Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/06 ("Institut zaštite na radu i zaštite od požara" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1804/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1804/06, rješavajući apelaciju «Instituta zaštite na radu i zaštite od požara» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Instituta zaštite na radu i zaštite od požara» d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Institut zaštite na radu i zaštite od požara» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Slobodan Cucić, advokat iz Sarajeva podnio je 20. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-212/05 od 14. marta 2006. godine. Apelant je tražio i donošenje privremene mjere obustave postupka protivizvršenja osporene presude Vrhovnog suda do okončanja postupka po apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 23. i 26. juna 2006. godine.

2. Apelant je 29. decembra 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) tvrdeći da je sa tužnim «ŽGP» Sarajevo 23. marta 1991. godine zaključio ugovor o kupovini stana, sa rokom izgradnje i predaje stana u decembru 1991. godine, da su aneksom ugovora od 20. jula 1999. godine ugovorne strane utvrdile cijenu stana uz plaćanje preostalog dijela duga apelanta prema tuženom u iznosu od 44.000,00 KM, što iznosi 20 % ukupno ugovorene cijene, ali da je predmetnim aneksom tuženi apelantu zaračunao i iznos od od 30.095, 87 KM na ime navodne ratne štete, da tuženi nije na vrijeme predao stan apelantu već je to učinio u 1999. godini nakon izmirenja cjelokupne ugovorene cijene. Po mišljenju apelanta tuženi nije imao pravnog osnova za naplatu navodne ratne štete te apelant smatra da se tuženi neosnovano obogatio za navedeni iznos pri čemu je bio nesavjestan jer je apelanta doveo u zabludu da izmiri nepostojeću ratnu štetu.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj PS-7/00 od 20. marta 2003. godine apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženi vrati iznos od 30.095, 87 KM sa zateznim kamatama počev od 3. augusta 1999. godine. U obrazloženju presude navedeno je da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke 23. marta 1991. godine zaključile ugovor kojim se tuženi kao prodavac obavezao apelantu, kao kupcu, izgraditi i predati na upotrebu stan površine 88,00 m2 u «kvadrantu C-3» po cijeni od 26.490,00 YU dinara, da će se razlika u cijeni obračunati naknadno, da je orjentacioni rok izgradnje decembar 1999. godine te da su parnične stranke zaključile Aneks ugovora 20. jula odnosno 3. augusta 1999. godine. Sud je dalje utvrdio da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan pretrpila štetu usljed ratnih dejstava, da tuženi nije kasnio sa predajom stana jer je ugovorom reguliran orjentacioni a ne fiksni rok, da se ne može govoriti o nesavjesnosti tuženog i dovođenja apelanta u zabludu budući da je upravo zakonski zastupnik apelanta izjavio da je pristao da plati štetu da bi dobio ključeve od stana i da tuženi ne bi predao stan drugom, te je sud zaključio da se nikako ne može raditi o zabludi apelanta i nesavjesnosti tuženog, već se postavlja pitanje savjesnosi i poštenja apelanta u postojećoj situaciji, koji je potpisao Aneks očito samo zbog ličnog interesa. Sud je naveo da je zakonski zastupnik apelanta na ročištu od 3. decembra 2002. godine «naglasio da je u momentu zaključivanja i potpisivanja Aneksa ugovora, kao i u momentu plaćanja bio svjestan, odnosno znao da nije dužan platiti predmetnu štetu, ali je pristao na potpisivanje Aneksa i plaćanje iste, samo iz razloga što se plašio da tuženi stan ne ustupi nekom drugom», a obzirom da je članom 211. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje osim ukoliko je zadržao pravo na vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu, o kojim se izuzecima u konretnom slučaju ne radi, sud je zaključio da tuženi ne bi bio u obavezi vratiti apelantu sporna sredstva i da predmetna šteta nije ni postojala.

4. Odlučujući po žalbi apelantaVrhovni sud je presudom, broj PŽ-158/03 od 8. jula 2004. godine, uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio te je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 30.095,87 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 3. augusta 1999. godine, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, da je volja apelanta, kao kupca za predmetni stan, bila izražena u ugovoru o prodaji zaključenom 23. marta 1991. godine, koji nije izvršen u ugovorenom orjentacionom roku do decembra 1991. godine isključivo krivnjom tuženog, da činjenica da je u toku 1992. godine na ovim područjima izbio rat, te da je predmetna zgrada oštečena, ne može biti razlog povećanja cijene stana budući da je tuženi dužan snositi sve posljedice nastale docnjom u ispunjenju ugovora o prodaji zbog čega nije imao pravo na naknadu troškova koji su nastali eventualnim saniranjem ili završetkom objekta. Obzirom da je apelant potpisao aneks ugovora kojim se saglasio sa plaćanjem preostale cijene stana i naknade za «ratnu štetu», sud je zaključio da tvrdnja apelanta da je bio prinuđen i u zabludi da plati ovo potraživanje tuženog ne predstavlja prinudu u smislu člana 211. Zakona o obligacionim osnosima niti je tuženi «ratnu štetu» naplatio bez pravnog osnova u smislu člana 210. istog zakona. Međutim, obzirom da apelant tvrdi da je pristao da plati iznos na ime «ratne štete» da bi izbjegao veliku štetu koja bi mu nastala raskidom ugovora, to je po mišljenju drugostepenog suda dio anexa ugovora, kojim je apelant pristao da plati iznos od 30.095,87 KM, ništav jer sadrži elemente zelenaškog ugovora, budući da je tuženi ugovorio za sebe korist u vidu naknade i «ratne štete» štoje u očiglednoj nesrazmjeri sa ugovorenom cijenom i vrijednošću stana po osnovu ugovora. Iz tih razloga je drugostepeni sud, a primjenom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je tuženi dužan apelantu vratiti sporni iznos, a budući da je isplata tog iznosa izvršena 3. augusta 1999. godine to je od tog datuma tuženi dužan apelantu platiti zatezne kamate.

5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-212/05 od 14. marta 2006. godine, uvažio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio žalbu apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj Ps-7/00 od 20. marta 2003. godine i tu presudu potvrdio. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je konstatirao da su nesporne činjenice u ovom predmetu da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kupnji predmetnog stana, da je orjentacioni rok dovršetka izgradnje bio decembar 1999. godine, da tužitelju nije predat stan do 20. jula 1999. godine kada je između stranaka zaključen aneks ugovora kojim je utvrđena konačna cijena stana na iznos od 74.495,87 DM od čega iznos od 44.400,00 DM po osnovnom ugovoru, a 30.095,87 DM na ime ratne štete, da je apelant isplatio tuženom cjelokupan iznos po aneksu ugovora. Međutim po shvatanju revizionog suda pogrešan je stav drugostepenog suda izražen u presudi, broj PŽ-158/03 od 8. jula 2004. godine, da je tuženi dužan da snosi sve posljedice nastale docnjom u ispunjenju kupoprodajnog ugovora budući da je u članu 2. aneksa ugovora izričito navedeno da se aneksom utvrđuje konačna cijena stana odnosno ukupna preostala vrijednost u skladu sa osnovnim ugovorom od 1. aprila 1991. godine a sve ostale odredbe osnovnog ugovora, koje nisu promijenjene aneksom ostaju na snazi. Sud dalje navodi da utvrđene činjenice ukazuju da rok izgradnje nije fiksiran, već se radi o orjentacionom roku, te je drugostepeni sud pogriješio kad je smatrao da je isključiva krivnja tuženika što stan nije završio u ugovorenom orjentacionom roku do decembra 1999. godine, da pravilno revizija prigovara da nijedna od stranaka od početka parnice nisu spomenule postojanje eventualnih okolnosti koje bi ukazivale na zelenaški ugovor iz člana 141. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema nikakvih elemenata koji bi na to upućivali budući da je apelant platio dio kupoprodajne cijene, što mu je ponuđen aneks ugovora koji je mogao prihvatiti ili odbiti, što mu je ponuđeno vraćanje uplaćenog dijela kupoprodajne cijene a okolnost da je apelantu navodno rečeno da neće dobiti kamate na ovaj iznos ne bi imala uticaja na odlučivanje jer na dospjelo potraživanje, a to bi za apelanta bilo dospjelo potraživanje, u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, pripada zakonska zatezna kamata te je apelantu ostajala i mogućnost raskida ugovora sa zahtjevom za naknadu štete. Iz navedenih razloga se po mišljenju revizionog suda predmetni aneks ugovora ni u kom slučaju ne može podvesti pod kvalifikaciju zelenaškog ugovora jer je za takvu vrstu ugovora neophodno utvrditi namjeru na strani ugovarača koji iskorištava tešku ili drugu određenu situaciju drugog ugovarača, te utvrđivanje ovih objektivnih elemenata, kako bi se utvrdila očigledna nesrazmjera u vrijednosti uzajamnih prestacija, budući da neznatna odstupanja u njihovoj vrijednosti nisu dovoljna za kvalifikaciju zelenaškog ugovora. S druge strane revizioni sud navodi da je prvostepeni sud u pravu kada smatra da orjentacioni rok završetka izgradnje stana nije fiksni ili krajnji rok u kojem je tuženi trebao završiti predmetni stan, da je prvostepeni sud proveo građevinsko vještačenje iz kojeg je evidentno postojanje oštečenja na zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan. Obzirom da je zakonski zastupnik apelanta navodi da je sa advokatom S.C. nekoliko puta dolazio kod zakonskog zastupnika tužene na razgovor oko plaćanja ratne štete, koju je na kraju platio i potpisao aneks, očito da apelant nije bio u zabludi budući da je jasno obrazložio zbog čega je potpisao predmetni aneks ugovora pa sud zaključuje da nije postojala mana volje tim prije što je zastupnik apelanta , kako sam navodi, svaki put dolazio u prisustvu svog advokata.

6. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na paravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud u obrazloženju revizione odluke netačno konstatirao da je apelant mogao odbiti potpisivanje aneksa ugovora, da je apelant sa advokatom bio kod tuženog, budući da je taj advokat bio jednom prisutan kao poznanik apelanta a ne kao punomoćnik, da je netačna konstatacija da je Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo apelantu platio ratnu štetu ali da se u tom slučaju radi o pozajmici za otklanjanje ratne štete, da je apelant zbog prijetnje za nastanak nesrazmjerno veće štete potpisao aneks za nepostojeću i neutvrđenu štetu koju je tuženi samovoljno odredio, da bi Reviziono vijeće trebalo da zna kako i na osnovu kojih propisa, na koji način i u kojim rokovima optećeni subjekti mogu steći uslove za naplatu ratne štete i to ako je ona dokazana, a što je po apelantu regulirano Zakonom o utvrđivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Zbog navedenog apelant smatra da je revizionom presudom, broj Rev-212/05 od 14. marta 2006. godine, Vrhovni sud grubo povrijedio apelantovo pravo na imovinu. U dopuni apelacije apelant navodi da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo, da su dva vijeća Vrhovnog suda, žalbeno i reviziono, kod nepromijenjenog činjeničnog stanja «donijeli dijametralno suprotne odluke», da nije utvrđeno da li je sporni stan oštećen, da je tendenciozno tumačenje zakona i netačno navođenje «utvrđenih činjenica» budući da sud na više mjesta konstatira da je apelantu «navodno rečeno», da osnovnim ugovorom nije predviđena valutna klauzula, da nije dozvoljena revalorizacija pa se postavlja pitanje šta bi apelant dobio raskidom ugovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Vrhovnog suda, broj Rev-212/05 od 14. marta 2006. godine, a samim tim i odlukom Kantonalnog suda, broj Ps-7/00 od 20. marta 2003. godine, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da da je parniči postupak upravo vođen po tužbi apelanta a da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tuženog dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio drugostepenu odluku. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 456. stav 2. a u vezi sa članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Također su neosnovani prigovori apelanta vezani za primjenu Zakona o utvrđivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Ovo s toga što apelant zaboravlja da je predmet sudskog postupka bio obligaciono pravni odnos između njega i tuženog na koji se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a kako je prema opće usvojenom shvatanju ugovor zakon za stranke, te kako je sud utvrdio da prilikom zaključivanje predmetnog ugovora na strani apelanta nisu postojale mane volje, u smislu da je predmetni ugovor zaključen pod prijetnjom, silom ili u zabludi, to su po mišljenju Ustavnog suda navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava apsolutno neosnovani. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, a samim tim i odlukom Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/06 ("Institut zaštite na radu i… | Sudska praksa | Aktio