je moguće izvršiti neposredni prijenos imovine i nekom pravnom i fizičkom licu ili, kao u konkretnom slučaju, sudskom odlukom koja se zasniva na primjeni određenog zakona.
43. U konkretnom slučaju nižestepeni redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima i prihvatili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga od 12.000 KM, kako su i glasile preuzete obaveze od učesnika u postupku, na osnovu zaključenog ugovora o predaji deviznih sredstava. Vrhovni sud je u osporenoj presudi, ne sporeći činjenično stanje koje su utvrdili niži sudovi, primijenio odredbe Zakona o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list SFRJ» broj 83/89) i Zakona o izdavanju i uvođenju novca u Republici Srpskoj («Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini» broj 10/92), te reviziju drugotužene prihvatio, a apelantov tužbeni zahtjev odbio. Prema članu 1. Zakona o promjeni vrijednosti dinara, koji je primijenio Vrhovni sud, «zakonom se utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni dinar ( u nastavku teksta: dinar) stupanjem na snagu ovog zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara». I dalje u članu 6. citiranog zakona je navedeno: «iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obavezama izdatim, odnosno nastalim do 31. decembra 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz člana 1. ovog zakona.» Ovim zakonskim odredbama (koje su nastale 1989. godine i kojima se tadašnja država već umiješala u pravo na imovinu apelanta, budući da su zakonom obuhvaćeni i ugovori, među kojima i apelantov sa pravnim prednikom drugotužene) reguliran je način isplate preuzetih novčanih obaveza koje su pretvorene u dinarsku protivvrijednost, kako su i nalagali zakonski propisi koji su bili doneseni. Prema tome, Vrhovni sud je primijenio propise koji su regulirali postupak i oblik ispunjenja preuzetih novčanih obaveza na način kako je to regulirano Zakonom o promjeni vrijednosti dinara i Zakonom o izdavanju i uvođenju novca u Republici Srpskoj.
44. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirana zakonska odredba, kao takva, predstavlja izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora da razmotri pitanje da li je zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno cilju koji se želi postići. S jedne strane, postoji javni interes da se cjelokupna monetarna sfera jedne zemlje regulira na zakonit način. Međutim, s druge strane, postoji, sa stanovišta građana, dakle i apelanta, obaveza da se ispunjavaju preuzete ugovorne obaveze (pacta sunt servanda) bilo da se one sastoje od kakvih davanja ili uzdržavanja od izvjesnog djelovanja, što u konkretnom slučaju znači da se vrate deponirana oročena sredstva prema dogovorenim uvjetima, kamatama, rokovima i drugo tim prije što je nesporno da je apelant ta sredstva uložio sa obavezom depozitara da ih vrati.
45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, kao javna vlast, umiješao u apelantovo pravo na imovinu na način da ga je lišio imovine primjenjujući relevantne zakone, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu. Pri tome je Vrhovni sud dovoljno vodio računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
46. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava pojedinca na imovinu kada se država, primjenjujući zakon, proporcionalno upliće u nečija prava. Zaštita prava na imovinu podrazumijeva ne samo zakonito uplitanje u ta zaštićena prava nego i postizanje pravične ravnoteže između tih prava i miješanja države. U konkretnom slučaju to miješanje je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu i nije rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu.
47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
48. Apelantovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije povrijeđeno ako je miješanje u apelantovu imovinu, odnosno obavezu povrata apelantovih deponiranih dinarskih sredstava izvršeno u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu i poštivanjem načela razmjernosti između prava na imovinu apelanta i javnog interesa.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović