Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1629/05 (Š. J.)

Odluka donesena 08. 07. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1629/05

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1629/05, rješavajući apelaciju Šefke Jusić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Šefke Jusić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u predmetu Osnovnog suda u Srebrenici broj P-12/03 od 10. januara 2003. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu u Srebrenici da bez daljnjeg odgađanja uzme u rad predmet broj P-12/03 od 10. januara 2003.

godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Srebrenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Šefka Jusić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenice, trenutno boravi u Holandiji, podnijela je 5. augusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) usljed povrede prava na pristup sudu, zbog toga što po njenoj tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi uklanjanja bespravno podignutog objekta na njenom zemljištu postupak još uvijek nije proveden, niti donesena odluka. Štaviše, nema dokaza ni da je tužba uzeta u rad iako je podnesena 10. januara 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 5. maja 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i kompletan spis broj P-12/03 koji se odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

3. Osnovni sud je dostavio traženi spis 29. maja 2006. godine, ali odgovor na apelaciju nije dostavio.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dostavljenog spisa, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je posjednica i vlasnica nekretnina označenih kao k.č. broj 38/3, livada «Moštanica» površine 679 m², koje su upisane u posjedovni list broj 1001 k.o Bratunac sa 1/1. Odlukom nadležnog organa uprave Općine Bratunac broj 05-361-76 od 3. juna 1988. godine apelantici je dopušteno da započne izgradnju stambenog objekta, ali do početka rata je uspjela da postavi samo temelje. Uslijed rata, ona je izbjegla iz Bratunca i otišla u inozemstvo.

6. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Bratunac (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed njene imovine u naselju Moštanice bb u Bratuncu, primjenjujući imovinske zakone, 7. novembra 2002. godine donijelo je Zaključak broj 05-050-06-4281/01 kojim je prekinulo upravni postupak i uputilo apelanticu da podnese tužbu Osnovnom sudu radi rješavanja pitanja utvrđivanja suvlasništva dijela predmetne imovine.

7. U obrazloženju ovog zaključka Ministarstvo je, između ostalog, navelo da je u provedenom upravnom postupku ovaj organ utvrdio da su na parceli broj 38/3, upisanoj u posjedovni list broj 1001 k.o. Bratunac, vlasništvo Šefke (Ibrahima) Husić, Velinka Krstić i Đorđe Bjelić (u daljnjem tekstu: tuženi) izgradili kuću i da su od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom – Odsjek Bratunac dobili Rješenje broj 04- 12-1102 od 7. novembra 1996. godine o dodjeli na korištenje temelja kuće predviđenog za izgradnju apelanticine kuće. Na osnovu Rješenja o urbanističkoj saglasnosti za nastavljanje radova na započetom napuštenom individualnom stambeno-poslovnom objektu sa urađenim temeljem i soklom na parceli broj 38/3 k.o. Bratunac broj 05-364-73 od 5. septembra 1996. godine tuženi su izgradili kuću.

8. Apelantica je 10. januara 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih, radi uklanjanja bespravno izgrađenog objekta, koja je zavedena pod brojem P-12-03.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Iz apelacije proizlazi da se apelantica žali da joj je nedonošenjem odgovarajuće sudske odluke u sporu koji je pokrenula radi uklanjanja bespravnog objekta sa svog zemljišta, odnosno neprocesuiranja tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelantica izričito navodi povredu imovinskih prava zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelantica navodi da njen predmet uopće nije počeo da se rješava iako su, kako navodi u apelaciji, od podnošenja tužbe prošle više od 3 godine, te iako je više puta urgirala da se zakaže rasprava, do sada nije pozvana ni na jedno ročište. Dva puta je, kako navodi, bila i u zgradi Suda, nastojeći da rasprava započne, ali bez uspjeha.

IV. Relevantni propisi

11. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.

Član 62.

(1)Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 100.

(1) Sud će voditi računa da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odgađanja, ...

Član 115.

(1)Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno vrijeme. Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.»

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja već i nedonošenje odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj će « Bosna i Hercegovina i entiteti osigurati najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda», te na odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj će se prava i slobode sadržani u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima neposredno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim drugim zakonima.

15. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

16. Ustavni sud podsjeća da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva.

17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju Osnovni sud nije dao odgovor na apelaciju, što dalje znači da uopće nije objasnio zbog kojih razloga ni do danas nije preduzeo niti jednu od radnji na koju ga obavezuje relevantno domaće pravo.

18. Čak i ako se pretpostavi da bi eventualni razlozi Osnovnog suda za nepostupanje po apelanticinoj tužbi bili preopterećenost suda predmetima, pravosudna reforma i sl., Ustavni sud podsjeća da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, u konkretnom slučaju entiteta, koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu, niti posljedice tog propusta može snositi pojedinac. Osim toga, dužnost države, u konkretnom slučaju entiteta, jeste da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

19. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je na konkretni slučaj primjenjiv član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, koji utvrđuje da «Ustavni sud može, izuzetno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini».

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

21. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu i da njen predmet koji se vodi pred Osnovnim sudom traje više od 3 godine i 4 mjeseca, te da nije završen jer joj je onemogućen pristup sudu zbog neprocesuiranja njene tužbe i da je time povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

23. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku radi uklanjanja bespravno podignutog objekta, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesuira apelanticinu tužbu, odnosno da odluči o apelanticinim pravima i obavezama građanske prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) je usvojio stav da bi bilo «neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka». Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedan od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde.

25. Evropski sud, u vezi sa jednim slučajem koji se ticao građanskih prava, izrazio je stav suštinski značajan za širinu prava na sud (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975, str. 17, 18, 25, st. 25, 35. i 36). On je dao odgovor na pitanje da li «član 6. Evropske konvencije garantira u suštini pravo na pravično suđenje u pravnim postupcima koji su već u toku, ili (...) osigurava pravo na pristup sudu svakom licu koje želi da pokrene postupak da bi se odlučilo o njegovim građanskim pravima i obavezama»: (...) iz toga slijedi da pravo na pristup sudu predstavlja jedan od elemenata prava koje je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo nije široko tumačenje Evropske konvencije koje nameće nove obaveze državama, već je zasnovano upravo na prvoj rečenici člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okviru cjelokupnog konteksta, uzimajući u obzir predmet i svrhu Evropske konvencije, koja je međunarodni ugovor kojim se stvaraju pravne norme (vidjeti presudu Wemhoff od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, strana 23, stav 8) i opći pravni principi. Evropski sud je, stoga, zaključio (...) da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira pravo svakom licu da se o svakom zahtjevu koji se tiče njegovih prava ili obaveza odluči pred sudom ili tribunalom. Na ovaj način član 6. osigurava «pravo na sud», a pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudom u građanskim stvarima predstavlja samo jedan njegov aspekt.

26. Razmatrajući konkretan slučaj u okviru prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Ustavni sud konstatira da je rezultat propusta Osnovnog suda da u vremenu od 3 godine i 4 mjeseca preduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja apelanticine tužbe bio povreda njenog prava na pristup sudu i nemogućnost da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom odluči o njenom građanskom pravu, odnosno obavezi. Ustavni sud zapaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, predmet broj CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146).

27. S obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelantica nije imala praktično, efektivno pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira apelanticinu tužbu u periodu od 3 godine i 4 mjeseca prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na apelanticino pravo na pristup sudskoj zaštiti koju je tražila ( pravo na pristup sudu).

30. Kada se ima u vidu priroda apelanticinog zahtjeva, a to su zahtjev za povrat imovine u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tj. predaja u posjed njene imovine neopterećene pravima drugih lica, s ciljem njenog povratka na svoje ognjište, i provođenje imovinskih zakona, za Ustavni sud je očigledno da svrha zahtjeva razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije ispunjena, zbog činjenice da Osnovni sud u periodu od 10. januara 2003. godine pa do danas nije preduzeo nijednu radnju s ciljem provođenja zakonom propisanog postupka po tužbi, za šta se odgovornost ne može pripisati apelantici jer ona svojim ponašanjem nije doprinijela nepostupanju po njenoj tužbi. Dovoljno je imati u vidu značaj zahtjeva za apelanticu o kojem je Osnovni sud trebalo da odluči, njeno ponašanje i doći do zaključka da se kašnjenje u postupanju Osnovnog suda u konkretnom slučaju može pripisati isključivo Osnovnom sudu kao državnom organu.

31. U periodu od 2003. godine i danas na snazi je Zakon o parničnom postupku koji ne dopušta kašnjenje u postupanju, odnosno decidirano propisuje svaki postupak suda. Stoga, Ustavni sud smatra da nepreduzimanje nijedne radnje Osnovnog suda u vremenu od tri godine i četiri mjeseca, u konkretnom predmetu, predstavlja kršenje prava na pristup sudu. S obzirom na to da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 10. januara 2003. godine prijemom apelanticine tužbe u Osnovni sud, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu, za šta se odgovornim smatra Osnovni sud. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti sudova i, konačno, do narušavanja povjerenja u pravni sistem.

32. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, predmet broj CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146).

33. S obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelantica nije imala praktično, efektivno pravo na pristup sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira apelanticinu tužbu u periodu od tri godine i četiri mjeseca prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati apelanticine navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kada redovni sud, bez prihvatljivog opravdanja, u postupku donošenja sudske odluke o apelanticinom zahtjevu za povrat imovine u posjed, ni nakon više od 3 godine od dana podnošenja tužbe nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem donošenja meritorne odluke.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1629/05 (Š. J.) | Sudska praksa | Aktio