Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske."

ODLUKU

Apelacija F.H. se usvaja, te se:

  • a)
    Ukida presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-422/97 od 18. augusta 1999. godine, rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-136/97 od 3. juna 1997. godine i rješenje Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka, broj 08-476-676/96 od 21. januara 1997. godine.
  • b)
    Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da predaju u posjed F.H., slobodnu od lica i ličnih stvari i na slobodno raspolaganje, njenu kuću u Banjoj Luci, u ulici Braće Jugovića broj 6.

Obrazloženje

1. Činjenično stanje

Gda. F.H. iz Banje Luke podnijela je, preko svog punomoćnika, advokata Z.B., apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-422/97.

Kako proizilazi iz izvještaja apelanticinog punomoćnika i iz dokumenata proslijedenih Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, činjenično stanje može se sumirati na sljedeći način:

Gda. F.H. je penzioner, vlasnik 1/1 dijela porodične stambene zgrade u Banjoj Luci, u ulici Braće Jugovića broj 6. Iz zgrade ju je S.M., inače raseljeno lice iz Zenice, 26. septembra 1995. godine istjerao upotrebom sile i prijetnje, kako je to navedeno u apelaciji. Od toga dana apelantica se nalazi u Banjoj Luci, u iznajmljenom smještaju. Stambena zgrada je, prema Zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove od 3. marta 1996. proglašena napuštenom. S. M. je, nakon proglašenja objekta napuštenim, dobio rješenje o dodjeli na privremeno korištenje.

Apelantica je 26. juna 1996. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv S.M. radi predaje u posjed porodične stambene zgrade i pokretnih stvari. Sud je u ovom predmetu obustavio postupak rješenjem od 30. januara 1997. godine.

Gda. F.H. je pokrenula postupak i pred prvostepenim upravnim organom koji je, 21. januara 1997. godine, donio rješenje kojim se žalba odbija. Apelantica se žalila na valjanost Zapisnika kojim je njena kuća proglašena napuštenom i dodijeljena drugom licu na privremenu upotrebu. Nakon toga apelantica je podnijela žalbu drugostepenom upravnom organu, koji je 3. juna 1997. odbio žalbu kao neosnovanu. Na rješenje drugostepenog upravnog organa podnesena je tužba Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je 18. augusta 1999. godine donio presudu kojom se tužba odbija.

2. Apelacija

Apelantica se žali da je rješenjima prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, kao i presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijedeno njeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1. na Konvenciju te, implicite, pravo na fer postupak iz člana 6. spomenute Konvencije. Ona navodi u apelaciji da su odluke ovih organa nezakonite, te da joj je bila uskraćena svaka mogućnost osporavanja činjeničnog stanja koje je utvrdeno u odlukama gore spomenutih organa.

Gda. F.H. se žali da je činjenično stanje netačno utvrdeno. Tvrdi da je nasilno izbačena iz posjeda nekretnine, te da nije iz "nepoznatih razloga", kako to stoji u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske, napustila Republiku Srpsku nego da cijelo vrijeme boravi u Banjoj Luci.

3. Postupak pred Ustavnim sudom

Apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 18. augusta 1999. godine gda. F.H. je podnijela 15. novembra 1999. godine.

Ustavni sud je 29. februara 2000. godine poslao zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Vrhovnom sudu Republike Srpske i S.M. kojim je tražio odgovore na apelaciju. Sud je dobio odgovor od Vrhovnog suda Republike Srpske 10. aprila iste godine. Iako su upućene brojne urgencije, Sud nije primio odgovor ni od jednog od ostalih, gore spomenutih organa.

4. Dopustivost predmeta

U skladu sa članom VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu njenih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.

U skladu sa članom 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom osporava iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.

U ovom predmetu, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, protiv koje se više ne može uložiti pravni lijek. Dakle, gda. F. H. je zadovoljila uvjet prema kojem treba da budu iscrpljeni svi pravni lijekovi.

Vrhovni sud je donio presudu 18. augusta 1999. godine, a apelantica ju je primila 24. oktobra 1999. godine. Apelacija je podnesena Ustavnom sudu 15. novembra 1999. godine.

Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.

5. Ustavni sud je odlučio

Nije sporno da je F. H. vlasnik stambenog objekta koji se nalazi u ulici Braće Jugovića broj 6 u Banjoj Luci. Od 26. septembra 1995. godine apelantica živi i dalje u Banjoj Luci ali sada na novoj adresi, tačnije u ulici Maglajlića sokak broj 5. Takoder je utvrdeno da je gda F.H. pokušala vratiti kuću sudskim putem, u upravnom postupku i upravnom sporu, ali su ovi organi odlučili da su apelanticine tužbe, odnosno žalbe, neosnovane i odbili su njene zahtjeve.

U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske dato je objašnjenje zašto Vrhovni sud smatra apelaciju neosnovanom te je treba odbiti. Izmedu ostalog, spomenuto je da je na osnovu Zapisnika Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, a u skladu sa članom 7. i stavom 1. člana 2. tada važećeg Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS 3/96-33, 8/96-407, 21/96-926) imovina u apelanticionom vlasništvu proglašena napuštenom. Dalje je navedeno da prvostepeni i drugostepeni upravni organi nisu stvarno nadležni za utvrdivanje valjanosti Zapisnika kojim je apelanticina imovina proglašena napuštenom, a da se valjanost mogla osporiti kod organa koji je sačinio Zapisnik, podnošenjem zahtjeva za obnovu postupka s obzirom na činjenicu da ne postoji drugostepenost u ovoj vrsti postupka (tačka 5. člana 249. Zakona o općem upravnom postupku). Na taj način apelantica je mogla ostvariti zaštitu svojinskih prava. Navodeći dalje da apelantica nije osporila valjanost Zapisnika, upravni organi ga morali prihvatiti kao valjanog i na osnovu njega donijeti rješenje kojim se apelantica odbija. Vrhovni sud je još istakao da on rješava spor samo na podlozi činjenica koje su utvrdene u upravnom postupku (član 38. stav 1. Zakona o upravnim sporovima).

Ovaj slučaj pokreće pitanja iz člana 6. stav 1., člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola br. 1. na Evropsku konvenciju.

(a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo da zakonom odreden, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama gradanske prirode..."

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, pravo na posjedovanje vlastitog doma je "gradansko pravo" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A. broj 109. stav 68.). Ustavni sud, stoga, smatra da spor oko predmetne kuće podpada pod okvire člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ustavni sud dalje ističe da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A. broj 18. stav 36.).

Ustavni sud utvrduje da se rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, te presuda Vrhovnog suda RS, zasnivaju na Zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove Banja Luka. Ovaj organ vrši popis i evidenciju napuštene imovine, tj. konstatuje činjenično stanje vezano za sporni objekt (član 7. Zakona o korištenju napuštene imovine), u predmetnom slučaju kuću gde. F.H. Taj akt predstavlja conditio sine qua non da bi se imovina rješenjem prvostepenog organa dodijelila na privremeno korištenje gosp. S.M. Iz toga proizilazi da Zapisnik ne predstavlja upravni akt, donesen u posebnom postupku, nego da utvrduje faktičku situaciju vezanu za dotične objekte i čini osnovu za donošenje rješenja prvostepenog organa u okviru svoga djelokruga. U predmetnom slučaju je upravni organ to uradio dva puta: kada je dodijelio nekretninu na privremeno korištenje gosp. S.M. i kada je donio prvostepeno rješenje na apelanticinu žalbu zbog pogrešno utvrdenog činjeničnog stanja i dodjeljivanja kuće na korištenje.

Vrhovni sud Republike Srpske se, u svom odgovoru na apelaciju, poziva na zakonsku mogućnost pobijanja Zapisnika u članu 249. tačka 5. Zakona o upravnom postupku Republike Srpske. Ovaj član se odnosi na preispitivanje odluka upravnih organa za koje nije predvidena dvostepenost. ali čija se odluka zasniva na prethodnom pitanju a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama drugačije.Ovaj član se ne može primjenjivati u konkretnom predmetu. Prije svega zato što Zapisnik nije rješenje u formalno-pravnom smislu, a osim toga, ne zasniva se na prethodnom pitanju što je neophodan uvjet iz člana 249. tačka 5. gore spomenutog Zakona.

Prema tome, svako lice koje je direktno ili indirektno povrijeđeno mjerama upravnih organa ima pravo pristupa sudu pune jurisdikcije da bi se osigurala zaštita njenih ugroženih prava. To podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestepenih upravnih organa. Pri ispitivanju valjanosti upravnog akta, sud mora imati slobodu utvrdivanja činjeničnog stanja i ne može biti vezan utvrdenim činjeničnim stanjem nižih instanci da bi se ispunili kriteriji člana 6. Konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Le Compte, Van Leuven i de Meuere protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981., serija A, broj 43. str. 23. stav 51. pod (b)).

Prema članu 38. stav 3. Zakona o upravnom sporu Republike Srpske, Vrhovni sud može i sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu njega donijeti presudu ili rješenje. Član 38. stav 1. istog Zakona, na koji se poziva Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju, veže u pravilu Sud samo aka je činjenično stanje jasno i bez dilema, ali nema apsolutno djejstvo. U svom relevantnom dijelu on kaže da Vrhovni sud rješava spor u pravilu na osnovu činjenica utvrdenih u upravnom postupku. U konkretnom slučaju stav 1. ovoga člana ne može se primijeniti s obzirom na apelanticino evidentno osporavanje valjanosti Zapisnika. Sud je odbio da u ovom predmetu preispita navode i dokaze tužioca koje su krucijalne za odlučivanje o sporu, lišavajući se na taj način vlastite nadležnosti (mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Terra Woningen protiv Holandije, presuda od 17. 12. 1996. godine, Reports 1996(-VI, stav 54).

Prema tome, apelantici je uskraćeno pravo pristupa sudu jer nije imala mogućnost sudski preispitati Zapisnik kojim je njena imovina proglašena napuštenom. Iako Vrhovni sud zakonski ima mogućnost da preispita Zapisnik, Sud je, odbijajući ovu nadležnost, zanemario uvjete člana 6. Konvencije. Takvo ograničeno preispitivanje kosi se sa pojmom efektivne pravne kontrole.

Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa, te presuda Vrhovnog suda RS, onemogućavaju podnosiocu apelacije pristup sudskim i upravnim organima i, prema tome, uskraćuju svaku mogućnost pobijanja utvrdenog činjeničnog stanja na kojem se zasnivaju rješenja, tj. presuda. Zato ova presuda krši apelanticino pravo na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije.

(b) Član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:

"Svako ima prvo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Državne vlasti neće se miješati u vršenju ovog prava osim ako to nije predvideno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

Na osnovu podataka koje je dostavila Sudu, gda. F. H. je bila stalno nastanjena u kući koja se nalazi u ulici Braće Jugovića broj 6 u Banjoj Luci. Ona nije imala namjeru da je napusti, ali ju je na to prisilio gosp. S. M. Nesumnjivo je i to da se ova kuća mora smatrati porodičnim domom.

Sud utvrduje da je apelantica, suprotno tvrdenju upravnih organa, bila stalno nastanjena u Banjoj Luci. Ovu činjenicu dokazuje iskaz svjedoka J. i A.L., koji su u svrhu izdavanja ličnih dokumenata pred Općinskim sekretarijatom za opću upravu izjavili da je apelantica od 1991. stalno nastanjena u Banjoj Luci. Iskaz nosi datum od 23. septembra 1997. godine. Drugi dokaz je i sama izjava gosp. S. M. pred Općinskim sudom. U postupku saslušanja stranaka pred ovim sudom, gosp. S. M. je izjavio da se apalantica nekoliko dana nakon useljavanja u njenu kuću pojavila i tražila da joj se kuća vrati. Prema tome, u ovom slučaju ne može se govoriti o napuštanju dotičnog stambenog objekta.

Iz ovoga slijedi da je apelantici uskraćena mogućnost da se uz pomoć nadležnih sudskih organa vrati u svoju kuću u koju se nasilno uselio gosp. S. M. Postupkom pred upravnim organima bilo joj je onemogućeno da dokaznim postupkom opovrgne istinitost činjenica utvrdenih Zapisnikom upravnog organa. Stoga se rješenja, koja se apelacijom osporavaju, kose sa apelanticinim pravom na poštovanje doma u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

U skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, ovakvo procesiranje bi moglo da bude opravdano da je "predvideno zakonom", da ima odredeni cilj koji je legitiman na osnovu ovog stava i da je to "neophodno u demokratskom društvu", za ovaj cilj. (Gillow presuda,vidi str. 3. stav 48.).

Sud podsjeća da u ovom slučaju, u okviru člana 6. Konvencije, postupak pred sudom i upravnim organima nije bio voden u saglasnosti sa Zakonom o parničnom postupku tj. Zakonom o upravnom postupku i sporu. U svakom slučaju, ni na koji način nije bilo utvrdeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštovanje njenog doma bilo primjereno i neophodno u demokratskom društvu. Uvjeti iz stava 2. člana 8. u pogledu zakonitosti i neophodnosti, stoga, nisu bili ispunjeni. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su rješenja prekršila apelanticiono pravo na poštovanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije.

(c) Član 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvidenim zakonom i općim načelima medunarodnog prava."

Prethodne odredbe, medutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, člana 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, izmedu ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom sprovodenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. (Vidi, izmedu ostalog, Evropski sud za ljudska prava, Sprrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A. br. 52. stav 61. i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. serija A. broj 315-C, stav 26. sa daljim referencama).

Sud podsjeća na zaključke u vezi s čl. 6. i 8. Evropske konvencije, da su rješenja prvostepenog upravnog organa u Banjoj Luci od 21. januara 1997., drugostepenog upravnog organa od 3. juna 1997. godine i Vrhovnog suda Republike Srpske od 18. augusta 1999. godine onemogućile apelantici da na zakonit način ponovo uđe u svoju kuću.

Istina je da je pravo dodijeljeno gosp. S. M. odlukama upravnih organa (zadnje sa datumom od 21. januara 1997. godine) bilo pravo na privremeno korištenje kuće. Ipak, apelantica je sada već nekoliko godina bila de facto lišena svih svojih vlasničkih prava, te se stoga može smatrati da je bila lišena svoje imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola broj 1. na Evropsku konvenciju. Prema ovoj odredbi, lišavanje može biti opravdano jedino ako je u javnom interesu i podu vjetima predvidenim zakonom. Medutim, Ustavni sud je već ustanovio da postupci koji su završili rješenjima i presudom Vrhovnog suda, nisu bili vodeni u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i Zakonom o upravnom postupku tj. sporu. Miješanje, stoga, nije bilo opravdano. Prema tome, presuda i rješenja su povrijedila apelanticino pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1. na Konvenciju.

6. Zaključak

Ustanovivši povredu apelanticinih prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. na Konvenciju, Ustavni sud je odlučio da ukine rješenje Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka od 21. januara 1997. godine, rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 3. juna 1997. i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 18. augusta 1999. godine.

Ustavni sud nalaže nadležnim organima Republike Srpske da postupe kao u Odluci.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u slijedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.

U 7/00

19. augusta 2000. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.