Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU

Apelacija F. K. i A. M. iz Banje Luke se usvaja, te se:

ukidaju presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 72/98 od 19. 8. 1998. i rješenje Okružnog suda Banja Luka broj GŽ-869/97 od 26. 2. 1998. godine zbog kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II. st. 2., 3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, prava na poštovanje njihovog doma iz člana 8. Evropske konvencije, i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju;

potvrđuje presuda Osnovnog suda Banje Luke broj P: 4049/96 od 26. 6. 1997. u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženom R. J. da isprazni od lica i preda tužiteljici A. M. u posjed, slobodan od lica i svojih ličnih stvari, jednosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci, u ul. Živojina Mišića br. 49/1, stan 19, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja."

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku RS".

O b r a z l o - e n j e

1. Činjenično stanje

Gospođe F. K. i A. M. 9 12. 1998. godine uložile su, preko zastupnika, advokata Z. B. iz Banje Luke, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. 8. 1998, br. Rev. 72/98.

Ustavni sud je 19. 8. 1999. zatražio od gospodina R. J. da dostavi pismeni odgovor na navode apelacije. Sud nije dobio odgovor, pa je Ustavni sud razmotrio predmet na osnovu apelacije i priloženih spisa.

Apelantice gospođa F. K. i A. M. iznijele su slijedeće činjenice koje tuženi R. J. nije osporio:

Gospođa F. K. je bila nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu, koji se nalazi u ulici Živojina Mišića 49/I/ u Banjoj Luci sve do 27. 7. 1998. godine kada je umrla. Od 1986. godine gospođa A. M. je, zajedno sa svojim mužem, gospodinom A. M., član zajedničkog domaćinstva, a od aprila 1991. godine ona je ispunila zakonske uvjete za sticanje stanarskog prava u slučaju smrti gospođe F. K.

Gospodin R. J. ih je 24. 8. 1995 godine prisilio da napuste stan. On sada živi u spornom stanu i onemogućava porodici Mešinović da se u njega vrati.

Apelanti su pokrenuli postupak pred Opštinskim sudom u Banjoj Luci, i Sud je 26. 6. 1997. godine utvrdio da je gospođa F. K. stvarni nosilac stanarskog prava na predmetni stan, te da ga gospodin R. J. mora napustiti.

Okružni sud u Banjoj Luci je 26. 2. 1998. godine uvažio žalbu gospodina R. J. protiv presude Opštinskog suda. Prema rješenju Okružnog suda za rješavanje ovog predmeta, nadležan je upravni organ, a ne redovni sud. Po uloženoj reviziji podnosilaca, Vrhovni sud Republike Srpske, 19. 8. 1998. godine, je potvrdio rješenje Okružnog suda.

2. Apelacija

Podnosioci se žale da su presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. 8. 1998. rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. 2. 1998. povrijedili njihovo pravo na sudsku zaštitu, njihovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i pravo na mirno uživanje u njihovoj imovini iz člana 1. Protokola br. 1. na Konvenciju.

3. Dopustivost predmeta

Ustavni sud konstatuje da je gospođa A. M. kao član zajedničkog domaćinstva i nasljednica gospođe F. K., imala pravni interes da nastavi postupak pred ničim sudovima nakon smrti gospođe F. K. na osnovu zakonodavstva Republike Srpske. Ustavni sud je stoga prihvata kao apelanticu u postupku pred Ustavnim sudom.

Na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hecegovine, Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hecegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku (član 11. Poslovnika Suda). U konkretnom predmetu, podnosioci su 13. 11. 1998. godine primili presudu Vrhovnog suda od 19. 8. 1998. godine. Apelacija Ustavnom sudu datira od 9. 12. 1998. godine pa je, prema tome, podnesena u propisanom roku.

Ustavni sud smatra da presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. 8. 1998. godine onemogućava gospođi A. M. da se vrati u svoj stan i da provede sudski postupak u tom pogledu. Ovaj slučaj bi mogao pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola br. 1. na Evropsku konvenciju. Na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud direktno primjenjuje Evropsku konvenciju i njene protokole u Bosni i Hercegovini koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Stoga Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.

4. Zaključak

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode..."

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na posjedovanje sopstvenog doma je "građansko pravo" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. 11. 1986., serija A br. 109, stav 68). Ustavni sud, stoga, smatra da spor oko predmetnog stana potpada pod okvire člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ustavni sud dalje ističe da pravo pristupa sudu predstavlja jedan element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. 2. 1975, serija A broj 18, stav 36).

Potvrđujući presudu Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. 2. 1998. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je presudom od 19. 8. 1998. godine isključio svaku mogućnost da gospođa A. M. na redovnom sudu dobije odluku u sporu oko njenog stana. Međutim, prema čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpska ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87; "Službeni list Republike Srpske", broj 19/93), redovni sudovi su nadležni da odlučuju o ovom pitanju.

Ovaj zaključak je podržan i presudom Rev. br. 549 Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine od 19. 5. 1988. godine. Vrhovni sud je ustanovio da, prema članu 10. spomenutog zakona, sporovi oko stambenih odnosa se općenito rješavaju na nadležnim sudovima, a upravni organi su nadležni samo kada je to određeno ovim zakonom. U konkretnom slučaju takva nadležnost nije specificirana. Stoga je pristup upravnim organima podnosiocima također pravno onemogućen.

Ustavni sud smatra da je rješenje Okružnog suda, koje je potvrđeno presudom Vrhovnog suda, onemogućilo apelantici pristup kako sudskim tako i upravnim organima, i na taj način joj uskratila svaku mogućnost dobivanja odluke u sporu oko njenog stana. Prema tome, ova presuda krši pravo apelantice na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi:

"Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

Prema podacima koje je apelantica dostavila, a koje tuženi nije osporio, ona je sa svojom porodicom bila stalno nastanjena u stanu u ulici Živojina Mišića 49/I u Banjoj Luci. Ni ona ni njena porodica nisu imali namjeru da ga napuste, nego ih je gospodin R. J. na to prisilio. Stan bez sumnje mora biti smatran porodičnim domom.

Ustavni sud je već utvrdio da je presudom Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. 8. 1998. godine apelantici uskraćena svaka pravna mogućnost vraćanja u stan. Ova presuda se stoga kosi s njenim pravom na poštovanje njenog doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

U skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, ovakvo sukobljavanje bi moglo biti opravdano da je "predviđeno zakonom", da ima određen cilj koji je legitiman na osnovu ovog stava i da je "neophodno u demokratskom društvu" za ovaj cilj (Gillow presuda, vidi str. 3, stav 48).

Ustavni sud podsjeća na svoj navedeni zaključak da u smislu člana 6. Evropske konvencije presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci nije bila u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Kako miješanje u apelanticino pravo na poštovanje doma nije bilo "u skladu sa zakonom" u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, ono dakle nije bilo opravdano. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ova presuda povrijedila apelanticino pravo na poštovanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije.

Član 1. Protokola br. 1. na Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

Stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarsko prava ili nakon obustavljanja njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava za nosiočevog supružnika koji dijeli s njim kućanstvo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pravo gospođe A. M. da realizuje svoje stanarsko pravo iza umrle F. K. predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju.

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. "Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa opštim interesom, sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu." (vidi inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. 9. 1982., serija A br. 52 stav 61, i Scollo protiv Italije, presuda od 28. 9. 1995., serija A br. 315-C, stav 26 sa daljim referencama).

Sud podsjeća na zaključke u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije da je presuda Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 19. 8. 1998. onemogućila apelantici povrat njenog stana na zakonit način. Presuda je prema tome lišila gospođu A. M. njene imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola br. 1. na Evropsku konvenciju, kao što je prethodno opisano. Prema ovoj odredbi, ovo lišavanje može biti opravdano samo u javnom interesu i pod zakonom određenim uvjetima. Ustavni sud je, međutim, već zaključio da presuda Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Prema tome, remećenje nije opravdano. Stoga je presuda također povrijedila apelanticino pravo na mirno uživanje u njenoj imovini iz člana 1. Protokola br. 1. na Konvenciju.

Ustanovivši povredu apelantičinih prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola br. 1. na Konvenciju, Sud je odlučio ukinuti presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 19. 8. 1998. i rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci od 26. 2. 1998. i potvrditi presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci od 26. 2. 1997. koja nalaže tuženom Ratku Javeljiću da oslobodi jednosobni stan u ul. Živojina Mišića 49/I, stan br. 11 u Banjoj Luci i da ga vrati u posjed gospođi A. M. u roku od 15 dana. U suprotnom će odluka biti prisilno provedena.

Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da vrate gospođi Mešinović njen stan u posjed.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Ustavnog suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko.

U broj 2/99
24. septembra 1999. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.