USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 56.b Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. novembra 1999., donio je
ODLUKU
Apelacija M.S. iz Banja Luke se usvaja, te se:
ukidaju rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 115/98 od 22. decembra 1998. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-100/98 od 20. marta 1998. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1908/96 od 13. novembra 1997. godine zbog kršenja apelanticinih ustavnih prava iz člana II stava 2. 3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, prava na poštivanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije i njenog prava na mirno uživanje u njenoj imovini iz člana 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju:
nalaže se gosp. N.P. da isprazni i preda gđi M.S. u posjed, slobodan od lica i ličnih stvari dvosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci u ulici Starine Novaka broj 10, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH" pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Republike Srpske".
O b r a z l o - e n j e
1. Činjenično stanje
Apelantica gđa. M.S. je iznijela slijedeće činjenice koje tuženi gosp. N.P. nije osporio:
Gđa. M.S. je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u ulici Starine Novaka 10 u Banjoj Luci. Navodi da ju je 17. oktobra 1995. godine gosp. M.L. istjerao iz stana, a potom se u aprilu 1996. gosp. N.P., izbjeglica iz Jajca, uselio u stan.
a) Spor na redovnim sudovima
Godine 1996., apelantica je pokrenula postupak protiv gosp. N.P. pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci zbog povrata u posjed stana. Osnovni sud je 13. novembra 1997. donio Rješenje broj P-1908/96 da su upravni organi nadležni za odlučivanje u konkretnom sporu, a ne sudovi, pogotovo stoga što je u pitanju stan dodijeljen na privremeno korištenje gosp. N.P. i što je to rješenje postalo pravomoćno 7. oktobra 1997., jer gđa. M.S. na to rješenje nije uložila žalbu. Po uloženoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud u Banjoj Luci 20. marta 1998., a zatim Vrhovni sud Republike Srpske 22. decembra 1998., su potvrdili rješenje Osnovnog suda.
b) Upravni postupak
Apelantica izjavljuje da je stan dodijeljen na privremeno korištenje gosp. N.P. Rješenjem broj 08-476-437/96 Općinske komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom od 19. septembra 1997. Po uloženoj žalbi apelantice, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske je 14. aprila 1998. poništilo rješenje Komisije jer je zasnovano na pogrešno utvrđenim činjenicama i na pogrešnoj primjeni zakona.
Ministarstvo je utvrdilo da niti gđa. M.S. niti njen sin, koji je živio s njom u zajedničkom domaćinstvu, nisu napustili stan sve dok ih gosp. M.L. nije prisilio da to učine i dok gosp. N.P. nije uselio. U stvari gđa. M.S. je već pokrenula sudski spor protiv gosp. N.P. Prema tome, stan nije mogao biti proglašen napuštenim u skladu s članom 7. Zakona o korištenju napuštene imovine.
Nakon rješenja Ministarstva nije bilo novih odluka Općinske komisije za izbjeglice i raseljena lica.
2. Postupak pred Ustavnim sudom
Gđa. M.S. je 2. aprila 1999. podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 115/98 od 22. decembra 1998. Zastupa je gosp. Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke.
Od gosp. N.P. je 1. septembra 1999., u skladu s članom 16. Poslovnika Suda, zatraženo da dostavi pismeni odgovor na apelaciju gđe. M.S. Gosp. N.P. se u odgovoru osvrnuo na činjenicu da mu je stan na privremeno korištenje dodijelilo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, te da mu apelantica, kao ni gosp. M. L., nisu poznati.
3. Apelacija
Apelantica se "ali da su povrijeđena njena ustavna prava iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Konvencija), iz člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju i iz člana II. stava 2. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav). Dalje se "ali da je bila žrtva diskriminacije "kao i svi drugi Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj", te da sudovi i upravni organi nisu poštivali osnovne principe postupka i da bi ova "igra mogla trajati desetinama godina".
4. Dopustivost
Prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada oni postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sud razmatra apelaciju pod uvjetom da su iscrpljeni svi pravni lijekovi protiv osporene odluke i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana nakon što je podnosilac primio ovu odluku (član 11. Poslovnika Suda). U konkretnom slučaju, apelantica je primila odluku Vrhovnog suda (od 22. decembra 1998.) broj Rev. 115/98 6. marta 1999. Apelacija podnesena Ustavnom sudu je datirana 2. aprila 1999., dakle podnesena je u roku.
Ustavni sud konstatuje da rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. decembra 1998. onemogućava gđi. M.S. da se vrati u stan i da vodi sudski spor u tom pogledu. Prema tome, u konkretnom slučaju se postavljaju pitanja sadržana u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, u članu 8. Evropske konvencije, te u članu 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Nadalje, ne može se isključiti mogućnost da je kršenje spomenutih odredbi sprovedeno na diskriminatornim osnovama. Prema članu II/2. Ustava, Sud mora direktno primjenjivati Evropsku konvenciju i njene protokole u Bosni i Hercegovini. Štaviše, prema članu II/4. Ustava, prava iz Evropske konvencije i njenih protokola moraju biti osigurana na nediskriminatoran način.
Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.
5. Mišljenje
Ustavni sud razmatra da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. decembra 1998. povrijedilo prava gđe. M.S. sadržana u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, članu 8. Evropske konvencije, i/ili članu 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
Ustavni sud smatra da ni apelacija ni činjenice u ovom predmetu ne ukazuju na dovoljno jasan način da je bilo diskriminacije spram apelanticinih prava u konkretnom slučaju. Sud bi bio u položaju da smatra ovaj dio žalbe osnovanim samo ako bi on bio podržan sa dovoljno dokaza da je apelanticina nacionalna pripadnost uticala na sudski spor.
a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama...
Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na dom je "građansko pravo" obuhvaćeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986, serija A broj 109, stav 68). Ustavni sud stoga smatra da spor o predmetnom stanu potpada pod okvire člana 6. stav 1. Konvencije.
Ustavni sud dalje ističe da pravo pristupa sudu predstavlja jedan element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975, serija A broj 18, stav 36).
Pitanje koje se postavlja je da li je Vrhovni sud Republike Srpske rješenjem od 22. decembra 1998., koje potvrđuje rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci od 13. novembra 1997. i Okružnog suda u Banjoj Luci od 20. marta 1998., isključio mogućnost da apelantica dođe do odluke redovnih sudova o sporu oko njenog stana.
Osnovni sud je potvrdio u obrazloženju svoga rješenja da je gđu. M.S. iz stana nasilno izbacio gosp. M.L. i da je u aprilu 1996. u stan uselio gosp. N.P., opet bez dopuštenja gđe. M.S. Međutim, tek nakon što je spor bio u postupku pred Osnovnim sudom već nekoliko mjeseci i tek nakon što je gosp. N.P. 19. septembra 1997. dobio rješenje Općinske komisije za izbjeglice i raseljena lica o dodjeljivanju stana, Osnovni sud je 13. novembra 1997. održao raspravu u ovom predmetu. Osnovni sud je zasnovao svoje rješenje prvenstveno na činjenici da gđa. M.S. nije uložila žalbu na odluku Komisije, koje je zbog toga 7. oktobra 1997. postalo pravomoćno. Kako je gđa. M.S. imala mogućnost da dobije pravnu zaštitu kroz upravni spor ali je nije iskoristila, Osnovni sud je zaključio da nije nadležan za rješavanje spora. Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske su potvrdili rješenje Osnovnog suda.
Ustavni sud smatra da su sudovi Republike Srpske bili obavezni riješiti predmetni spor prema čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87, te "Službeni glasnik RS", broj 19/93). Vrhovni sud Republike Bosne i Hercegovine je zaključio u jednoj drugoj odluci od 19. maja 1988. (Odluka U-549/88) da su, prema članu 10. Zakona o stambenim odnosima sudovi općenito nadležni za odlučivanje u sporovima u stambenim odnosima, osim ako je ovim zakonom drugačije propisano. Vrhovni sud je dalje zaključio da su redovni sudovi nadležni za zaštitu prava nosioca stanarskog prava protiv lica koje je uselilo u njegov/njen stan bez njegovog/njenog odobrenja.
Istina je da je apelantica također pokrenula postupak protiv rješenja Komisije o privremenom dodjeljivanju njenog stana od 19. septembra 1997. Iako je žalba na ovo rješenje upućena Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica koje je po njoj odlučilo, i iako je upravni postupak još uvijek u toku, Osnovni sud je imao procesnu obavezu da uzme u obzir sve činjenične i pravne okolnosti 13. novembra 1997. prilikom odlučivanja u slučaju. Sudu je moralo biti jednako očigledno, kao i Ministarstvu u njegovom rješenju od 14. aprila 1998., da stan nije dodijeljen na zakonit način i da se, prema tome, stanje kada je tužba bila podnesena 1996., zadržalo i nakon rješenja Komisije o privremenoj dodjeli stana. Štaviše, treba uočiti višemjesečno čekanje Osnovnog suda za zakazivanje rasprave i to da je ročište održano tek nakon što je stan privremeno dodijeljen gosp. N.P.
Sud smatra da je rješenje Vrhovnog suda, koje potvrđuje rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda, onemogućilo apelantici pristup nadležnom sudu koji bi odlučio u sporu oko njenog stana. Stoga ova presuda krši pravo gđe. M.S. na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prema podacima koje je dostavila apelantica i koje tuženi nije osporio apelantica je, zajedno sa sinom bila stalno nastanjena u stanu u ulici Starine Novaka broj 10 u Banjoj Luci. Ni ona ni njen sin nisu imali namjeru napustiti stan, ali ih je na to prisilio gosp. M.L. Stan se, bez ikakve sumnje, mora smatrati porodičnim domom.
Sud je već ustanovio da je rješenje Vrhovnog suda u Banjoj Luci od 22. decembra 1998. uskratilo apelantici mogućnost povratka u posjed stana. Ovo rješenje stoga remeti njeno pravo na poštovanje njenog doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
Prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije, ovo remećenje može biti opravdano ako je "u skladu sa zakonom", ako ima cilj koji je legitiman prema tom stavu, i ako je "neophodno u demokratskom društvu" zbog spomenutog cilja (Gillow presuda, vidi str. 4., stav 48).
Sud konstatuje da rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Remećenje apelanticinog prava na poštovanje njenog doma stoga nije bilo opravdano i s obzirom da nije bilo "u skladu sa zakonom" u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je ovo rješenje povrijedilo apelanticino pravo na poštovanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije.
c) Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi obezbjedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.
Stanarsko pravo po zakonu podrazumijeva, inter alia, pravo na nesmetano i trajno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava, ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava za supružnika koji dijeli s njim domaćinstvo. Ustavni sud stoga zaključuje da apelanticino stanarsko pravo nad njenim stanom predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A broj 52 stav 61., i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995., serija A broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama).
Sud ponovo ističe svoje mišljenje u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije da je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. decembra 1998. onemogućilo apelantici povrat njenog stana na zakonit način. Rješenje je, prema tome, lišilo apelanticu njene imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, kao što je prethodno opisano. Prema ovoj odredbi, ovo lišavanje može biti opravdano samo u javnom interesu i pod zakonom određenim uvjetima. Ustavni sud je, međutim, već našao da rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske nije u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima Republike Srpske. Prema tome, remećenje ne zadovoljava nijedan od uvjeta iz člana 1. Protokola broj 1, i rješenje je povrijedilo apelanticino pravo na mirno uživanje u njenoj imovini, sadržano u tom članu.
6. Zaključak
Ustanovivši kršenje apelanticinih prava sadržanih u čl. 6. i 8. Konvencije, te u članu 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, Ustavni sud ukida rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 115/98 od 22. decembra 1998., Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-100/98 od 20. marta 1998. i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1908/96 od 13. novembra 1997. Sud uvažava da je upravni postupak još uvijek u toku i da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica vratilo predmet prvostepenoj Komisiji zasnovavši svoju odluku od 14. aprila 1998. na sličnim činjenicama kao i Ustavni sud u ovoj odluci, naime da je privremena dodjela stana zasnovana na pogrešnim činjeničnim i pravnim pretpostavkama. Sud, međutim, zasniva svoju odluku na kršenju ustavnih prava apelantice spomenutom odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske. Jedini efikasan lijek za ta kršenja je povrat stana apelantici. Nadalje, Sud konstatuje da prvostepena Komisija još nije donijela rješenje iako je prošlo više od jednu i po godinu od odluke Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 14. aprila 1998. Ustavni sud, stoga, nalaže gospodinu N.P. da isprazni i preda gđi. M.S. u posjed, slobodan od lica i ličnih stvari dvosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci u ulici Starine Novaka broj 10, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH" pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ustavni sud je donio ovu odluku u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U ovoj odluci izdvojili su svoja mišljenja sudije Marko Arsović, prof.dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
ANEKS
Izdvojeno mišljenje u Odluci U broj 7/99
Izdvojeno mišljenje o neslaganju sa ovom odlukom iz sljedećih razloga:
U broj 7/99
5. novembra 1999. godine
Sarajevo
Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Vitomir Popović, s. r.
1. Nadležnost - iscrpljivanje pravnih lijekova
Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je propisano da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako apelacija bude podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
Odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 14/84 prečišćeni tekst i broj 12/87, "Službeni glasnik RS", broj 19/93) je, između ostalog, regulisano da "ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini da svako lice može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev, stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje, a da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog iseljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od 3 godine, te da se protekom pomenutog roka ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih 5 godina".
U konkretnom slučaju je nesporno da apelantica nije u skladu sa pomenutom odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima podnijela zahtjev stambenom organu za iseljenje gospodina N.P., iako od momenta nezakonitog useljenja do podnošenja tužbe sudu nije protekao rok od 3 godine, odnosno nije počeo teći rok od daljih 5 godina.
Prema tome, nesumnjivo je da apelantica nije, na način kako je to predviđeno odredbama citiranog člana 11. stav 3. Poslovnika, iscrpila sve pravne lijekove po zakonima entiteta, pa je ovaj sud njenu apelaciju trebao odbaciti kao nedozvoljenu.
2. Meritum
Centralno pitanje, od kojega je i zavisilo presuđenje u ovom predmetu, se odnosilo na to da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske došlo do povrede prava apelantice koja su sadržana u članu 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije, te članu 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi:
"U određivanju građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravednu javnu raspravu, unutar razumnog roka pred nezavisnim i nepristrasnim sudom koji je ustanovljen zakonom....".
U ovom slučaju nema dileme da je pravo na dom "građansko pravo" koje imaju u vidu odredbe citiranog člana i u tom dijelu se rezonovanje iz odluke može prihvatiti.
Međutim, nije tačan zaključak da je osporenom odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske došlo do povrede prava apelantice na pristup sudu, jer joj je ova zaštita omogućena kroz institut upravnog spora, a to je ovaj sud potpuno prenebregnuo prilikom donošenja odluke.
Naime, nakon okončanog upravnog postupka, protiv konačnog rješenja se može pokrenuti upravni spor u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS", broj 12/94), a ovaj spor se pokreće tužbom Vrhovnom sudu Republike Srpske u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu (čl. 22. i 23. pomenutog Zakona o upravnim sporovima).
Dakle, kroz institut upravnog spora apelantici je dozvoljena sudska zaštita, tako da se nikako ne bi mogao prihvatiti stav da je u ovom slučaju došlo do povrede navedenog člana 6., stav 1. Konvencije, a analogno tome i odredba člana 8. Konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.
Isto tako, nalazim za shodno istaći da je u konkretnom slučaju sporni stan proglašen napuštenom imovinom i da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka od 19. septembra 1997. godine dodijeljen protivnoj strani i članovima njegove porodice na privremeno korištenje u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS", br. 3/96 i 21/96).
Inače, ovim zakonom su uređeni uvjeti i način korištenja napuštene imovine radi zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine (član 1.) i ovaj zakon ima karakter specijalnog zakona (lex specialis) u odnosu na Zakon o svojinsko-pravnim odnosima kojim je, između ostalog, regulisano i pravo svojine.
Problem zakonitosti rješenja koja su donesena u upravnom postupku po odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine, kao i pitanje karaktera imovine koja je bila predmet postupka se ne može rješavati u parničnom postupku, čak ni kao prethodno (prejudicijelno) pitanje, jer se radi o takvoj vrsti spora za koju je propisana nadležnost organa uprave, pa se ovaj spor može riješiti na zakonit način samo u upravnom postupku (glavni princip u ovoj situaciji je da se ne mogu paralelno voditi dva postupka - upravni i sudski postupak).
Saglasno izloženom, Vrhovni sud Republike Srpske je u ovom slučaju pravilno primijenio odredbe člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada je smatrao da rješavanje ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.
Posebno napominjem da je i odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS", br. 38/98 i 12/99) u ovakvim slučajevima predviđena nadležnost upravnog organa, a isto to je propisano i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji je u skladu sa ovlašćenjima iz Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članu XI. Zaključka sa konferencije Savjeta za implementaciju mira održane u Bonu 10. decembra 1997. godine donio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Volfgang Petrič. Neprimjenivanje ovog zakona, koji je donio i proglasio visoki predstavnik, i nalaganjem sudovima redovne nadležnosti da u sudskom postupku rješavaju pitanja iz ove nadležnosti, bi moglo prouzrokovati štetne posljedice na daljnju primjenu Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima kao Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Isto tako, ističe se i to da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ni u kom slučaju ne može da bude nadležan za odlučivanje u meritumu, izuzev u dijelu koji se tiče kršenja ljudskih prava i povrede Ustava Bosne i Hercegovine. Odlučivanje o meritumu spada u isključivu nadležnost redovnih sudova, kao sudova pune jurisdikcije, koji se bave provođenjem dokaznog postupka, utvrđivanjem konkretnog činjeničnog stanja i pred kojima se u tom smislu iscrpljuju i redovni i vanredni pravni lijekovi.
Ako bi postupao na ovaj način, ovaj sud bi se, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, pretvorio u redovni sud i postao bi neka vrsta Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, ili suda četvrtog stepana koji Dejtonom nije predviđen, a vrhovni sudovi entiteta bi izgubili svrhu i smisao svoga postojanja.
3. Izvršivost odluke
Ova odluka ima i određene nedostatke u pogledu izvršivosti. Naime, ovom odlukom se nalaže gospodinu N.P. da isprazni i preda apelantici u posjed slobodan od lica i ličnih stvari, predmetni stan koji se nalazi u Banjoj Luci u ulici Starine Novaka broj 10, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Međutim, očito je da je ovaj dio odluke konfuzan i neizvršiv, jer je potpuno nejasno koji bi organ zaista bio nadležnost da ovu odluku izvrši, ukoliko gospodin N.P. sam po njoj ne postupi. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se izvršavaju na način predviđen članom 72. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na taj način što se rješenje suda dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, odnosno vladi entiteta radi izvršenja (član 72. Poslovnika) dok se odluke redovnih sudova izvršavaju na način predviđen Zakonom o izvršnom postupku, odnosno ove odluke izvršavaju osnovni sudovi. Teško je pretpostaviti, ako bi se to i smatralo uobičajenim, da bi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, odnosno vlada entiteta, bila u mogućnosti da se pored svoje ustavom, odnosno zakonom, utvrđene nadležnosti bavi nenadležnim pitanjima u koja, pored ostalog, spada i izvršenje sudskih odluka. Isto tako se postavlja pitanje koja bi od ove dvije institucije, u slučaju da dođe do pozitivnog sukoba nadležnosti, bila nadležna da izvrši ovu odluku, odnosno koji bi organ o tome odlučio.
4. Donošenje odluke
U zaključku odluke, stav 3. koji se odnosi na donošenje odluke, je navedeno:"Ustavni sud je donio ovu odluku u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Marko Arsović, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, mr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko". Dakle, moglo bi se zaključiti da je ova odluka donesena jednoglasno, s obzirom da su navedena imena svih sudija koji su kako stoji u zaključku, "donijeli ovu odluku". Međutim , za prijedlog ove odluke je glasalo šest sudija, dok su trojica sudija, prof. dr. Vitomir Popović, Marko Arsović i Mirko Zovko glasali protiv prijedloga ove odluke, što se može vidjeti i uvidom u zapisnik sa sjednice Suda. Upravo radi mog neslaganja s ovom odlukom, ja ne samo da sam glasao protiv nje, nego sam i, shodno članu 36. st. 2. i 3. , izdvojio svoje mišljenje koje će činiti sastavni dio ove odluke.