Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP 2177/17, rješavajući apelaciju Javne ustanove predškolstva "Beli anđeo" Brod, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Javna ustanova predškolstva "Beli anđeo" Brod protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 V 019552 16 Rev od 2. marta 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

  • 1.
    Javna ustanova predškolstva "Beli anđeo" Brod (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marjana Papić, direktorica, podnijela je 1. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 V 019552 16 Rev od 2. marta 2017. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelantica je 20. aprila 2018. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila određenu dokumentaciju.
  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2177/17 od 14. juna 2017. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Rješenjem Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 V 019552 14 V 3 od 19. juna 2015. godine odbijen je prijedlog predlagača Jasenka Rehića (u daljnjem tekstu: predlagač) protiv apelantice kao protivnika predlagača da se odredi prijenos stanarskog prava sa imena Nure Rehić, koja je umrla 15. oktobra 2002. godine u Živinicama, na ime predlagača, i to na stanu u Brodu, bliže opisanom u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a čiji je davalac na korištenje apelantica kao pravna sljednica dječijeg obdaništa "Sestre Majer" u Bosanskom Brodu.
  • 4.
    Iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda proizlazi da je taj sud, između ostalog, utvrdio da je između Nure Rehić (majke predlagača) i SIZ-a stanovanja Bosanski Brod 4. maja 1979. godine zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, te da je predlagač od 20. juna 1988. godine imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana i da je Nura Rehić, zajedno sa predlagačem, napustila taj stan zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini od 1992. godine do 1995. godine. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da je utvrdio da je Nura Rehić nakon toga, kao nositeljica stanarskog prava, 4. maja 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana i da je u momentu podnošenja zahtjeva živjela kao raseljeno lice u Švedskoj, kao i da je umrla 15. oktobra 2002. godine. Zatim, konstatirano je da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 10. oktobra 2003. godine njen zahtjev prvo odbijen nakon čega je povodom podnesene žalbe navedeno rješenje poništeno rješenjem od 4. novembra 2003. godine i da je utvrđeno da je Nura Rehić nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se stan vraća u posjed. Također, proizlazi da je konstatirao da je Ministarstvo rješenjem od 19. decembra 2008. godine proglasilo ništavim rješenje od 4. novembra 2003. godine i da je odlučilo da se upravni postupak ponovi zbog toga što je rješenje od 10. oktobra 2003. godine doneseno nakon što je Nura Rehić umrla, a predlagač uveden u posjed predmetnog stana poslije njene smrti, bez prethodnog utvrđenja da li je bio član porodičnog domaćinstva ili opunomoćenik. Pored toga, konstatirao je da je organ uprave "zastao" s postupkom dok se ne riješi ova vanparnična stvar, a da su se predlagač i njegov brat Mirza Rehić 8. marta 2004. godine sporazumjeli da se predlagač odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 5.
    Osnovni sud je ukazao da u vezi sa pitanjem da li je predlagač sve do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji BiH, odnosno sve do smrti Nure Rehić, bio član njenog porodičnog domaćinstva, iz materijalnog dokaza (izdate lične karte predlagaču) nije mogao utvrditi zajednicu života između njih u periodu prije i u vrijeme smrti Nure Rehić iako iz preciziranih materijalnih dokaza proizlazi da je predlagač imao evidentirano prebivalište na adresi predmetnog stana do 1991. godine. U vezi sa tim, istakao je da je poklonio vjeru iskazu svjedoka Naila Dabranina da je predlagač živio u zajedničkom domaćinstvu sa majkom, odnosno nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu do 1992. godine, odnosno do izbijanja ratnih sukoba. Međutim, ukazao je da iz preostalog dijela izjave tog svjedoka nije mogao izvesti pouzdan zaključak u kom periodu je predlagač živio u Slavonskom Brodu po izlasku iz Broda, te u kom periodu je boravio u Švedskoj, a u kom periodu je počeo da živi u Živinicama nakon povratka iz Švedske, budući da izjava tog svjedoka nije potkrijepljena materijalnim dokazima. Ovo posebno ako se, kako je naveo, ima u vidu da iz lične karte predlagača, koja važi za period od 6. marta 1995. godine do 6. marta 2000. godine, u kojoj je navedena adresa predmetnog stana, proizlazi zaključak da predlagač "samim izdavanjem lične karte" u vrijeme podnošenja zahtjeva Nure Rehić za povrat predmetnog stana nije bio sa njom u zajedničkom domaćinstvu.
  • 6.
    Dakle, Osnovni sud je ocijenio da na osnovu provedenih dokaza nije došao do uvjerenja da je predlagač poslije 1992. godine imao pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoje majke, a koja bi, kako je naveo, eventualno predstavljala dio prava na korištenje stana poslije njene smrti. Međutim, Osnovni sud je istakao da se stanarsko pravo stječe samo u slučajevima i na način koji je predviđen zakonom, pa je s pozivom na odredbe čl. 60, 74. stav 1. i 77. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 72/07 i 59/08) odlučio kao u izreci rješenja.
  • 7.
    Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj 84 0 V 019552 16 Gž 2 od 22. marta 2016. godine odbio žalbu predlagača i potvrdio prvostepeno rješenje, te odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da predlagač izvedenim dokazima nije dokazao da je bio član zajedničkog domaćinstva svoje majke u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat stana i u vrijeme boravka njegove majke u Živinicama, a koja je umrla 15. oktobra 2002. godine u Živinicama. Konstatirao je da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i važeće odredbe materijalnog prava, jer je u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu bio na snazi Zakon o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), a predlagač je podnio prijedlog 2. oktobra 2008. godine. Pri tome Okružni sud se pozvao na odredbe člana 69. stav 1. navedenog zakona.
  • 8.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 84 0 V 019552 16 Rev od 2. marta 2017. godine usvojio reviziju predlagača i preinačio obje nižestepene odluke tako što je usvojio prijedlog predlagača.
  • 9.
    U obrazloženju je navedeno da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je, kada se ima u vidu postavljeni zahtjev, očigledno da se u ovoj pravnoj stvari ne traži utvrđenje da je predlagač stekao stanarsko pravo, već da su ispunjeni uvjeti iz člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) da se na njega izvrši prijenos stanarskog prava poslije smrti nosioca tog prava, njegove majke. Dalje, Vrhovni sud je konstatirao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), shodno članu 69. tog zakona, isključena mogućnost stjecanja stanarskog prava na stanovima u državnom vlasništvu. Međutim, konstatirao je da je članom 71. istog zakona propisano da ZSO ostaje na snazi do isticanja rokova iz precizirane odredbe navedenog Zakona o privatizaciji državnih stanova s tim da se odredbe ZSO koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće primjenjivati. Također, konstatirao je da je identičan tekst sadržan u odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 72/07, 59/08 i 71/10), odnosno člana 72. stav 1. i 75. važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 118/11, 67/13 i 60/15) pri čemu rok do kojeg ZSO ostaje na snazi ističe sa 3. junom 2018. godine. Vrhovni sud je, dalje, ukazao na sadržaj odredaba člana 6. stav 2, člana 21. st. 1. i 2. i člana 22. stav 1. ZSO, konstatirajući da te odredbe nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.
  • 10.
    U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da je nesporna činjenica da je predlagač bio član porodičnog domaćinstva Nure Rehić, zajedno sa bratom, te da su, zbog ratnih dešavanja, stan napustili 1992. godine. Pri tome je ocijenio da okolnost da je majka predlagača u vrijeme podnošenja zahtjeva kao izbjeglica živjela u Švedskoj, a predlagač u Živinicama, sama za sebe ne može biti osnov za zaključak da oni ne predstavljaju jedno domaćinstvo u smislu člana 6. ZSO, budući da je i nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, a znatno vrijeme i nakon toga, bilo upitno i otežano vraćanje izbjeglih i raseljenih lica i njihove imovine, pa time i životna egzistencija tih lica. Zbog toga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nerealno bilo pretpostavljati i očekivati da u tim okolnostima članovi prijeratnog domaćinstva budu sve vrijeme tokom rata i nakon njegovog okončanja zajedno u jednom mjestu stanovanja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i da je podnošenjem zahtjeva za povrat stana 4. maja 1999. godine majka predlagača iskazala namjeru da se ponovo vrati u svoj stan, i to zajedno sa svojim sinovima, jer je u zahtjevu, u dijelu naziva "broj članova domaćinstva koji se vraćaju u stan", naveden broj,,03". Također, Vrhovni sud je naveo da na to da je zajednica domaćinstva predlagača i njegove majke postojala sve vrijeme, dakle i prije i nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana, ukazuje činjenica da je majka predlagača umrla u Živinicama, gdje je predlagač živio. S obzirom na to Vrhovni sud je konstatirao da je pogrešan stav nižestepenih sudova da predlagač nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke, pa time i stav da nisu ostvareni uvjeti za prijenos stanarskog prava na predlagača kao novog nosioca. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da za predlagača sporni stan predstavlja njegov dom na čiju zaštitu ima pravo prema članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a saglasno Odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
  • 11.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je do povrede navedenih prava došlo uslijed proizvoljnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o stambenim odnosima. Naime, smatra da se nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije moglo steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dalje, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, već u nadležnosti upravnog organa, zbog čega je Vrhovni sud trebalo da ukine nižestepene odluke i da odbaci prijedlog predlagača. U vezi sa tim, apelantica, između ostalog, navodi da je u toku upravni postupak pod brojem 05-050-41-128/99. Apelantica tvrdi da je u tom postupku doneseno rješenje kojim je potvrđeno da je N.R. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je određeno da joj se stan vraća u posjed, ali da je to rješenje proglašeno ništavim rješenjem organa uprave od 19. decembra 2008. godine i određeno da se taj postupak ponovi. Pored toga, apelantica smatra da je Vrhovni sud, suprotno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, utvrdio da je predlagač član domaćinstva N.R. iako su nižestepeni sudovi utvrdili da nije.
  • 12.
    Zakon o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova RS ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 69. stav 1.

Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini na može se steći stanarsko pravo.

Član 71.

Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 37. ovog zakona.

Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.

(Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa na srpskom jeziku jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.)

  • 13.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93 i 12/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: […]djeca ([…], a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, […].

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, […].

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stanarskog prava, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

[…]

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 250. stav 1.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa na srpskom jeziku jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.)

  • 15.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 16.
    S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
  • 17.
    U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja povrede ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 18.
    Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 19.
    U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju rješenjem Osnovnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, odbijen prijedlog predlagača da se on, nakon smrti Nure Rehić, odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je davalac na korištenje apelantica. Osnovni i Okružni sud su svoje odlučenje utemeljili na odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), odnosno na odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 72/07 i 59/08) prema kojim se na stanovima u državnom vlasništvu ne može steći stanarsko pravo. Pri tome su konstatirali i da predlagač nije dokazao da je poslije 1992. godine imao pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoje umrle majke, koja je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, ocijenio da je prijedlog osnovan primjenom odredaba člana 6. stav 2, člana 21. st. 1. i 2. i člana 22. stav 1. ZSO, koje nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pri tome je konstatirao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima proizlazi da je predlagač sve vrijeme do smrti svoje majke imao pravnu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne, logične i argumentirane razloge kojima se rukovodio pri izvođenju takvog zaključka. Dovodeći u vezu sadržaj odredaba ZSO i zakonā o privatizaciji državnih stanova na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke sa razlozima datim u toj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni materijalnog prava.
  • 20.
    Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP kojim je propisano: "Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." U takvim okolnostima se pokazuju neosnovanim apelanticini navodi koji se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje u konkretnom slučaju, budući da je evidentno da je Vrhovni sud, zapravo, zaključio da su nižestepeni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi sa apelanticinim navodima iz kojih proizlazi da je postupak po zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana u toku, te da, shodno tome, redovni sudovi nisu bili nadležni da u predmetnom postupku odlučuju o apelanticinom prijedlogu, Ustavni sud zapaža da se donesenim odlukama u predmetnom postupku uopće nije odlučivalo o zahtjevu za povrat stana u posjed. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj zahtjev predmet sasvim drugog - upravnog postupka koji je, kako i sama apelantica navodi, u toku. Okončanjem tog upravnog postupka će definitivno biti odlučeno da li predlagač ima pravo na povrat predmetnog stana u posjed ili ne. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.
  • 21.
    Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Slijedeći to, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 23.
    U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.