USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 57. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 3. novembra 2000. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Zakon o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine proglašava se saglasnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Postupak
- 1.Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je, 13. januara 2000. godine, Zakon o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine. Zakon je objavljen u Službenom glasniku 26. januara 2000. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/2000). Jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su, 7. februara 2000. godine, na osnovu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine, podnijeli Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o državnoj graničnoj službi.
- 2.Podnosioci zahtjeva ističu, s jedne strane, da Visoki predstavnik nema normativnih ovlasti da nametne zakon u slučaju da ga ne izglasa Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine jer mu niti Aneks 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti glava XI/b 2. Bonske deklaracije, ne dodjeljuju normativne ovlasti. S druge strane, podnosioci zahtjeva osporavaju ustavnost procedure Predsjedništva Bosne i Hercegovine pred usvajanje Zakona o državnoj graničnoj službi u pogledu čl. III/4, III/5. (a) i V/3, kao i saglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi sa članovima III/2. (c) i III/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 3.Dopisom od 21. februara 2000. godine, Ustavni sud je dostavio zahtjev Visokom predstavniku, dajući mu priliku da odgovori na zahtjev. Ured Visokog predstavnika, u memorandumu od 2. maja 2000. godine, dostavio je svoja gledišta na zahtjev.
II. Dopustivost
- 4.Prema članu VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine. U članu VI/3. (a) se dodaje da sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
- 5.Zakon o državnoj graničnoj službi je nametnuo Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini 13. januara 2000. godine, nakon što Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije usvojila Nacrt zakona koji je 24. novembra 1999. godine predložilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni status Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima. Relevantni primjeri su mandati pod režimom Društva naroda, i, u nekim pogledima, Njemačka i Austrija nakon Drugog svjetskog rata. Iako priznate kao suverene, dotične države su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući se za domaće vlasti. Akti koje su donosile međunarodne vlasti su često bivali doneseni u ime država pod kontrolom.
Takva situacija se svodi na neku vrstu funkcionalne dualnosti: jedna vlast jednog pravnog sistema interveniše u drugom pravnom sistemu, čime njene funkcije postaju dualne. Isto vrijedi i za Visokog predstavnika: međunarodna zajednica mu je povjerila posebne ovlasti i njegov mandat je međunarodnog karaktera. U konkretnom slučaju, Visoki predstavnik - čije ovlasti koje proizilaze iz Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlasti - je intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine.
- 6.Stoga, bez obzira na prirodu ovlasti dodijeljenih Visokom predstavniku Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenica da je Zakon o državnoj graničnoj službi donio Visoki predstavnik, a ne Parlamentarna skupština, ne mijenja njegov status zakona, ni u njegovoj formi, budući da je ovaj zakon objavljen kao takav u "Službenom glasniku BiH" 26. januara 2000. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/2000), kao ni u njegovoj suštini, koja se, bio on ili ne u saglasnosti sa Ustavom, tiče sfere koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4. (a) Ustava Bosne i Hercegovine. Parlamentarna skupština je slobodna da mijenja čitav tekst ili dio teksta ovog zakona u budućnosti, pod pretpostavkom da se ispoštuje odgovarajuća procedura.
- 7.Nadležnost zaštite Ustava, dodijeljena Ustavnom sudu prema prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, precizirana st. (a), (b) i (c), i čitana u vezi sa članom I/2. Ustava, koji glasi da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, dodjeljuje Ustavnom sudu moć kontrole saglasnosti sa Ustavom svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednoj od nadležnosti pobrojanih u članu VI/3. Ustava.
- 8.Ustavnost Zakona o državnoj graničnoj službi od 13. januara 2000. godine je osporilo jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što je jedna četvrtina ovog doma, na osnovu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 9.Nadležnost Ustavnog suda da preispita saglasnost sa Ustavom Zakona o državnoj graničnoj službi koji je donio Visoki predstavnik djelujući kao institucija Bosne i Hercegovine je, stoga, zasnovana na članu VI/3. (a) Ustava. Prema tome, zahtjev je dopustiv.
III. Suština zahtjeva
- 10.Podnosioci zahtjeva osporavaju saglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi sa Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na član III/5. (a) Ustava, koji glasi:
"Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5.- 8. Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti."
Navodi podnosilaca zahtjeva da, prema članu III/5. (a) Ustava, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine obavezno mora tražiti prethodnu saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske da bi dostavilo prijedlog Zakona o državnoj graničnoj službi Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, su neosno- vani. Zaista, navedeni član razlikuje tri međusobno nezavisne hipoteze: Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti (1) u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; (2) stvarima koje su predviđene u Aneksima 5. - 8. Općeg okvirnog sporazuma; ili (3) koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine prema čl. III/3. i III/5. Ustava. Predsjedništvo je Parlamen- tarnoj skupštini predložilo Zakon o državnoj graničnoj službi na osnovu treće hipoteze. U ovom kontekstu treba razmotriti samo član IV/4. (a), koji predviđa da Parlamentarna skupština donosi zakone koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva. Budući da ovaj član ne zahtijeva saglasnost entiteta, procedura koju je slijedilo Predsjedništvo uoči donošenja Zakona o državnoj graničnoj službi nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 11.Podnosioci zahtjeva osporavaju, također, i saglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi sa odredbama člana III/2. (c) Ustava, koji predviđa nadležnosti entiteta. Član III/2. (c) glasi: "Entiteti će ispuniti sve uvjete za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionisati u skladu sa međunarodno priznatim standardima uz poštovanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II ovog ustava, i poduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera". Član III/2. (c) se ne može tumačiti u smislu da ustanovljava isključivu nadležnost entiteta da kontrolišu međunarodne državne granice, već ovlašćuje entitete da preuzmu garanciju javnog reda "pod svojom jurisdikcijom". Osim toga, Zakon o državnoj graničnoj službi, u svojim čl. 2., 4. i 5., podržava ovu odgovornost entiteta i predviđa politiku saradnje i asistencije između državne granične službe i entitetskih policijskih snaga, koja treba da doprinese garanciji javnog reda pod jurisdikcijama entiteta.
- 12.Ustav Bosne i Hercegovine pobraja, između ostalih u članu III/1, isključive nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Ovaj član stavlja u njihovu nadležnost sve vanjske aktivnosti Bosne i Hercegovine, kao što su vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika, uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava i kontrola zračnog saobraćaja. Osim toga, prema članu III/1. (f) i (g), u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine spadaju i politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila, kao i provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
- 13.Nadalje, osnovni princip prava države na samoodbranu, koji je inherentan pojmu suvereniteta države, podrazumijeva pravo na poduzimanje svih neophodnih koraka za zaštitu svog teritorijalnog integriteta, svoje političke nezavisnosti i svog međunarodnog subjektiviteta, uz poštovanje drugih općih principa međunarodnog prava. U kontekstu Bosne i Hercegovine, utemeljenje Državne granične službe doprinosi garanciji ovog osnovnog principa. Zakon o državnoj graničnoj službi, koji osigurava pravo institucija Bosne i Hercegovine na sprovođenje svojih nadležnosti, stoga, nije protivan članu III/2. Ustavu Bosne i Hercegovine, i saglasan je sa nadležnostima utemeljenim članom III/1. Ustava i upotpunjenim članom III/5. Ustava.
- 14.Ustavni sud zaključuje da Zakon o državnoj graničnoj službi nije protivan Ustavu Bosne i Hercegovine.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.
Ova odluka je donesena sa sedam glasova "za" i dva "protiv".
U 9/00
3. novembra 2000. godine
Banja Luka
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.