USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 4749/15, rješavajući apelaciju JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4749/15 od 10. novembra 2015. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), čije je sjedište u Sarajevu, koga zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine.
- 2.Apelant je podneskom od 28. oktobra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Rješenja Inspektorata rada, zaštite na radu, socijalne zaštite i obrazovanja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Inspektorat obrazovanja) broj 14-09/10-38-11999-4/10 od 7. oktobra 2010. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Ustavni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odgođeno izvršenje osporenog rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4749/15 od 10. novembra 2015. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 4.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja), te Inspektorata obrazovanja zatraženo je 4. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.Kantonalni sud i Ministarstvo obrazovanja dostavili su odgovor na apelaciju 13, odnosno 16. novembra 2015. godine.
- 6.Inspektorat obrazovanja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 7.Opunomoćenik pet apelantovih studenata, advokat Adil Lozo, samoinicijativno je 28. decembra 2015. godine dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje u vezi sa donesenom privremenom mjerom.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 9.Rješenjem Inspektorata obrazovanja broj 14-09/10-38-11999-4/10 od 7. oktobra 2010. godine apelantu su naložene upravne mjere, i to tačkom 1. dispozitiva rješenja naloženo mu je da "dodjelu zvanja studentima nakon završetka magistarskog studija 4+1, koji je organiziran na osnovu konkursa od 12. novembra 2009. godine i konkursa od 4. decembra 2009. godine, izvrši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom o korištenju akademskih titula i stjecanju naučnih i stručnih zvanja na visokoškolskim ustanovama u Kantonu Sarajevo broj 11-02-28928/08 od 14. oktobra 2008. godine" (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Istim rješenjem, i to tačkom 2. dispozitiva, apelantu je naloženo da "naplatu cijene studija na magistarskom studiju 4+1, koji se organizira na odsjecima koji su naznačeni u tekstu navedenih konkursa, izvrši u skladu sa Odlukom Vlade Kantona Sarajevo o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu broj 02-05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine" (u daljnjem tekstu: Odluka), pri čemu je tačkom 3. apelantu naloženo da upisane studente o naplati cijene magistarskog studija obavijesti na javan i transparentan način, a tač. 4. i 5. dispozitiva rješenja precizirani su rokovi za izvršenje upravnih mjera iz tač. 2. i 3. rješenja, te tačkom 6. je naglašeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (sve preciznije navedeno u tač. od 1. do 6. dispozitiva rješenja).
- 10.Provodeći usmjereni inspekcijski pregled apelanta 29. septembra 2010. godine po osnovu prethodno podnesene pismene predstavke jednog studenta na magistarskom studiju 4+1 "Međunarodni odnosi i ekonomska diplomatija", koji je apelant realizirao na Odsjeku za politologiju u saradnji sa Ekonomskim fakultetom u Sarajevu, utvrđeno je da je apelant 17. novembra (a ne 12. novembra, kako je navedeno u dispozitivu rješenja) i 4. decembra 2009. godine (ispravka konkursa) objavio konkurs za prijem kandidata na magistarski studij na ukupno devet smjerova u kojem je, pored ostalog, istaknuto da će studij trajati jednu akademsku godinu sa dva semestra, kao i to da se po završetku studija stječe zvanje magistra nauka iz te oblasti.
- 11.Inspektorat obrazovanja u obrazloženju rješenja pozvao se na Zakon o visokom obrazovanju – prečišćeni tekst ("Službene novine KS" broj 9/07) (koji je odredbom člana 169. novog Zakona o visokom obrazovanju prestao da važi), citirajući odredbu člana 43. stav 1. koja propisuje: "Postdiplomski studij za stjecanje naučnog, odnosno umjetničkog stepena magistra i stjecanje stručnog stepena specijaliste organizira visokoškolska ustanova", te stav 3. istog člana koji propisuje: "Postdiplomski studij za stjecanje naučnog, odnosno umjetničkog stepena magistra traje najmanje četiri semestra, a za stjecanje stručnog stepena specijaliste traje najmanje dva semestra." Iz citiranih zakonskih odredaba, kako je u obrazloženju rješenja navedeno, proizlazi da studij za stjecanje naučnog, odnosno umjetničkog stepena magistra nauke ne može trajati manje od četiri semestra, odnosno dvije školske godine. Prilikom odlučivanja Inspektorat obrazovanja je imao u vidu i odredbu člana 57. "navedenog Zakona o visokom obrazovanju" koja propisuje da visokoškolska ustanova koja upisuje studente u skladu sa Bolonjskim procesom studij organizira u tri ciklusa studija, i to tako da prvi ciklus traje tri ili četiri godine, drugi ciklus studija (magisterij) traje dvije ili jednu godinu, a treći ciklus studija traje najmanje tri godine.
- 12.Imajući u vidu citirani zakonski okvir, Inspektorat obrazovanja je zaključio da apelant, koji je od školske 2005/2006. godine usvojio i koji primjenjuje Bolonjski sistem studija po modelu 3+2+3, u kojem dodiplomski studij traje tri školske godine, magistarski dvije školske godine i doktorski studij tri školske godine, nije imao zakonski osnov da organizira magistarski studij u trajanju od jedne godine, niti je postojao zakonski osnov da se studentima nakon uspješnog završetka jedne godine studija dodijeli zvanje magistar.
- 13.U vezi sa cijenom studija koja iznosi 5.500,00 KM, tokom postupka je utvrđeno da je ona utvrđena na način koji je suprotan odredbama Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine KS" br. 43/08 i 18/10) koji u članu 137. stav 1. propisuje: "Na prijedlog senata visokoškolske ustanove kao javne ustanove, Vlada utvrđuje školarinu kao vrstu participacije troškova studija koju su obavezni plaćati studenti u visokoškolskim ustanovama kao javnim ustanovama." Iz obrazloženja proizlazi da je Inspektorat obrazovanja prilikom odlučivanja imao u vidu i odredbe člana 138. st. 1. i 2. citiranog Zakona o visokom obrazovanju koje propisuju: "Odluka o vrsti usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova utvrđuje Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove. Odluku o vrsti cijena za usluge iz stava 1. ovog člana za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu donosi Vlada, a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu osnivač."
- 14.Shodno citiranim odredbama, Inspektorat obrazovanja je istakao da je Vlada Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Vlada) svojom odlukom utvrdila vrstu usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova, kao i cijenu studija po ciklusima studija, i to "po jednoj školskoj godini", pa je, stoga, nesporno da je Upravni odbor apelanta Odluku od 29. januara 2010. godine donio bez saglasnosti Vlade, odnosno suprotno njenoj odluci.
- 15.Konačno, iz rješenja proizlazi da je apelant u spornoj konkursnoj proceduri postupio suprotno odredbama Zakona o visokom obrazovanju, jer nije zatražio pribavljanje saglasnosti Vlade na broj i strukturu studenata koji se upisuju, što predstavlja isključivo pravo Vlade, te što nije na zakonit način i u propisanoj proceduri utvrdio elemente iz člana 81. stav 1. tač. a), b) i c) i člana 83. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine KS" broj 43/08).
- 16.Inspektorat obrazovanja je opisano apelantovo postupanje okarakterizirao kao prekršaj, shodno odredbama Zakona o visokom obrazovanju, i u tom smislu je naglasio da će prosvjetni inspektor, u skladu sa svojim ovlaštenjem, preduzeti odgovarajuće mjere prema apelantu.
- 17.Shodno svemu navedenom, primjenom odredaba Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine KS" br. 43/08 i 18/10), imajući u vidu Odluku, kao i relevantne odredbe Zakona o inspekcijama FBiH ("Službene novine FBiH" broj 69/05) i Zakona o prosvjetnoj inspekciji KS ("Službene novine KS" broj 9/00), Inspektorat obrazovanja je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
- 18.Rješenjem Ministarstva obrazovanja broj 11-05-38-4981/10 od 17. novembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Odlučujući o brojnim apelantovim prigovorima koji su detaljno elaborirani u obrazloženju rješenja, Ministarstvo obrazovanja je sve prigovore ocijenilo neosnovanim, uključujući prigovor da je prvostepeni organ primijenio zakon koji je prestao da važi, jer se iz samog rješenja uočava da je primijenjen važeći Zakon o visokom obrazovanju.
- 19.Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva obrazovanja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 011329 11 U od 13. maja 2014. godine kojom je tužbu odbio. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja osporenih rješenja u svjetlu opširnih apelantovih prigovora usmjerenih, između ostalog, na procesne propuste prilikom provođenja inspekcijskog nadzora, čija je posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te što je posljedično dovelo i do proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, uključujući i primjenu zakona koji je prestao da važi (Zakon o visokom obrazovanju – prečišćeni tekst koji je objavljen u "Službenim novinama KS" broj 9/07), Kantonalni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim o čemu se navedeni sud detaljno izjasnio na str. od 4. do 11. obrazloženja osporene presude.
- 20.U vezi sa utvrđenom cijenom studija u iznosu od 5.500,00 KM za magistarski studij u trajanju od jedne godine, na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog akta Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbe člana 137. stav 1. i člana 138. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju, koje je citirao, ustanovio da su tuženi organi pravilno zaključili da je apelant cijenu studija utvrdio suprotno Zakonu o visokom obrazovanju. U tom pravcu Kantonalni sud je još naveo da je Upravni odbor apelanta donio Odluku broj 01-02-148-1/10 od 29. januara 2010. godine bez saglasnosti Vlade, odnosno suprotno Odluci kojom je na drugom ciklusu studija za studente koji sami finansiraju svoj studij za grupaciju društvenih nauka za jednu školsku godinu utvrđen iznos od 1.000,00 KM.
- 21.U vezi sa apelantovim prigovorima da je obavijestio Ministarstvo obrazovanja o cijeni studija, dostavljajući u prilogu tužbe svoj akt, Kantonalni sud je naveo da navedeni akt nema karakter zahtjeva za dobijanje saglasnosti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije sporna zakonska mogućnost za utvrđivanje različite cijene studija, i to za pojedine studijske programe na visokoškolskim ustanovama, ali je nesporno da se radi o zakonskoj mogućnosti koja istovremeno predviđa da je neophodno utvrditi specifičnost pojedinih studijskih programa, te za takve studijske programe pribaviti odluku Vlade, što u predmetnom slučaju nije provedeno na propisan način.
- 22.Pošto su i ostali apelantovi prigovori ocijenjeni kao neosnovani, Kantonalni sud je zaključio da su osporena rješenja donesena u postupku provedenom po zakonu i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, da je, u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u nadzoru provedenom nad apelantom i uočenim nezakonitostima u postupanju, prvostepeni organ svojim aktom izrekao odgovarajuće upravne mjere, obavezujući apelanta da postupi po njima u odgovarajućim rokovima, pri čemu je istaknuto da apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, jer nisu doveli u sumnju zakonitost osporenih akata, pogotovo prigovor da je u postupku primijenjen nevažeći propis.
- 23.Kantonalni sud je, na kraju, posebno naglasio da je mjeru koja je prvostepenim aktom naložena tačkom 1. dispozitiva prvostepenog rješenja apelant već izvršio donošenjem Odluke o usvajanju nastavnog plana i programa od apelantovog Nastavno-naučnog vijeća i Senata Univerziteta, kojom se definiraju i zvanja koja se stječu završetkom studija i da su zvanja za sve studije 4+1 objavljena u "Službenim novinama KS" broj 26/12 po proceduri propisanoj Zakonom o visokom obrazovanju.
- 24.Uvidom u "Službene novine KS" broj 26/12, na koje se pozvao Kantonalni sud, proizlazi da je Ministarstvo obrazovanja objavilo spisak akademskih titula, naučnih i stručnih zvanja koja se mogu stjecati na visokoškolskim ustanovama u Kantonu Sarajevu. Shodno objavljenom spisku, za apelanta je predviđeno da može organizirati cikluse studija prema sistemu 3+2+3 i 4+1+3, nakon čega studenti stječu odgovarajuća zvanja, i to nakon završenog prvog ciklusa studija zvanje bachelor (odgovarajućih nauka), nakon završenog drugog ciklusa studija u trajanju od jedne ili dvije godine stječe se zvanje magistar (odgovarajućih nauka), a nakon završenog trećeg ciklusa u trajanju od tri godine stječe se zvanje doktor (odgovarajućih nauka).
- 25.Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude od 13. maja 2014. godine, donio Presudu broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine kojom je zahtjev odbio.
- 26.Kantonalni sud je, nakon iscrpnog elaboriranja apelantovih navoda iz zahtjeva, te navoda tuženog organa, primjenom relevantnih odredaba Zakona o visokom obrazovanju, Odluke i Pravilnika izveo zaključak da je zahtjev neosnovan. U tom pravcu je, između ostalog, navedeno da je apelant postupao suprotno relevantnim odredbama Zakona o visokom obrazovanju, Pravilniku i Odluci, jer je apelantovo postupanje bilo suprotno odredbama člana 9. tačka i) i člana 81. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju, budući da je apelant objavio konkurs za prijem kandidata na magistarski studij 4+1 (drugi ciklus u trajanju od jedne godine), iako je nesporno da je apelant školske 2005/2006. godine uspostavio model 3+2+3, pri čemu su apelantove tvrdnje da se radi o zajedničkom studiju, u smislu člana 44. Zakona o visokom obrazovanju, ocijenjene neosnovanim, jer je u tom slučaju trebala saglasnost nadležnog Ministarstva obrazovanja koja nije pribavljena. Kantonalni sud je, dalje, pojasnio da apelant nije proveo pojedinačan postupak ekvivalencije ranije stečenih akademskih titula, u skladu sa odredbom člana 167. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju, kako bi se utvrdilo da li prijavljeni studenti pojedinačno ispunjavaju uvjet za upis na drugi ciklus studija, u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom, pa je na taj način omogućeno nezakonito dodjeljivanje akademskog zvanja magistar, suprotno relevantnom zakonskom okviru. Još je istaknuto da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nezakonito utvrdio cijenu studija koja iznosi 5.500,00 KM, jer je ta cijena utvrđena suprotno Odluci i bez prethodno dobijene saglasnosti nadležnog Ministarstva obrazovanja.
- 27.Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud donošenjem osporene presude nije povrijedio kantonalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla utjecati na rješavanje predmetne upravne stvari, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, apelantov zahtjev neosnovan, pri čemu je naglašeno da taj sud nije ovlašten da ispituje činjenično stanje prilikom odlučivanja o zahtjevu, pa su apelantovi prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 28.Apelant u iscrpnim navodima ukazuje da je aktima koji su doneseni u postupku inspekcijskog nadzora povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu u vezi sa diskriminacijom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. U navodima se, između ostalog, ističe da se predmetni slučaj tiče apelantovog zakonskog prava da sam organizira nastavu drugog ciklusa obrazovanja uz korištenje prava na određivanje realne cijene koštanja takvog studija. Apelant ukazuje i na problem nezakonitog ulaska inspekcijskih organa u diskrecionu vlast obrazovnih institucija, kao i na zloupotrebu njihovog prava na inspekcijsku kontrolu u smislu preuzimanja ovlaštenja za donošenje odluka koje formalno-pravno pripadaju drugim organima. Apelant ističe da, shodno relevantnom Zakonu o visokom obrazovanju koji je donesen 2008. godine, ima pravo da organizira jednogodišnji interdisciplinarni studij za studente postdiplomskog ciklusa studiranja, pri čemu to pravo uključuje i pravo da učestvuje u kreiranju cijene takvog studija, koje proizlazi iz Zakona o visokom obrazovanju i univerzitetske autonomije koju proklamira navedeni zakon. U apelaciji je detaljno opisano apelantovo postupanje prije objavljivanja spornog konkursa, između ostalog, da je apelant u jesen 2009. godine usvojio niz različitih akata radi organiziranja devet različitih interdisciplinarnih magistarskih studija koje je potvrdio Senat Univerziteta. Istaknuto je da je apelant u dva navrata informirao Vladu o cijeni magistarskog studija, pri čemu je izričito tražio da se donese odluka o cijeni studija, ali Vlada uopće nije reagirala. Te navode apelant je potkrijepio relevantnim dokazima. Dalje je istaknuto da su studenti potpisali pojedinačne ugovore o magistarskom studiju u kojima je, između ostalog, bila utvrđena cijena studija u iznosu od 5.500,00 KM, a niti jedan student nije iznio prigovor bilo kakve vrste na visinu troškova magistarskog studija. Dalje se ukazuje da se Inspektorat obrazovanja u svom rješenju pozvao na Zakon o visokom obrazovanju koji je prestao da važi. Zatim, ukazuje na kontradiktornost upravne mjere iz tačke 1. kojom je traženo da se uskladi zvanje magistarskog studija sa pozitivnim propisima iako je inspekcijski organ utvrdio da ovakav studij nema zakonsko utemeljenje. Uz to, apelant je naglasio da je Kantonalni sud u svom obrazloženju konstatirao da je apelant postupio po nalogu iz tačke 1. spornog rješenja Inspektorata obrazovanja, pa je očigledno da zakonitost studija, uključujući i zakonitost stečenih akademskih zvanja više nisu sporni, već isključivo cijena samog studija, što je, nažalost, Kantonalni sud, odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, propustio da uoči, upustivši se u raspravu o zakonitosti studija iako zahtjev nije bio usmjeren u tom pravcu, kršeći odredbu člana 46. Zakona o upravnim sporovima. Upravo navedeno dovoljno govori o tome koliko se prilikom odlučivanja nije vodilo računa o tome šta je uopće predmet upravnog spora.
- 29.U vezi sa diskriminacijom, apelant je, između ostalog, istakao da komparativna analiza rada apelanta i rada drugih fakulteta u istom ili drugom periodu ukazuje da je samo apelant nezakonito kažnjen u školskoj 2009/2010. godini, jer nijedan fakultet ni prije ni poslije nije bio predmet inspekcijskog nadzora iako je općepoznato da su se isti ili slični interdisciplinarni studiji organizirali godinama, pa i danas. Apelant je naglasio da rad inspekcijskih organa ne smije biti selektivan. Konačno, apelant je posebno naglasio da je iza argumenata o zakonitosti apelantovih studija iz 2009. godine u potpunosti stao Univerzitet u Sarajevu, a u prilog tome dostavljen je zaključak Univerziteta u Sarajevu broj 0101-38-2859/14 od 16. jula 2014. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 30.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je osporena odluka donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je bilo osnova da se navedenom presudom apelantov zahtjev odbije. Posebno je naglašeno da osporenom presudom nije došlo do povreda odredaba Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni drugih odredaba međunarodnog prava.
- 31.Ministarstvo obrazovanja u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore je ocijenilo kao neosnovane, pri čemu je naglašeno da navedeni organ u cijelosti ostaje pri argumentaciji koja je navedena u osporenom rješenju koje je doneseno u žalbenom postupku. U prilogu odgovoru Ministarstvo obrazovanja je dostavilo brojne dokaze, između ostalog, nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Sarajevu, kojom je utvrđena ništavost ugovora o magistarskom studiju 4+1 zaključenog između apelanta i dvaju studenata koji su pohađali sporni magistarski studij.
- 32.Apelantovi studenti koji se u predmetnom postupku pojavljuju kao zainteresirana lica su posredstvom opunomoćenika informirali Ustavni sud o drugim prekršajnim i parničnim postupcima protiv apelanta u vezi sa organiziranjem spornog studija, te predložili da Ustavni sud preispita razloge za donošenje privremene mjere i zatražili "da je nakon toga ukine i stavi van snage". U prilogu izjašnjenju dostavili su brojne dokaze. U tom pravcu su, između ostalog, dostavili nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Sarajevu od 22. aprila 2013. godine, kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev dvaju studenata kojim su tražili da se ukinu pojedinačni ugovori o magistarskom studiju zaključeni sa apelantom 2010. godine, te da se vrate uplaćena sredstva (1.000,00 KM, odnosno 2.000,00 KM). U prilogu izjašnjenju dostavljeno je nepravomoćno rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 20. marta 2013. godine kojim je utvrđena odgovornost apelantovog odgovornog lica Mirka Pejanovića za prekršaj iz člana 83. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju za šta je novčano kažnjen u iznosu od 1.000,00 KM. Zainteresirana strana u postupku je, također, informirala Ustavni sud da Tužilaštvo Kantona Sarajevo povodom pitanja spornog studija i njegovog "nezakonitog organiziranja" vodi istragu u kojoj su već provedene određene istražne radnje.
V. Relevantni propisi
- 33.U Zakonu o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 43/08) važeći zakon u relevantnom periodu u bitnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1. i stav 2. tač. a), b), e) i g)
(Akademska autonomija i akademske slobode)
(1) Visokoškolska ustanova vrši djelatnost na načelima akademske autonomije i akademskih sloboda, a u skladu sa ustavom i zakonom.
(2) Akademska autonomija visokoškolske ustanove ogleda se naročito u:
- a)slobodi nastavnog, naučnonastavnog, umjetničkog, umjetničkonastavnog, naučnoistraživačkog rada i stvaralaštva;
- b)utvrđivanju, samostalnom primjenjivanju i razvijanju obrazovnih, naučnih, umjetničkih i stručnih programa i istraživačkih projekata;
- e)utvrđivanju pravila studiranja;
- g)uspostavljanju i razvijanju saradnje sa drugim visokoškolskim ustanovama i institucijama u zemlji i svijetu, u okviru registrirane djelatnosti;
Član 44. st. 1, 3. i 6.
(Organizacija zajedničkih, interdisciplinarnih, multidisciplinarnih i specijalističkih studija)
(1) Univerzitet može organizovati studij za sva tri ciklusa studija u saradnji sa domaćom ili stranom visokoškolskom ustanovom:
(3) Na zahtjev organizacione jedinice univerzitet može dati saglasnost da jedna ili više organizacionih jedinica organizira multidisciplinarni, interdisciplinarni, odnosno specijalistički studij;
(6) Za realizaciju studija iz ovog člana visokoškolska ustanova je obavezna, uz prethodnu saglasnost senata, pribaviti i saglasnost Ministarstva. Cijenu ovakvog studija za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu posebnom odlukom utvrđuje Vlada, putem Ministarstva, na prijedlog visokoškolske ustanove, a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu cijenu ovakvih studija utvrđuje osnivač, te o toj cijeni obavještava Ministarstvo.
Član 54. stav 1. tačka b)
(Ciklusi studija)
(1) Visoko obrazovanje organizira se u tri ciklusa:
- b)drugi ciklus vodi do akademskog zvanja magistra ili ekvivalenta, stečenog nakon završenog dodiplomskog studija, traje jednu ili dvije godine, a vrednuje se sa 60, odnosno 120 ECTS bodova, i to tako da u zbiru s prvim ciklusom nosi 300 ECTS bodova,
Član 57. st. 1, 2. i 5.
(Studijski programi)
(1) Studijski programi podijeljeni su na studijske godine i semestre.
(2) U skladu sa (E)CTS obim nastavnih programa iznosi 60(E)CTS studijskih bodova – kredita u jednoj studijskoj godini, odnosno 30(E)CTS studijskih bodova – kredita u jednom semestru.
(5) Ciklusi studija i programi fleksibilni su, tako da omogućavaju mobilnost studenata u odgovarajućim fazama, sa dodjelom (E)CTS bodova-kredita i/ili kvalifikacija, zavisno od rezultata rada koje je student ostvario.
Član 137. stav 1. tačka i)
(Izvori prihoda)
Osim prihoda iz člana 136. ovog Zakona, visokoškolska ustanova može sticati prihod i iz:
- i)školarine za sve cikluse studija;
Član 138.(Školarina)
(1) Na prijedlog senata visokoškolske ustanove kao javne ustanove, Vlada utvrđuje školarinu kao vrstu participacije troškova studija koju su obavezni plaćati studenti u visokoškolskim ustanovama kao javnim ustanovama.
(2) Školarina iz stava (1) ovog člana može se odrediti u različitoj visini organizacione jedinice visokoškolske ustanove kao javne ustanove i u okviru njih, za različite studijske programe, zavisno od troškova njihove realizacije.
Član 139.(Odluka o participaciji)
(1) Odluku o vrsti usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova utvrđuje Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove.
(2) Odluku o visini cijena za usluge iz stava (1) ovog člana za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu donosi Vlada, a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu osnivač.
(3) Visokoškolska ustanova kao ustanova svoju odluku iz stava (2) ovog člana obavezna je dostaviti Ministarstvu.
Član 149.(Nadzor nad provođenjem zakona)
Nadzor nad provođenjem ovog Zakona i propisa donesenih za njegovo provođenje na visokoškolskim ustanovama vrši Ministarstvo na način predviđen zakonom.
Član 150.Nadzor nad zakonitošću rada
(1) Nadzor nad zakonitošću rada visokoškolskih ustanova vrši Ministarstvo, u skladu sa zakonom.
Član 151.(Inspekcijski nadzor)
(1) Inspekcijski nadzor nad provođenjem ovog Zakona vrši nadležna inspekcija, u skladu sa zakonom.
Član 152. stav 1. tačka 10)
(Kazne za prekršaje visokoškolske ustanove)
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 KM do 15.000 KM kaznit će se za prekršaj visokoškolska ustanova, ako:
- 10)organizira studij sa domaćom ili inostranom visokoškolskom ustanovom suprotno članu 44;
Član 169.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 – Prečišćeni tekst).
- 34.Odluka o davanju saglasnosti na visinu participacije cijene usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu Vlade Kantona Sarajevo broj 02-05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 9/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član III
Daje se saglasnost na visinu participacije troškova studija na fakultetima i akademijama Univerziteta u Sarajevu kako slijedi:
Jedinične cijene visine participacije troškova studija sa (PDV) po jednoj školskoj godini (grupacija društvenih nauka):
- 12.Drugi ciklus – redovni studij čije troškove snose sami studenti iz BiH iznosi 1.000 KM.
- 35.U Zakonu o inspekcijama u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 69/05) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Inspekcijski nadzor vrši se na temelju i u granicama ovlasti propisanih ovim Zakonom i propisima na koje se odnosi inspekcijski pregled.
Kod određivanja upravne mjere subjektu nadzora, ako je dopušteno propisom na koji se odnosi inspekcijski nadzor, inspektor će odrediti upravnu mjeru koja je blaža za subjekta nadzora, ako se tom mjerom postiže svrha radi koje se mjera određuje.
- 36.U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" broj 11/05) relevantne odredbe glase:
Član 41. st. 1, 3. i 4.
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 43. stav 1.
Postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje
Zahtjev iz člana 41. ovog Zakona sadrži označenje sudske odluke čije se preispitivanje predlaže, kao i razloge i obim u kome se predlaže preispitivanje te odluke.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
VI. Dopustivost
- 37.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 41.Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravom.
- 42.S obzirom na to da apelant kao javna ustanova ima javna ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, s obzirom na apelacione prigovore, apelant, kao javna ustanova, uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
- 43.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 44.Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje autonomije apelanta kao visokoškolske ustanove i njegovog zakonskog prava da organizira magistarski interdisciplinarni studij uz korištenje prava na određivanje realne cijene koštanja takvog studija, kao i njegovog prava na imovinu putem naplate usluga koje nudi na osnovu Zakona o visokom obrazovanju. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat grubog kršenja pozitivnopravnih propisa koji reguliraju pitanje organizacije magistarskih studija, te ukazuje na brojne propuste organa uprave i Kantonalnog suda prilikom odlučivanja, što je dovelo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
- 45.U vezi sa iznesenim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prvo, mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Raspravljajući o spornom pitanju da li se u konkretnom slučaju uopće može govoriti o "imovini", Ustavni sud podsjeća da pojam "imovina" ima autonomno značenje i da se ne ograničava samo na "vlasništvo" na fizičkim stvarima, već obuhvata i druga prava i interese. Ustavni sud, također, podsjeća da se pojam "imovina" može tumačiti veoma široko i da obuhvata veoma širok obim prava i interesa, prije svega ekonomskih. Ustavni sud, također, podsjeća da se ekonomski interesi koji se mogu izraziti u novcu na osnovu kojih lice može da iskaže da ima "legitimno očekivanje" za priznanje efektivnog uživanja određenog ekonomskog interesa mogu podvesti pod pojam "imovina".
- 46.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, u skladu sa ovlaštenjima koje mu pruža Zakon o visokom obrazovanju (član 44. stav (3)), uz prethodnu saglasnost Senata Univerziteta, školske 2009/2010. godine organizirao i proveo interdisciplinarne studije u okviru drugog ciklusa studija (magistarski studij) pri čemu je na temelju prethodno utvrđenih troškova utvrdio cijenu studija u iznosu od 5.500,00 KM, nakon čega je sa studentima, koji su ispunjavali uvjete konkursa, zaključio pojedinačne ugovore, u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju. Dalje, Ustavni sud podsjeća da Zakon o visokom obrazovanju (član 138. stav (2)) omogućava apelantu, kao javnoj ustanovi, da predlaže cijenu studija za različite cikluse studija u zavisnosti od troškova njihove realizacije. Dalje, shodno odredbi člana 137. stav (1) tačka i) Zakona o visokom obrazovanju, u apelantove prihode, između ostalog, ulaze sredstva na ime školarine za sve cikluse studija. Ustavni sud, također, zapaža da odredba člana 44. stav (6) Zakona o visokom obrazovanju propisuje da cijenu interdisciplinarnog studija, u smislu člana 44. stav (3) navedenog Zakona, na prijedlog visokoškolske ustanove posebnom odlukom utvrđuje Vlada putem Ministarstva. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant svojim aktom od 9. novembra 2009. godine informirao nadležno Ministarstvo o organizaciji interdisciplinarnog studija, kao i o njegovoj cijeni, budući da apelant, shodno odredbama člana 44. Zakona o visokom obrazovanju, svoju komunikaciju sa Vladom obavlja putem nadležnog Ministarstva obrazovanja. Iz raspoloživih dokaza, isto tako, proizlazi da na dostavljeni akt od 9. novembra 2009. godine nadležno Ministarstvo nije reagiralo ni pozitivno, ni negativno. Dalje, iz raspoloživih dokaza koje je apelant dostavio na uvid uz apelaciju proizlazi da je u konkretnom slučaju, zbog izostanka bilo kakve reakcije nadležnog Ministarstva obrazovanja, apelant pokušao da ostvari direktnu komunikaciju sa Vladom, ali Vlada nije reagirala na zahtjev od 20. oktobra 2010. godine kojim je apelant, naknadno, izričito tražio saglasnost za provođenje interdisciplinarnog studija, te donošenje odluke o utvrđivanju predložene cijene studija. Polazeći od apelantovih ovlaštenja propisanih zakonom da uređuje i utvrđuje pravila studiranja i uspostavlja i razvija saradnju sa drugim visokoškolskim ustanovama i institucijama, te ovlaštenja visokoškolske ustanove da određuje cijenu školarine za različite studijske programe u zavisnosti od troškova njihove realizacije (član 138. stav (2) Zakona o visokom obrazovanju), kao i činjenice da je apelant sa studentima koji su se prijavili na konkurs zaključio pojedinačne ugovore, sve u svjetlu izostanka bilo kakve reakcije nadležnih organa (pozitivne ili negativne) na apelantove pismene akte, Ustavni sud smatra da je apelant u takvim okolnostima mogao imati "legitimno očekivanje" da će steći efektivno uživanje određenog ekonomskog interesa realizacijom magistarskog studija. Navedeno posebno u svjetlu okolnosti da su pojedini studenti (koji su se povodom odluke o privremenoj mjeri podneskom uključili u postupak pred Ustavnim sudom) pokrenuli parnične postupke pred nadležnim sudom u Sarajevu radi poništenja pojedinačnih ugovora zaključenih sa apelantom i vraćanja uplaćenih novčanih sredstava na ime troškova magistarskih studija. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, uplaćena sredstva na ime realizacije magistarskih studija mogu podvesti pod pojam "imovina", te se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini koju štiti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 47.Shodno navedenom, Ustavni sud, dalje, mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
- 48.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
- 49.Raspravljajući o pitanju da li je spornim rješenjem Inspektorata obrazovanja došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud smatra da jeste, jer je osporenim rješenjem Inspektorata obrazovanja apelantu, između ostalog, naloženo da cijenu studija koju je apelant samostalno formirao, u skladu sa ovlaštenjima koja mu pruža Zakon o visokom obrazovanju (član 138. stav (2) Zakona o visokom obrazovanju), uskladi sa Odlukom Vlade koja propisuje cijenu redovnog studija drugog stepena za sve fakultete i akademije u sklopu Univerziteta u Sarajevu, što predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
- 50.Ustavni sud, dalje, zapaža da pitanje validnosti studija i stečenih diploma studenata koji su pohađali i uspješno okončali jednogodišnji magistarski studij nije sporno. Iako iz osporenih rješenja organa uprave proizlazi da je apelant nezakonito proveo sporne magistarske studije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u presudi donesenoj povodom apelantove tužbe jasno naveo da je apelant svoju obavezu iz tačke 1. prvostepenog rješenja ispunio (vidi, tač. 23. i 24. ove odluke). Naime, Ustavni sud iz objavljenog spiska Ministarstva obrazovanja uočava da apelant, kao visokoškolska ustanova, ima pravo da organizira cikluse studija prema principu 3+2+3 i 4+1+3, nakon kojih studenti, između ostalih zvanja, stječu zvanje magistar, što je, zapravo, bilo jedno od spornih pitanja tokom postupka koje je Kantonalni sud presudom od 13. maja 2014. godine otklonio. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se Vijeće Kantonalnog suda, koje je u konkretnom slučaju donijelo odluku povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje navedene presude, upustilo u ocjenu zakonitosti studija i stečenih akademskih titula mimo apelantovog prigovora, te nasuprot stavu nižestepenog suda koji je u svojoj presudi jasno naglasio da naložena mjera iz tačke 1. prvostepenog rješenja Inspektorata obrazovanja više nije sporna, jer je apelant naloženu mjeru izvršio. Prema ocjeni Ustavnog suda, Vijeće Kantonalnog suda je na taj način izašlo iz okvira svoje nadležnosti i povrijedilo odredbe Zakona o upravnim sporovima koje propisuju granice i obim preispitivanja osporene odluke po zahtjevu za vanredno preispitivanje (član 45. Zakona o upravnim sporovima), posebno ako se uzme u obzir činjenica da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, pa je na taj način apelant doveden u nepovoljniji položaj od položaja koji je imao prije podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje, što je posebno neprihvatljivo.
- 51.Pored ovog uočenog propusta Kantonalnog suda na koji je apelant s pravom ukazao, predmetnom apelacijom apelant ukazuje i na druge propuste organa uprave i Kantonalnog suda koje će Ustavni sud u nastavku obrazloženja ispitati. Ustavni sud zapaža da se ključni prigovor, svakako, tiče cijene studija i apelantovog zakonskog prava da samostalno formira cijenu studija u zavisnosti od troškova realizacije, pri čemu su se, prema apelantovom mišljenju, nadležni organi uprave i Kantonalni sud, izlazeći iz okvira svojih nadležnosti i protivno Zakonu o visokom obrazovanju, nezakonito umiješali u njegovu imovinu.
- 52.Ustavni sud će navedeni prigovor ispitati u svjetlu činjenice da legitimnost magistarskih studija suštinski nije dovedena u pitanje naloženim upravnim mjerama, te činjenice da su studenti koji su uspješno okončali studij stekli odgovarajuće diplome i zvanja. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je upravnom mjerom iz tačke 2. dispozitiva osporenog prvostepenog rješenja apelantu naloženo da cijenu studija koja iznosi 5.500,00 KM uskladi sa Odlukom, prema kojoj cijena redovnog studija drugog stepena iznosi 1.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da odredba člana 138. stav (2) Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine KS" broj 43/08), koji je na pravnu snagu stupio 31. decembra 2008. godine i koji je relevantan u konkretnom slučaju, jer je taj zakon bio na snazi u vrijeme inspekcijskog pregleda i u vrijeme donošenja osporenih odluka, propisuje da se školarina iz stava (1) tog člana može odrediti u različitoj visini za organizacione jedinice visokoškolske ustanove, kao javne ustanove, i u okviru njih za različite studijske programe, zavisno od troškova njihove realizacije. Ustavni sud zapaža da citirana odredba Zakona o visokom obrazovanju pruža mogućnost visokoškolskoj ustanovi da visinu školarine samostalno različito odredi, zavisno od troškova realizacije studija. Pored toga, Ustavni sud smatra da je bitno podsjetiti i na odredbu člana 5. Zakona o visokom obrazovanju koja visokoškolskim ustanovama pruža autonomiju, između ostalog, u kreiranju i samostalnom primjenjivanju stručnih programa i istraživačkih projekata, kao i u utvrđivanju pravila studiranja.
- 53.Ustavni sud, dalje, podsjeća na član 44. stav (3) Zakona o visokom obrazovanju koji omogućava visokoškolskoj ustanovi da organizira posebne multidisciplinarne, interdisciplinarne i specijalističke studije, te na stav (6) citiranog člana koji propisuje da cijenu takvog studija za visokoškolsku ustanovu utvrđuje Vlada, putem nadležnog ministarstva, na prijedlog visokoškolske ustanove. Nekoliko takvih pojedinačnih odluka apelant je dostavio uz apelaciju iz kojih je vidljivo da se radi o pojedinačnim odlukama koje donosi Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove, u skladu sa članom 44. stav (6) Zakona o visokom obrazovanju. Iz dostavljenih odluka je, također, vidljivo da se radi o formalnoj odluci Vlade kojom Vlada suštinski utvrđuje cijenu studija koju predloži visokoškolska ustanova. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant, aktom od 20. oktobra 2010. godine, od Vlade izričito tražio da donese takvu odluku, ali se Vlada oglušila o taj zahtjev.
- 54.Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da Odluka Vlade broj 02-05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine, koju je Inspektorat obrazovanja imao u vidu prilikom odlučivanja i na koju se referirao u upravnoj mjeri iz tačke 2. dispozitiva osporenog rješenja, predstavlja generalni akt Vlade kojim se daje saglasnost na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova studija koje pruža Univerzitet u Sarajevu, te fakulteti i akademije u njegovom sastavu. Ustavni sud, također, zapaža da je ta generalna odluka donesena pozivom na čl. 138. i 139. Zakona o visokom obrazovanju. Stoga se čini da se navedena odluka ne može smatrati odlukom koju donosi Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove putem nadležnog Ministarstva obrazovanja, u skladu sa članom 44. stav (6) Zakona o visokom obrazovanju, čije je donošenje apelant tražio. S obzirom na to, postavlja se pitanje da li se odluka na koju se Inspektorat obrazovanja pozvao u upravnoj mjeri odnosi na interdisciplinarni studij koji je apelant organizirao u saradnji sa Ekonomskim fakultetom u Sarajevu u skladu sa članom 44. stav (3) Zakona o visokom obrazovanju, čija se cijena, na prijedlog visokoškolske ustanove, utvrđuje posebnom odlukom Vlade. Navedeno posebno ako se uzme u obzir da je apelant proveo magistarske studije, da upravnim mjerama u upravnom sporu nije osporen legalitet studija, te da su studenti koji su uspješno okončali studij stekli odgovarajuće diplome i odgovarajuća zvanja, pri čemu je apelant u svemu uživao potpunu podršku Univerziteta u Sarajevu uz čiju je saglasnost apelant organizirao magistarske studije.
- 55.Ustavni sud, također, ima potrebu da naglasi da su posljedice osporene odluke dovele do ugrožavanja apelantove autonomije propisane zakonom kao visokoškolske institucije i njegovog zakonskog prava da organizira, provodi i formira cijenu studija, kako propisuje Zakon o visokom obrazovanju. Navedeno posebno ako se uzme u obzir činjenica da je Ministarstvo obrazovanja bilo informirano o organizaciji studija i njegovoj cijeni, te da se ono ni na koji način nije usprotivilo provođenju studija, niti je imalo primjedaba na cijenu studija, pri čemu se izostanak formalne saglasnosti i odluke Vlade, shodno Zakonu o visokom obrazovanju, kao lex specialis, podvodi pod prekršaj. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 152. stav (1) tačka 10. Zakona o visokom obrazovanju propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM do 15.000,00 kazniti za prekršaj visokoškolska ustanova koja organizira studij sa domaćom ili inozemnom visokoškolskom ustanovom suprotno članu 44. U tom pravcu Ustavni sud smatra da je bitno ukazati i na odredbu člana 9. Zakona o inspekcijama FBiH, koja daje ovlaštenje nadležnom inspektoru da odredi upravnu mjeru koja je blaža za subjekt nadzora, ako se tom mjerom postiže svrha radi koje se mjera određuje, koju inspektor u konkretnom slučaju očito nije imao u vidu. Upravo navedeno dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu, budući da je nadležni Inspektorat obrazovanja svojim postupanjem i naloženom mjerom iz tačke 2. dispozitiva prvostepenog rješenja izašao izvan okvira Zakona o visokom obrazovanju, kao lex specialis u konkretnom slučaju, naloživši upravnu mjeru koja ne korespondira sa citiranim zakonom, što u odnosu na pravo na imovinu, kakvo poznaje Evropska konvencija, znači nezakonito miješanje u pravo na apelantovu imovinu.
- 56.Konačno, Ustavni sud smatra da je neophodno naglasiti da opisano ponašanje najprije Ministarstva obrazovanja, a zatim i Vlade, koji nisu našli za shodno ni da odgovore apelantu, a pogotovo da odluče o apelantovom zvaničnom zahtjevu da ti organi vrše svoje nadležnosti propisane zakonom kada je riječ o odluci kojom bi bila utvrđena cijena spornog studija, bilo u pravcu da se da saglasnost na cijenu koju je apelant odredio za sporni studij, bilo da se ona korigira, uopće ne korespondira sa ulogom javne vlasti u reformi obrazovanja. Naime, javne vlasti su se izričito obavezale da će učiniti sve što je potrebno da u Bosni i Hercegovini u cijelosti zaživi Bolonjski proces. Umjesto toga, u trenutku kada evropska tijela za praćenje Bolonjskog procesa stavljaju Bosnu i Hercegovinu na 42. mjesto po napretku u tom procesu od ukupno 48 država u konkurenciji, javne vlasti – Ministarstvo obrazovanja i Vlada ne izvršavaju ni minimum svojih nadležnosti propisanih Zakonom o visokom obrazovanju. Na taj način ne samo da ne olakšavaju put Bosni i Hercegovini u ispunjenju preuzetih obaveza već ga otežavaju, kao što je učinio i Kantonalni sud donoseći osporenu odluku. Alternativa za apelanta je bila da ne čini ništa na provođenju Bolonjskog procesa i da ne organizira sporni studij, te da čeka ova dva subjekta javne vlasti da reagiraju na apelantovo obavještenje, odnosno izričit zahtjev za saglasnost na cijenu spornog studija. U konačnici, kada je riječ o autonomiji Univerziteta, odnosno apelanta, kao visokoškolske ustanove, Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu da li i samo propisivanje Zakonom o visokom obrazovanju ovako izražene uloge javne vlasti, kada je riječ o cijeni studija, narušava ili ugrožava tu autonomiju, ali smatra da je neophodno još jednom potcrtati da javne vlasti nisu izvršile ni te svoje nadležnosti iz Zakona o visokom obrazovanju.
- 57.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se teži.
- 58.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu, odnosno do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 44.
Nediskriminacija
- 59.U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu, koje apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima da bi se napravila uporedna analiza sa apelantovim slučajem, Ustavni sud naglašava da ove prigovore smatra neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su Kantonalni sud, odnosno nadležni organi uprave u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 60.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Kantonalni sud, odlučujući o vanrednom pravnom lijeku, izašao izvan okvira svoje nadležnosti, te kada je Inspektorat rada upravnom mjerom naložio usklađivanje cijene studija sa odlukom koja se ne može dovesti u vezu sa magistarskim studijima koje je apelant organizirao prema posebnim programima, u skladu sa članom 44. Zakona o visokom obrazovanju, čime je prekoračio svoja ovlaštenja data zakonom, sve u svjetlu činjenice da legalitet studija i stečene diplome nije upitan.
- 61.Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 4749/15 od 10. novembra 2015. godine.
- 62.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 63.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.