Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/05 (A. T.-J.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1253/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1253/05, rješavajući apelaciju Amire Terzić-Jelovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Terzić-

Jelovac,podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-151/05 od 18. aprila 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I-2005/03-II od 26. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Terzić-Jelovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-151/05 od 18. aprila 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu:Općinski sud), broj I-2005/03-II od 26. novembra 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 19. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

678/98 od 30. juna 1999. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-910/99 od 17. novembra 1999. godine, utvrđeno je da se apelantica nalazi u radnom odnosu kod tužene D.P. «Mehanizacija» Mostar, pa se tužena obavezuje da apelantici u skladu sa zakonom reguliše status vezan za prava i obaveze iz radnog odnosa, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u roku od osam dana.

3. Apelantica je 13. decembra 1999. godine podnijela prijedlog za izvršenje pravomoćne presude, te je Osnovni sud donio rješenje, broj I-255/99 od 24. decembra 1999. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

4. Budući da izvršenik D.P. «Mehanizacija» nije postupila po rješenju o izvršenju Osnovni sud je u više navrata, i to 10. februara, 19. aprila i 8. maja 2000. godine, donio rješenja kojim je izvršeniku izrekao novčanu kaznu zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju broj I-255/99 od 24. decembra 1999. godine.

5. Dužnik je donio rješenje, broj 125/00 od 16. novembra 2000. godine, kojim je regulisao apelantici radno-pravni status, zbog nepostojanja poslova koje je apelantica ranije obavljala, upućivanjem na čekanje od dana donošenja presude Osnovnog suda, broj P-678/98 od 30. juna 1999. godine, do dana ragulisanja radno pravnog statusa u skladu sa Zakonom o radu i drugim propisima, uz naknadu koju odredi direktor, pri čemu osnovicu za zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje čini ta naknada odnosno najmanja plaća u Federaciji BiH ako je naknada manja od tog iznosa.

6. Rješenjem Federalnog zavoda penzijsko/mirovinskog osiguranja-Kantonalna administrativna služba Mostar, broj 28-0049/03-1 od 12. maja 2003. godine, apelantici je kao invalidu I kategorije invalidnosti priznato pravo na invalidsku penziju počev od 29. aprila 2003. godine, te je utvrđeno da će se o visini penzije i početku isplate odlučiti nakon prekida radnog odnosa posebnim rješenjem, nakon podnošenja zahtjeva.

7. Apelantica je potom, na osnovu presude Osnovnog suda, broj P-678/98 od 30. juna 1999. godine, podnijela novi prijedlog za izvršenje 18. novembra 2003. godine, te je Općinski sud donio rješenje o izvršenju, broj I-2532/03-I od 9. decembra 2003.godine, kojim je obavezan izvšenik da apelanticu vrati na posao na radne zadatke blagajnice, uz naknadu plaće od 350,00 KM mjesečno počev od 1. januara 1996. godine do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, doprinos na nezaposlenost i porez na platu, počev od 1. januara 1996. godine do isplate.

8. Općinski sud je rješenjem, broj I-2605/03-II od 26. novembra 2004. godine, usvojio prigovor izvršenika «Mehanizacija» d.d. Mostar, ukinuo rješenje o izvršenju broj I-2532/03-I od 9. decembra 2003.godine, obustavio izvršenje, ukinuo provedene radnje te odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog za izvršenje. U obrazloženju je navedeno da je sud izvršio uvid u presudu Osnovnog suda, broj P-678/98 od 30. juna 1999. godine, kojom je utvrđeno se da se apelantica, nalazi u radnom odnosu kod tuženog ne određujući dan od kojeg se nalazi u radnom odnosu, te da se tuženi obavezuje da joj reguliše status vezan za prava i obaveze iz radnog odnosa, uopće ne spominjući koja su to prava, u kojem obimu i od kada se trebaju priznati apelantici. Sud je, dalje, naveo da je članom 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku regulisano da «izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim, i vrijeme izpunjenja obaveze» te da su u apelanticinom slučaju izvršnom ispravom određeni tražilac izvršenja i izvršenik kao i vrijeme ispunjenja ali da predmet, vrsta i obim obaveze uopće nisu određeni niti su odredivi, te da nedostatak ovih elemenata spriječava određivanje izvršenja sve dok se ti nedostaci ne otklone a da se dopunjavanje ili ispravka izvršne isprave može tražiti po procesnim pravilima i u postupku u kojem je donesena. Sud je naveo da je izvršenik apelantici isplatio otpremninu zbog odlaska u penziju te da je apelantica potpisala izjavu da se odriče svih potraživanja od izvršenika zbog odlaska u penziju, koje navode apelantica ne osporava, međutim ističe da izvršenik nije u cijelosti ispunio svoju obavezu prema apelantici. Sud je na kraju konstatirao da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje, budući da njome nije određen predmet, vrsta niti obim obaveze, te da stoga «sud nije mogao utvrditi šta je izvršenik još dužan izvršiti od svoje obaveze predviđene izvršnom ispravom».

9. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-151/05 od 18. aprila 2005. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno rješenje Općinskog suda, broj I-2605/03-II od 26. novembra 2004. godine, te je apelantica obavezana da izvršeniku plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.188,00 KM. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je, postupajući po službenoj dužnosti i pazeći na primjenu materijalnog prava, a shodno odredbi člana 230. ranijeg Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da je rok za podnošenje prijedloga za izvršenje sudske odluke o vraćanju radnika na rad šest mjeseci od dana kad je radnik stekao pravo da taj prijedlog podnese, utvrdio da je apelanticin prijedlog za dozvolu izvršenja neblagovremen budući da je isti podnesen 18. novembra 2003. godine, a da je apelantica presudu Kantonalnog suda, broj Gž-

910/99 od 17. novembra 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda, broj P-678/98 od 30. juna 1999. godine, primila u mjesecu decembru 1999. godine. Sud je dalje naveo da je i u članu 215. novog Zakona o izvršnom postupku, određen rok od 30 dana od dana kad je tražilac izvršenja stekao pravo da prijedlog podnese, a to je nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje, za podnošenje prijedloga za izvršenje, na osnovu izvršne isprave, kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenika vrati na rad. Budući da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti sud je zaključio da su ostali prigovori apelantice bespredmetni.

10. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelanticina ustavna prava: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanica eksplicitno ne navodi razloge niti nudi dokaze u čemu vidi povredu navedenih ustavnih prava ali se iz apelacije može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelantica navodi da «drugostepeni sud sebi daje za pravo da bude arbitar u nečemu što mu nije baš zvaničan fah, jer kako bi tražilac tražila izvršenje po novom ZIP-u kad je već imala pravomoćnu presudu Opštinskog suda u Mostaru, br. P:678/98 kojom je odlučeno da se nalazi u radnom odnosu, a na što ukazuje i rješenje o invalidskoj penziji, da Kantonalni–Županijski sud nema sluha da tražilac izvršenja nije tražila novo izvršenje, već nastavak ranije započetog a nikad dovršenog rješenja o izvršenju». Apelantica navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku, jer «ni nakon skoro deset godina nije ostvarila svoje pravo».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom Kantonalnog suda, a samim tim i odlukom Općinskog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, kojima je propisan institut zastarjelosti, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je materijalni pravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen na apelanticinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud, dalje, zapaža da su i apelanticini navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje, također paušalni budući da apelantica govori o trajanju zajedno parničnog i izvršnog postupka zanemarujući činjenicu da apelacijom osporava rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-151/05 od 18. aprila 2005. godine i rješenje Općinskog suda, broj I-2005/03-II od 26. novembra 2004. godine, donesena u izvršnom postupku. Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ostalih ustavnih prava na koja se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica osim paušalnog pozivanja na povredu prava na život, pravo na privatni i porodični život, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavnom sudu nije dostavila nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/05 (A. T.-J.) | Sudska praksa | Aktio