Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/06 (M. P.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-72/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-72/06, rješavajući apelaciju Mije Piljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Piljića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, br. Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine i rješenja Gž-1067/05 od 30. novembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, br. RI-55/03 od 10. maja 2005. godine i RI-55/03 od 8. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Piljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Dragunje-Tuzla, podnio je 16. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1067/05 od 30. novembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. RI-
55/03 od 10. maja 2005. godine i RI-55/03 od 8. juna 2005. godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je dopunio apelaciju 25. maja 2006. godine, tako što je osporio i rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj RI-55/03 od 10. maja 2005. godine, uređena je međa između parcele označene kao k.č. broj 1311, upisana u pl. broj 228 K.O. Dragunja, posjed Marijana Piljića (u daljnjem tekstu: predlagač) i parcele označene kao k.č. broj 1310, upisane u pl. broj 232 K.O. Dragunja, koja je u posjedu apelanta, prema skici uređene međe, sačinjene od strane geometra, koja je sastavni dio rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su se parnične stranke saglasile da se sporna međa uredi prema važećim katastarskim planovima, da je sud obavio uviđaj na licu mjesta 10. oktobra 2004. godine i proveo vještačenje po vještaku geometru koja je zbog oblika međe i nepostojanja sigurnih tačaka za premjeravanje izvršila instrumentalno snimanje sporne međe sa čime su se vanparnične stranke složile, da predlagač i apelant nisu imali primjedbi na skicu sačinjenu od strane vještaka, te su se saglasili da vrijednost sporne međašnje površine iznosi 640,00 KM.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj RI-55/03 od 8. juna 2005. godine, obavezan je apelant da predlagaču naknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 741,80 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom zahtjeva u pogledu troškova predlagač je odbijen.
5. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je apelant odbio da snosi troškove postupka iz razloga što smatra da predmetni postupak nije ničim izazvao. Sud je konstatovao da je u neznatnom dijelu trasa uređene međe pomjerena u posjed predlagača, jednim dijelom nije došlo do pomjeranja međe u odnosu na važeći katastarski plan, dok je u preostalom dijelu trasa pomjerena u posjed apelanta. Sud je dalje, naveo da je predlagač potraživao troškove postupka u iznosu od 1.615,60 KM, da prema stanju spisa troškovi predlagača iznose 1.483,60 KM, da je trasa uređene međe samo u jednom dijelu pomjerena u posjed apelanta, te smatrajući da je uređenje međa u interesu obje vanparnične stranke, odlučio da troškove snose na jednake dijelove. Sud je svoju odluku utemeljio na čl. 16. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad i članu 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.
6. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-1067/05 od 30. novembra 2005. godine, kojim je odbio žalbu i potvrdio rješenja Općinskog suda br. RI-55/03 od 10. maja 2005. godine i RI-55/03 od 8. juna 2005. godine. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uredio među na osnovu važećih katastarskih planova, a o čemu je postignut sporazum stranaka, da apelant nije imao primjedbi na iznos sporne međašne površine, niti primjedbi na skicu lica mjesta vještaka geometra, da Kantonalni sud nije našao nelogičnosti niti nedosljednosti, protivrječnosti i površnosti koja bi dovela u sumnju tačnost nalaza, a osobito što iz stanja spisa proizilazi da su se stranke saglasile da vještak geometar izvrši instrumentalno snimanje međa prije nego je uredio među po važećim katastarskim planovima. Sud je odbio i žalbeni prigovor da apelant nije dužan snositi troškove postupka, prihvatajući kao pravilne razloge Općinskog suda u pogledu primjene člana 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.
7. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine, odbačena je kao neblagovreman apelantova dopuna žalbe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud rješenjem od 30. novembra 2005. godine odlučio o blagovremeno izjavljenoj žalbi apelanta i istu odbio kao neosnovanu te potvrdio prvostepeno rješenje, da je nakon toga Općinski sud, a nakon što je apelant podnio apealaciju Ustavnom sudu, dopunu žalbe i cjelokupan spis ponovo dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje budući da dopuna žalbe nije bila uložena u spis prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostepenih rješenja. Sud je dalje konstatirao da je prvostepena rješenja broj RI-55/03 od 10. maja i 8. juna 2005. godine apelant lično primio 8. juna 2005. godine, da je dopunu žalbe neposredno predao sudu dana 26. jula 2005. godine, a budući da je rok za ulaganje žalbe 15 dana od dana prijema prepisa rješenja, te da je u apelantovom slučaju zadnji dan tog roka bio 23. juni 2005. godine, sud je dopunu žalbe odbacio kao neblagovremenu.
8. Apelant smatra da mu je osporenima odlukama suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Povreda prava na pravično suđenje po apelantu se ogleda u tome što nije saglasno utvrđena vrijednost spora između apelanta i predlagača, koja vrijednost po apelantu prelazi iznos od 3.000,00 KM, te je Općinski sud trebalo da obustavi vanparnični postupak i predlagača uputi na parnicu, te da mu nalaz i mišljenje vještaka nisu dostavljeni, te apelant zaključuje da isti i ne postoje odnosno da ih vještak i nije uradio, da Općinski sud njegovu dopunu žalbe nije ni dostavio drugostepenom sudu, te da je Kantonalni sud donio osporenu odluku uz povrede odredaba postupka jer je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant dalje smatra da predlagač nije dokazao da se dio njegove parcele nalazi u posjedu apelanta u čemu vidi povredu njegovog prava na imovinu. U dopuni apelacije apelant navodi da osporava i rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine, navodeći niz pogreški u datumima navedenim u obrazloženju rješenja vezanih za datume dostave drugostepene odluke strankama odnosno povrat spisa prvostepenom sudu.
9. U odgovoru na apelaciju Općinski sud osporava navode apelanta ističući da se apelant na ročištu održanom na licu mjesta saglasio sa vrijednošću sporne međašne površine od 640,00 KM, da je naredbom postupajućeg sudije određena dostava nalaza vještaka te je apelant lično primio nalaz 27. novembra 2004. godine. Sud je naveo da dopuna žalbe nije uložena u predmetni spis te iz tih razloga nije dostavljena Kantonalnom sudu. Uz odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavo kompletan spis RI-55/03.
10. Ustavni sud je 20. marta 2006. godine Općinskom sudu dostavio kopiju dopune žalbe koju je apelant dostavio uz apelaciju, a na kojoj postoji prijemni štambilj suda od 26. jula 2005. godine, radi izjašnjenja o navodima apelanta, nakon čega je Općinski sud obavijestio Ustavni sud da je cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu radi odlučivanja o dopuni žalbe. Općinski sud je 25. maja 2006. godine dostavio Ustavnom sudu rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine, kojim je odbačena kao neblagovremena apelantova dopuna žalbe.
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani, te da apelant u apelaciji ponavlja iste prigovore koje je taj sud već cijenio prilikom donošenja odluke o žalbi te utvrdio da su rješenja Općinskog suda, broj RI-
55/03 od 10. maja 2005. godine i od 8. juna 2006. godine, pravilna te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvo konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
15. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu, te neposrednog uvida u spis Općinskog suda broj RI-55/03 konstatira da su redovni sudovi proveli vanparnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o vanparničnom postupku, uredili međe između predlagača i apelanta. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju naveo da su se stranke dogovorile da se međa uredi prema važećim katastarskim planovima, da su se saglasile da je vrijednost sporne međašne površine 640,00 KM te da nisu imale primjedbi na skicu vještaka geometra, a koje razloge je kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud. Ustavni sud podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, već je zadatak ovog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi u dvije instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Činjenica da dopuna žalbe, premda na istoj postoji prijemni štambilj suda, nije bila dostavljena Kantonalnom sudu nije od uticaja na rješavanje konkretne pravne stvari jer je prvostepeni sud spis ponovo proslijedio Kantonalnom sudu koji je donio rješenje broj Gž-1067/05 od 14. aprila 2006. godine, kojim je odlučeno o apelantovoj dopuni žalbe. Okolnost da je Kantonalni sud u obrazloženju ovog rješenja pogrešno naveo datume dostave drugostepene odluke strankama odnosno povrata spisa prvostepenom sudu, navodeći umjesto 2005. - 2006. godinu, također nije od uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, jer se radi o očitoj pogreški u pisanju broja koja nije od uticaja za rješenje suštine predmeta. Iz navedenih razloga Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant, također, smatra da je osprenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Osim konstatacije da predlagač nije dokazao da se dio njegove parcele nalazi u posjedu apelanta, kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao prethodno u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako apelant uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović