Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-954/06 (E. D. i H. D.)
Odluka donesena 20. 07. 2006.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-954/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 07. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici Vijeća od pet sudija, u sastavu: predsjednica, Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. jula 2006. godine, razmatrajući apelaciju Envera i Hajrudina Delimustafića, u predmetu broj AP-954/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Envera Delimustafića i Hajrudina Delimustafića za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje kazni zatvora prema presudi Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah, a odlaganje izvršenja ostaje na snazi do donošenja odluke o meritumu, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, o podnesenoj apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant E.D.) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva i Hajrudin Delimustafić (u daljnjem teskstu: apelant H.D.) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 29. marta 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Također, apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2006. godine.
2. Budući da se obje podnesene apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-954/06.
3. Apelanti navode da su presudom Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine, proglašeni krivim za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Slijedom toga, apelant E.D. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a apelant H.D. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i tri mjeseca. Kantonalni sud je tokom prvostepenog postupka proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da su apelanti, kao lica ovlaštena za zastupanje i predstavljanje firmi «Cenex» (apelant E.D.) i «Centralexport» Sarajevo (apelant H.D.), u periodu od 1997-2000. godine podigli kod Hipotekarne banke kratkoročne kredite za potrebe firmi, koji su kasnije pretvorili u dugoročne i to preduzeće «Cenex» kredit pod brojem D001/97 u iznosu od 200.000 KM, D004/97 na iznos od 530.000 KM, a preduzeće «Centralexport» kredit pod brojem D002/97 na iznos od 50.000 KM, D003/97 na iznos od 130.000 KM, te krtakoročni kredit broj 138/98 na iznos od 160.000 KM. Kao sredstvo obezbjeđenja kredita, apelanti su izdali svojeručno potpisane akceptne naloge i zasnovali založno pravo na pokretnoj imovini dužnika jemca firme «Cenex», a ovi krediti nisu vraćeni u ugovorenom roku. Kantonalni sud je također zaključio iz provedenih dokaza da su pri sklapanju ovih ugovora o kreditima apelanti prezentirali lažne činjenice ovlaštenim licima u banci, čime su ih doveli u zabludu, budući da su znali da su računi navedenih firmi blokirani, te da su izdali akceptne naloge kao sredstvo obezbjeđenja iako su, kao direktori navedenih firmi, znali da ti nalozi nemaju podlogu u sredstvima na računima njihovih firmi. Na osnovu toga, Katnonalni sud je zaključio da su ispunjena sva obilježja bića krivičnog djela prevare, pa ih je oglasio krivim i kaznio kako je navedeno.
4. Vrhovni sud je, odlučujući po žalbi, utvrdio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud detaljno obrazložio kojim dokazima je poklonio vjeru, a koje nije smatrao vjerodostojnim i zašto. Vrhovni sud je zaključio da argumenti koje su apelanti iznijeli u žalbama protiv prvostepene odluke ni na koji način ne dovode u pitanje zaključke prvostepene presude u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, te da pravnom ocjenom kakvu je dao prvostepeni sud nije povrijeđen zakon na njihovu štetu. Također, Vrhovni sud je odbio i žalbe apelanata u odnosu na visinu kazne, kao i žalbu Kantonalnog tužioca u Sarajevu.
5. Apelant E.D. navodi da je za isto krivično djelo već pravosnažno oslobođen presudom Općinskog suda u Sarajevu broj K-587/01 «A» od 17. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-213/04 od 10. novembra 2005. godine. Ovom presudom apelant E.D. je, zajedno sa Enesom Delimustafićem, oslobođen od optužbe da je, u periodu od 10. novembra 1997. godine do 29. maja 1998. godine, podigao kratkorične kredite kod Hiptekarne banke broj D005/97 na iznos od 130.000 KM, broj 10/98 na iznos od 36.742,72 KM i broj 17/98 na iznos od 27.350 KM u namjeri i da pribave protivpravnu imovinsku korist.
6. Apelant E.D. je, također, podnio i zahtjev za ponavljanje postupka, pa je Kantonalni sud, rješenjem broj 009-0-KV-06-000095 od 9. juna 2006. godine, odbio ovaj zahtjev uz obrazloženje da za ponavljanje krivičnog postupka «nije dovoljno samo postojanje nekih novih činjenica ili novih dokaza koji dokazuju da osuđeni nije učinio neku radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, već je potrebno da je ova okolnost od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne». U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije predočio takve nove činjenice i dokaze zbog kojih bi ponavljanje postupka bilo dozvoljeno.
7. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konveciju i člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo, te da su osporene presude proizvoljne i da nemaju uporište u izvedenim dokazima. Također, apelant E.D. navodi da je za iste radnje za koje je osuđen pobijanim presudama, «a koje u sklopu sa radnjama iz pobijanih presuda čine produženo krivično djelo prevare, jer se radi o istom svojstvu, istom vremenu i istom oštećenom» ranijom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj K-587/01-A od 17. marta 2004. godine pravosnažno oslobođen od optužbe. S obzirom, kako dalje navodi apelant E.D., da je ova presuda donesena nakon što je uložena žalba protiv osporene prvostepene presude, apelant nije «imao mogućnost da istu presudu upotrijebi u toku prvostepenog postupka», ali je priložio za sjednicu vijeća Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Međutim, u osporenoj presudi Vrhovnog suda o tome se, kako apelant navodi, uopće nije vodilo računa. Apealnt E.D. smatra da je na ovaj način prekršen princip ne bis in idem i član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a navodi i da je iz tog razloga podnio zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, o kojem je u međuvremenu odlučeno. Također, apelanti smatraju da su oni osuđeni zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze, čime je prekršeno njihovo pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da je nesporno utvrđeno da su krediti osigurani založnim pravom na imovini njihovih firmi i to u skoro trostrukom iznosu od podignutih kredita.
8. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelanti traže da Ustavni sud donese odluku kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora protiv apelanata do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, budući da bi slanje na izdržavanje kazne prije konačne odluke po apelaciji predstavljalo natavak kršenja ljudskih prava, «sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti».
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale na kršenje prava na pravično suđenje u krivičnom postupku koji je protiv njih vođen i u kojem su donesene osporene presude. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant E.D. posebno ističe da je za iste radnje za koje je osuđen pobijanim presudama, «a koje u sklopu sa radnjama iz pobijanih presuda čine produženo krivično djelo prevare» ranijom presudom Općinskog suda, broj K-
587/01 –A od 17. marta 2004. godine pravosnažno oslobođen od optužbe. S druge strane, argument u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koji apelanti navode je tvrdnja da bi, nedonošenjem privremene mjere, nastupile «nesagledive posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi».
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se nalazi pred pitanjem da li su sve ove okolnosti uzete u obzir kod donošenja osporene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da bi upravo to i trebalo biti predmet ispitivanja u meritumu apelacije, tako da se Ustavni sud neće, u ovoj fazi postupka, upuštati u ispitivanje tog pitanja. Ustavni sud je također imao u vidu i interes pravilnog vođenja postupka pred Sudom. Ustavni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se apelantima privremeno odloži izvršenje kazni zatvora izrečenih presudom Kantonalnog suda, broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine do donošenja konačne odluke u ovom predmetu.
14. Imajući u vidu odredbu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović