USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1864/12, rješavajući apelaciju Ahmeta Čelikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeta Čelikovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001609 10 Gž od 29. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 001609 08 P od 2. marta 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje I. Uvod
- 1.Ahmet Čeliković iz Teočaka (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 001609 10 Gž od 29. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 001609 08 P od 2. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Intesa Sanpaolo Bank iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore 4. septembra 2012. godine, a tužena 26. augusta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Općinski sud je Presudom broj 29 0 P 001609 08 P od 2. marta 2010. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 001609 10 Gž od 29. marta 2012. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 5.974,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 2003. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
- 6.Općinski sud je u obrazloženju istakao da je apelant u tužbi od 28. maja 2008. godine naveo da je Presudom Općinskog suda u Tuzli broj P-1573/96 od 23. septembra 2003. godine, koja je preinačena u pogledu kamate i troškova postupka Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-18/04 od 19. jula 2005. godine, obavezana tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 5.974,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 2003. godine pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 861,45 KM. Zatim, Općinski sud je istakao da je Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj I 4995/05 od 11. oktobra 2005. godine dozvoljeno izvršenje po apelantovom prijedlogu i ono je 28. aprila 2006. godine dostavljeno tuženoj kod koje je izvršenik imao transakcijski račun na provođenje, te da je tužena 8. maja 2006. godine zaprimila predmetno rješenje o izvršenju. Dalje, navedeno je da se apelant u više navrata obraćao tuženoj radi izvršenja dostavljenog rješenja o izvršenju, jer su mu sredstva potrebna za liječenje, ali je dobijao odgovor da je banka prebukirana rješenjima suda, da postupa u skladu sa "Zakonom o izvršenjima" i Zakonom o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te da je Vlada donijela odluku da Federalno ministarstvo finansija banci dostavlja mjesečni redoslijed isplata za svaki pojedinačni slučaj. Zatim, navedeno je da je apelant uočio da se tužena nije pridržavala navedenog i da su fizička i pravna lica naplaćivala dosuđene iznose iako su rješenja suda dostavljana nakon dostavljanja rješenja o izvršenju apelanta. Pošto tužena nije postupila po sudskom rješenju u smislu odredbe člana 175. ZIP-a, apelant je smatra odgovornom za štetu koju trpi. Preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je potraživao iznos od 5.974,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 2003. godine.
- 7.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je tuženoj dostavljeno pravosnažno i izvršno Rješenje broj I 4995/05 o naplati apelantovih potraživanja, te da tužena po tom rješenju nije postupila. Među strankama je bilo sporno da li postoji odgovornost tužene za naknadu štete u postupanju po navedenom rješenju o izvršenju koje joj je dostavljeno 8. maja 2006. godine. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o neisplaćivanju glavnog duga i zakonskih zateznih kamata po rješenju o izvršenju, a ne o naknadi štete, odnosno da označeni iznos ne predstavlja štetu, nego je, u suštini, neisplaćeno potraživanje iz pravosnažne i izvršne presude koja je bila osnov za donošenje rješenja o izvršenju. Općinski sud je ukazao da je članom 167. st. 1. i 2. ZIP-a određeno da banka vrši naplatu potraživanja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje, ukazano je da su čl. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a predviđena ograničenja izvršenja na teret sredstava budžeta FBiH, kantona, općina i način izvršenja. Apelantove tvrdnje da tužena nije poštovala redoslijed pri isplati po rješenjima o izvršenju i da je izvršila isplatu po rješenju koje je kasnije dostavljeno ocijenjene su nedovoljnim za uspostavljanje odgovornosti tužene za naknadu štete. U vezi s tim je ukazano da je sud prihvatio navode tužene da je u relevantnom periodu imala veliki broj izvršenja, kao i da je isplatu vršila prema spiskovima koje su dostavili izvršenici. Također, ukazano je da je tužena 11. juna 2008. godine obavijestila izvršni sud da više nije poslovna banka izvršenika, te da je vratila rješenje o izvršenju sa pratećom dokumentacijom. Najzad, ukazano je da se iz dopisa UniCredit banke od 17. novembra 2009. godine vidi da je ta banka, postupajući po rješenju o izvršenju, izvršila djelimičnu isplatu apelantu, i to troškova postupka sa kamatama i troškova izvršnog postupka, jer je od izvršenika dobila informaciju da su sredstva za tu namjenu predviđena na određenoj budžetskoj poziciji. Pošto, prema mišljenju tog suda, ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete, odnosno krivica tužene za nepostupanje po Rješenju o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj I-4995/05, prvostepeni sud je obrazložio da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
- 8.Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđenja prvostepenog suda i istakao da je evidentno da tužena do 11. juna 2008. godine (kada je prestala biti banka kod koje izvršenik ima transakcijski račun) nije postupila po Rješenju o izvršenju broj I.4995/05 od 8. maja 2006. godine koje je Općinski sud u Sarajevu dostavio predniku tužene. Pri tome je naglasio da se u konkretnom slučaju radilo o naplati potraživanja iz budžetskih sredstava FBiH, pa je u takvoj pravnoj situaciji, te kada je članom 167. stav 1. ZIP-a propisano da banka obavlja naplatu redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno, pravilan stav prvostepenog suda da se nisu mogle zanemariti ni odredbe čl. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a, prema kojima se izvršenje na teret budžeta provodi u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta. Tužena je tokom postupka istrajavala na činjeničnim tvrdnjama da su izvršenja provođena upravo u skladu sa nalozima dostavljenim od Federalnog ministarstva finansija, što apelant suštinski nije osporavao tokom postupka, niti osporava razlozima navedenim u žalbi. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, nema utjecaja na pravilnost ožalbene presude apelantovo istrajavanje samo na primjeni odredbe člana 167. ZIP-a bez uvažavanja drugih odredaba ovog zakona (dopunjene odredbe člana 138. ZIP-a) na što upućuje i odredba člana 176. istog zakona, pa se ni apelantovi stavovi izneseni u žalbi u vezi sa primjenom navedene zakonske odredbe, ili njegov stav o utjecaju naloga, odnosno spiskova koje dostavi nadležno ministarstvo kao prioritet pri izvršavanju rješenja o izvršenju ne mogu prihvatiti kao pravilni.
- 9.Kantonalni sud je naglasio kako ni to što je tužena izvršila isplatu duga u drugom izvršnom predmetu (predmetu F.H.) koji je kasnije pokrenut prije nego što je isplata izvršena apelantu ne dokazuje da je tužena u provođenju izvršenja postupala suprotno članu 167. stav 1. u vezi sa članom 138. ZIP-a u situaciji kada apelant nije dokazao da je tužena pri isplati potraživanih iznosa po rješenjima o izvršenju postupala suprotno dostavljenim nalozima i spiskovima nadležnog organa dužnika, tj. FBiH.
- 10.Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 175. ZIP-a određeno da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalogom odgovara za štetu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, shodno članu 154. stav 1. ZOO, apelant morao dokazati postojanje štete zbog nepostupanja tužene po rješenju o izvršenju, te dokazati u čemu se konkretno šteta ogleda, jer dug po pravosnažnoj sudskoj presudi utvrđen prema izvršeniku u označenom novčanom iznosu sam po sebi ne može predstavljati štetu, jer se radi o iznosu koji je dužan platiti izvršenik.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su osporene presude protivne principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 12.Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 969/04 (od 3. decembra 2005. godine) i broj AP 703/04 (od 1. aprila 2006. godine) u kojim je, kako navodi, utvrđeno da države svojim propisima ne mogu onemogućavati izvršenje pravosnažnih odluka, te da je to protivno članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravu na pravično suđenje, te pravu na mirno uživanje imovine. Dalje, pošto tužena neće da postupi po rješenju o izvršenju, apelant smatra da je tužena odgovorna u skladu sa članom 175. ZIP-a i samim tim da je dužna da mu nadoknadi štetu. Šteta se, prema apelantovim navodima, sastoji od glavnog duga sa zakonskim zateznim kamatama, troškova parničnog i izvršnog postupka i zakonskih zateznih kamata, troškova pisanja žalbe i apelacije, sve u pojedinačno označenim novčanim iznosima.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi neosnovani zbog razloga koji su sadržani u obrazloženju presude ovog suda.
- 14.Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Tužena je u odgovoru na navode iz apelacije ukazala na čl. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a kojim je dopunjen član 138. ovog zakona, shodno kojim nije mogla vršiti nikakve isplate bez izričitog odobrenja i saglasnosti nadležnog organa izvršenika. Dalje, ukazano je i da je apelantovo potraživanje, čije namirenje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju, proisteklo iz Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (naknada štete za oduzeto vozilo za potrebe odbrane). S tim u vezi, tužena je ukazala da su navedenim Zakonom ova potraživanja proglašena javnim dugom, kao i da je istim zakonom određeno da se neće isplaćivati do donošenja posebnog propisa.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 65.
Obim izvršenja novčanih potraživanja
Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.
Član 66.
Redoslijed namirenja više tražilaca izvršenja
Više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 138.
Ograničenje izvršenja
(...)
(3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta.
(...)
(5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.
Član 167.
Redoslijed naplate
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
(...)
Član 175.
Odgovornost banaka za štetu
Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.
Član 176.
Primjena odredbi glave XII ovog zakona
U izvršenju na potraživanju po računu kod banke na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. od 136. do 157. ovog zakona ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno.
- 17.Zakon o izvršenju budžeta Federacije BiH za 2006. godinu ("Službene novine FBiH" broj 12/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom se uređuje način izvršavanja Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu (u daljem tekstu: Budžet), upravljanje prihodima i izdacima Budžeta, te prava i obaveze korisnika budžetskih sredstava.
Član 10.
Budžet se izvršava na osnovu tromjesečnih i mjesečnih planova za izvršavanje Budžeta, u skladu sa raspoloživim sredstvima.
Član 41.
(…)
Obavljanje platnih transakcija vrši se preko transakcijskog računa koji je sastavni dio Jedinstvenog računa trezora kojeg otvara Federalno ministarstvo.
Potpisnici naloga platnih transakcija putem računa iz st 1. i 2. ovog člana su ministar finansija i osoba koju na prijedlog ministra ovlasti Vlada.
- 18.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…)
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 P 001609 10 Gž od 29. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena i dostavnica o uručenju osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, tj. 29. mart 2012. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 16. maj 2012. godine, očigledno je da nije protekao rok od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema njegovom mišljenju, osporene presude su u suprotnosti sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 25.
1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 26.Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno pravo, konkretno relevantne odredbe ZIP-a, kad su njegov zahtjev za naknadu štete protiv tužene odbili kao neosnovan iako tužena u periodu od dvije godine od prijema apelantovog rješenja na izvršenje nije izvršila to rješenje, a u tom periodu izvršavala je rješenja koja su joj dostavljena nakon apelantovog rješenja.
- 27.Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
- 28.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 29.Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima apelant tvrdio da mu je tužena nanijela štetu koju mu je dužna nadoknaditi shodno članu 175. ZIP-a, jer nije poštovala redoslijed namirenja kako je propisano članom 167. ZIP-a. Ustavni sud primjećuje da je članom 167. stav 1. ZIP-a regulirano da banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju se radilo o izvršenju na teret sredstava budžeta Federacije BiH, koje se, u skladu sa članom 138. ZIP-a, provodi u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta. Dalje, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je tužena kod koje je izvršenik (Federacija BiH) u relevantnom periodu imala otvoren transakcijski račun isplate vršila prema dostavljenim nalozima i spiskovima nadležnog organa izvršenika na temelju kojih je izvršena i isplata po rješenju koje je tuženoj dostavljeno nakon apelantovog.
- 30.U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, između ostalog, istakao da, prema mišljenju tog suda, ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete, odnosno krivnja tužene za nepostupanje po rješenju o izvršenju donesenom u apelantovu korist i dostavljenom tuženoj na provođenje, jer apelantove tvrdnje da tužena nije poštivala redoslijed pri isplati po rješenjima o izvršenju i da je izvršila isplatu po rješenju koje je kasnije dostavljeno tuženoj na provođenje nisu dovoljne za uspostavljanje odgovornosti tužene za naknadu štete. S druge strane, istakao je da je prihvatio navode tužene da je u relevantnom periodu imala veliki broj izvršenja, kao i da je isplatu vršila prema spiskovima koje su dostavili izvršenici. Potvrđujući prvostepenu presudu, Kantonalni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju radilo o naplati potraživanja iz budžetskih sredstava FBiH, pa je u takvoj pravnoj situaciji i kada je članom 167. stav 1. ZIP-a propisano da banka obavlja naplatu redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno, pravilan stav prvostepenog suda da se nisu mogle zanemariti ni odredbe čl. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a, prema kojima se izvršenje na teret budžeta provodi u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta, te da je tužena tokom postupka istrajavala na činjeničnim tvrdnjama da su izvršenja provođena upravo u skladu sa nalozima dostavljenim od Federalnog ministarstva finansija, što apelant suštinski nije osporavao tokom postupka, niti osporava putem razloga u žalbi. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, na pravilnost ožalbene presude nema utjecaj apelantovo istrajavanje samo na primjeni odredbe člana 167. ZIP-a bez uvažavanja drugih odredaba ovog zakona (dopunjene odredbe člana 138. ZIP-a) na što upućuje i odredba člana 176. istog zakona, pa se ni apelantovi stavovi izneseni u žalbi u vezi sa primjenom navedene zakonske odredbe, ili njegov stav o utjecaju naloga, odnosno spiskova koje dostavi nadležno ministarstvo kao prioritet pri izvršavanju rješenja o izvršenju ne može prihvatiti kao pravilan ni u dijelu u kojem je tužena provela izvršenje u predmetu F.H., koje je primila nakon apelantovog rješenja o izvršenju.
- 31.U vezi s navedenim stavom redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 167. stav 1. ZIP-a, banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno, te da, prema stavu 3. istog člana ZIP-a, banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Zatim, navedeno je da će se, prema članu 138. ZIP-a, kojim je regulirano ograničenje izvršenja, izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije BiH i kantona provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta, a prema stavu 5. istog člana ZIP-a, više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke. U citiranim odredbama Ustavni sud ne nalazi uporište za primjenu prava na način na koji su to učinili redovni sudovi. Naime, oba člana, i član 167. i član 138. ZIP-a, i dalje insistiraju na provođenju izvršenja prema redoslijedu njihovog prispijeća u konkretnom slučaju banci kao tuženoj, izuzev ako je posebnim zakonom drukčije određeno. Međutim, redovni sudovi se u konkretnom slučaju pozivaju upravo na odredbe člana 138. i člana 167. ZIP-a, ali i na Zakon o izvršenju budžeta, pa čak i na Odluku o izvršenju budžeta, zatim, na odredbe čl. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a, kojima je navodno pitanje izvršenja iz čl. 138. i 167. ZIP-a posebnim zakonom drukčije riješeno, odnosno kao uporište prema kojem nije relevantan redoslijed prispijeća rješenja o izvršenju od suda, već su relevantni spiskovi Vlade, odnosno ministra finansija. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu naveli niti jednu odredbu Zakona o izvršenju budžeta, niti bilo kojeg drugog propisa koji su navodno primijenili kako bi opravdali postupanje tužene mimo redoslijeda prispijeća rješenja o izvršenju. Štaviše, redovni sudovi uopće nisu analizirali ratio legis odredbe stava 2. člana 167. ZIP-a prema kojoj banka vodi posebnu evidenciju o redoslijedu rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu. Ustavni sud zapaža da je ova odredba ostala ista i da nije uvjetovana "ako zakonom nije drukčije određeno", pa ako se ima u vidu navedeno i činjenica da samo sud banci dostavlja rješenja o izvršenju na provođenje, onda, zaista, nema opravdanja za primjenu prava na način na koji su to učinili redovni sudovi. Pored toga, redovni sudovi su se pozivali i na odluke Vlade kojima kao da je propisano da banka mora postupati po spisku Ministarstva finansija, a ne po stvarnom redoslijedu prijema rješenja o izvršenju od suda. Međutim, i u odnosu na taj argument, izostaje odgovor na pitanje kako se odlukom Vlade može promijeniti zakon, jer i članovi ZIP-a na koje su se redovni sudovi pozvali insistiraju na tome da relevantne odredbe čl. 138. i 167. ZIP-a valja tumačiti i primijeniti na način na koji su napisane izuzev ako je zakonom, dakle samo zakonom, drukčije propisano.
- 32.Stoga, Ustavni sud je ustanovio da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da tužena nije postupala suprotno članu 167. stav 1. u vezi sa članom 138. ZIP-a kada je izvršenja provodila redoslijedom koji je utvrdilo Ministarstvo finansija izvršenika umjesto redoslijedom prispijeća rješenja o izvršenju od suda.
- 33.Slijedeći navedeno, apelant bi, prema mišljenju Ustavnog suda, imao pravo na naknadu štete prouzrokovane takvim postupanjem tužene. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 175. ZIP-a određeno da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da je članom 175. ZIP-a propisano da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalogom odgovara za štetu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. U tom pravcu Kantonalni sud je istakao da je, shodno članu 154. stav 1. ZOO, apelant morao dokazati postojanje štete zbog nepostupanja tužene po rješenju o izvršenju, te dokazati u čemu se konkretno ogleda šteta, odnosno da dug po pravosnažnoj sudskoj presudi utvrđen prema izvršeniku u označenom novčanom iznosu sam po sebi ne može predstavljati štetu, jer se radi o iznosu koji je dužan da plati izvršenik.
- 34.Imajući u vidu izneseni stav Kantonalnog suda, apelantov zahtjev koji je, zaista, umjesto zahtjeva za naknadu štete zbog neprovođenja rješenja o izvršenju od banke (kao tužene) po redoslijedu prijema rješenja o izvršenju i dokazivanja takve štete, postavio zahtjev da mu se, ustvari, provede rješenje o izvršenju, tj. isplate iznosi dosuđeni pravosnažnom i izvršnom ispravom na osnovu koje je i doneseno rješenje o izvršenju, te relevantne odredbe ZOO prema kojima (član 154. stav 1. ZOO) ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice i (član 155. ZOO) prema kojem je šteta umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), bez obzira na to da li je apelant zaista pretrpio štetu zbog postupaka banke, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pravo kada su usvojili stav da dug po pravosnažnoj presudi, koji je apelant označio kao štetu i njen iznos, sam po sebi ne može predstavljati štetu koju je tužena nanijela apelantu s obzirom na to da se radi o novčanom iznosu koji je apelantu dužan platiti izvršenik.
- 35.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
- 36.Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već svoje navode zasniva na istoj argumentaciji koju je iznio u prilogu povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na apelantovu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
- 37.Apelant tvrdi i da je osporenim presudama povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer mu je onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud, u odnosu na ove navode, primjećuje da je istina da je apelantu postupcima tužene onemogućeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske odluke, ali da je apelant u odnosu na tu činjenicu u postupku pred redovnim sudovima tražio naknadu štete uzrokovane radnjom tužene, te iako je i Ustavni sud ustanovio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su zaključili da tužena nije postupala proizvoljno kada je provodila rješenja o izvršenju, poštujući spiskove Ministarstva finansija, a ne redoslijed rješenja o izvršenju kako ih je sud dostavljao tuženoj, jer apelant nije postavio zahtjev za naknadu štete za koji bi prilikom odlučivanja bio relevantan član 175. ZIP-a, pa stoga eventualnu štetu neminovno mora snositi sam i za to ne može biti odgovorna ni tužena, niti se redovnim sudovima u tom dijelu može pripisati proizvoljna primjena prava, niti je apelant Ustavnom sudu podnio apelaciju zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, već ju je podnio protiv osporene odluke redovnog suda. Stoga, Ustavni sud ni u odnosu na ovaj navod ne može zaključiti da postoji povreda apelantovog ustavnog prava.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju, iako je banka kao tužena provodila rješenja o izvršenju prema spiskovima Ministarstva finansija umjesto redoslijedom kako ih je sud dostavljao tuženoj kao banci izvršenika, što je dovelo do situacije da rješenje o izvršenju koje je doneseno i dostavljeno banci u apelantovu korist ne bude izvršeno u periodu od više godina, a da budu izvršena druga rješenja o izvršenju koja su kasnije donesena i dostavljena tuženoj, apelant kao naknadu štete tražio, ustvari, iznose koji su sadržani u pravosnažnoj i izvršnoj presudi koja je bila osnov za donošenje rješenja o izvršenju. Pri tome nije tvrdio da mu je nastupila šteta zbog neprovođenja rješenja o izvršenju donesenog u njegovu korist, niti je predlagao provođenje dokaza na okolnost nastupanja i visine štete zbog neprovođenja rješenja o izvršenju.
- 39.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant kršenje tog prava argumentira istim navodima kao što su oni izneseni u prilogu povrede prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
- 40.Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je apelantu onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske odluke, budući da apelant nije Ustavnom sudu podnio apelaciju zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, već ju je podnio protiv osporene odluke redovnog suda za koju je Ustavni sud, u konačnici, zaključio da njome nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.