Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija M. H., iz Tuzle, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.45/01 od 19. ožujka 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 1.
    Gosp. M. H. iz Tuzle podnio je, 28. svibnja 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev.45/01 od 19. ožujka 2001. godine. Na zahtjev Suda, apelant je 13. rujna 2001. godine podnio i dopunu apelaciji.

II - Činjenično stanje

  • a)
    Okolnosti slučaja
    • 2.
      Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih podnesaka kao i relevantnih odluka i presuda suda, mogu se sumirati na sljedeći način.
    • 3.
      Apelant je bio djelatnik Termoelektrane Tuzla koja je dio JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (poslodavac). Odlukom od 3. listopada 1995. godine (broj 02/1-680-3/95) Disciplinsko je povjerenstvo Poduzeća, kao disciplinsku mjeru, izreklo prestanak radnog odnosa zbog teže povrede radnih obveza iz članka 72. točke 20. Pravilnika o radnim odnosima i odgovornostima djelatniku Javnog poduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (Pravilnik o radnim odnosima). On je, navodno, uvrijedio i prijetio svom radnom kolegi tako što je napisao u knjizi primopredaje riječi: "Ustašo!! Nemoj ubuduće puniti bočice grafitnim tintama na kotlu 3 i 4, a za sobom počisti stolove, i ovo shvati kao upozorenje". Disciplinsko je povjerenstvo ocijenilo da je to ponašanje narušilo međuljudske i međunacionalne odnose u poduzeću. Povjerenstvo je uzelo u obzir i činjenicu da je apelant već ranije pokazivao "negativan i odbojan odnos prema svojim kolegama". Ovo je i bilo razlogom što je odgovarao pred Disciplinskim povjerenstvom. Povjerenstvo je temeljilo svoju odluku na sljedećim dokazima: (1) Disciplinska prijava glavnog inženjera sektora "Proizvodnja" broj 01/680-1/95 od 27. srpnja 1995. godine i knjiga primopredaje smjene od 25. srpnja 1995. godine; (2) Zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka direktora poduzeća broj 01/680-2/95 od 4. kolovoza 1995. godine; (3) Nalog o privremenom udaljenju djelatnika iz Poduzeća broj 01/680-2/95 od 28. srpnja 1995. godine.
    • 4.
      Povjerenstvo za zaštitu prava djelatnika je, odlukom broj 02/1-1252-2/95 od 13. studenoga 1995. godine, potvrdilo prestanak radnog odnosa, naglašujući da je Poduzeće od posebitog značaja za Bosnu i Hercegovinu, kao i da je vrijeme u kojem je došlo do konfliktne situacije bilo kritično.
    • 5.
      Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu Tuzla radi poništa ove odluke o prestanku radnog odnosa. Međutim, Općinski je sud odbio tužbu presudom broj P-975/95od 22. ožujka 1999. godine i utvrdio da je prestanak apelantovog radnog odnosa sukladan zakonu i važećem Pravilniku, te da je poslodavatelj uzeo u obzir sve relevantne okolnosti, a osobito činjenicu da nije prvi put da tužitelj odgovara pred Disciplinskim povjerenstvom zbog povrede radnih obveza. Sud navodi da je vrijeđanjem radnog kolege, koji je "dugogodišnji djelatnik i odani građanin čiji su se sinovi dragovoljno priključili Armiji BiH" apelant značajno narušio međuljudske i međunacionalne odnose u poduzeću. Obzirom na rat u zemlji, Općinski je sud mišljenja da je ovaj incident mogao dovesti do težih posljedica u samom kolektivu kao i izvan njega. Općinski je sud uzeo u obzir i činjenicu da poslodavatelj ranije nije sankcionirao slične povrede radnih obveza otpuštanjem počinitelja. Općinski je sud ocijenio da to predstavlja nedostatak dosljednosti i jednakog tretmana svih uposlenih, te nedosljedno ponašanje mjerodavnih odgovornih osoba i tijela Poduzeća. Sud je istodobno ustvrdio da ovakav odnos nije bitno utjecao na ispravnost donošenja mjere protiv apelanta jer svatko mora biti odgovoran za svoje činjenje.
    • 6.
      Kantonalni je sud Tuzla, u svojoj presudi broj Gž-753/99 od 12. lipnja 2000. godine, odbio priziv apelanta i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud navodi da apelant nije pobijao navode tuženog ni u svojem prizivu niti tijeku postupka i da je tužitelj već ranije narušavao red u Poduzeću zbog čega je odgovarao pred Disciplinskim povjerenstvom.
    • 7.
      Vrhovni je sud FBiH, rješavajući po reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, 19. ožujka 2001. godine, donio presudu broj Rev.45/01 kojom je odbio reviziju kao neutemeljenu. Vrhovni je sud smatrao presudu Kantonalnog suda u Tuzli ispravnom.
  • b)
    Relevantni domaći propisi

(1) Pravilnik o radnim odnosima i odgovornostima djelatnika Javnog poduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine

  • 8.
    Članak 72. stavak 1., točka 20. predviđa da se kao teža povreda radne obveze smatra svako nekulturno, grubo i neljudsko postupanje prema strankama i poslovnim drugovima, kao i svako izazivanje tuče i nereda na radu. U članku 77. stavak 1. točka (c) Pravilnika je predviđeno da se zbog povrede radne obveze djelatniku može izreći mjera prestanka radnog odnosa. Članak 81. Pravilnika predviđa da disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može biti izrečena za svaku težu povredu odredbi iz članka 72. Članak 82. predviđa da, pri izricanju mjere zbog povrede radne obveze, treba cijeniti: okolnosti, težinu i posljedice povrede, osobna svojstva djelatnika koji je počinio povredu, stupanj odgovornosti djelatnika, predbježno iskustvo, te značaj poslova i radnih zadataka djelatnika.

(2) Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", 42/98, 3/99)

  • 9.
    Članak 364., stavak 1.

Protiv pravomoćne odluke donesene u drugom stupnju ako je u sporu primijenjen materijalni zakon BiH ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

III - Apelacija pred Ustavnim sudom

  • 10.
    Apelant zahtijeva poništenje svih sudskih presuda koje potvrđuju prestanak njegovog radnog odnosa u Termoelektrani Tuzla, kao i da se vrati u radni odnos, da mu se isplati naknada za sve neisplaćene plaće, te doprinose.
  • 11.
    Apelant tvrdi da su presudom Vrhovnog suda, kao i presudama nižestupanjskih sudova, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje (članak II/3.(e) Ustava BiH, članak 6. Europske konvencije za ljudska prava), slobode misli, savjesti i vjere (članak II/3.(g) Ustava BiH, članak 9. Europska konvencije za ljudska prava), sloboda izražavanja (članak II/3.(h) Ustava BiH, članak 10. Europske konvencije za ljudska prava) kao i pravo na nediskriminaciju (članak II/4. Ustava BiH, članak 14. Europske konvencije za ljudska prava).
  • 12.
    Apelant smatra da sudovi nisu imali na raspolaganju dokaze koji bi utvrdili da je apelant u stvari uvrijedio svog radnog kolegu i da je već u nekoliko navrata ranije odgovarao pred Disciplinskim povjerenstvom, te da su sudovi odbili razmotriti relevantne okolnosti. Dakle, on smatra da sudovi nisu imali dostatne činjenične osnovice za svoje odluke. On navodi da sudovi nisu uzeli u obzir specifične okolnosti u Bosni i Hercegovini i u Poduzeću u vrijeme navodne uvrede ili prijetnje, niti su oni ocijenili njenu specifičnu narav. Apelant ne negira da je napisao pomenutu riječ ili formulaciju u knjizi primopredaje, ali tvrdi da ovi izrazi nisu bili ozbiljne prirode jer su takvi izrazi u to vrijeme bili "čak i u službenoj uporabi" ili "su se mogli čuti u medijima".
  • 13.
    Apelant, stoga, traži da Ustavni sud poništi presudu Vrhovnog suda kako bi on vratio svoja prava koja je uživao u vrijeme svog radnog odnosa, kao i da bude ponovno uposlen i da mu se isplati naknada za sve plaće koje nije primio i doprinose.

IV - Dopustivost

  • a)
    Mjerodavnost Suda ratione materiae i ratione temporis
    • 14.
      Mjerodavnost Ustavnog suda ratione temporis je princip koji je ograničen na vrijeme nakon 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav BiH stupio na snagu. Obje odluke poslodavatelja su donesene prije tog nadnevka. Međutim, temeljni je predmet apelacije presuda Vrhovnog suda koja je donesena u okviru vremenske mjerodavnosti Suda. Sud je, stoga, mjerodavan, sukladno članku VI/3.(b) Ustava BiH, odlučiti o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda, koja predstavlja presudu suda u Bosni i Hercegovini. Odluka Poduzeća se može uzeti u obzir ukoliko je nužno ocijeniti ustavnost pobijane sudske odluke.
  • b)
    Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok
    • 15.
      Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
    • 16.
      U konkretnom slučaju, presuda je Vrhovnog suda bila konačna odluka u revizijskom postupku (članak 364. Zakona o parničnom postupku).
    • 17.
      Presuda Vrhovnog suda je dostavljena Kantonalnom sudu 20. travnja 2001. godine. Pošto se presuda dostavlja strankama preko nižih sudova (članak 380. Zakona o parničnom postupku), apelant nije ni mogao dobiti presudu Vrhovnog suda prije 20. travnja 2001. godine. On je Sudu dostavio apelaciju 28. svibnja 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je to predviđeno Poslovnikom Ustavnog suda (članak 11. stavak 3.). Znači, apelacija je dopustiva.

V - Meritum

  • 18.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda zbog povrede nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica u odnosu na Pravilnik o radnim odnosima) i smatra da su time povrijeđena njegova ustavna prava.
  • 19.
    Prema praksi Ustavnog suda, mjerodavnost Suda u svezi apelacije članak VI/3.(b) Ustava BiH ograničava na "pitanja koja su sadržana u ovom ustavu", te Sud, prema tome, uopćeno govoreći, nije mjerodavan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, niti ponovno tumačiti odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. Takvo što se dešava u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi, itd.).
    • a)
      Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava BiH, članak 6. Europske konvencije za ljudska prava)
  • 20.
    Članak II/3.(e) Ustava BiH jamči "pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka". Članak 6. Europske konvencije za ljudska prava, u prvoj rečenici stavka 1., pobliže predviđa da "prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Između ostalog, ova garancija, također, obuhvata i pravo na kontradiktoran postupak, poglavito prilikom izvođenja dokaza.
  • 21.
    Ustavni sud smatra da je apelantu data mogućnost da se brani tijekom sudskog postupka koji je vođen pred tri sudske instance. Sudovi su pribavili obimne dokaze da bi utvrdili činjenično stanje, a apelant ne pobija način izvođenja dokaza. Njegova tvrdnja da sudovi nisu pribavili nužne dokaze u svezi navodne ponovne povrede Pravilnika o radnim odnosnima, Sud ne smatra dostatnom da bi utvrdio povredu u ovom smislu. Kao što je Kantonalni sud naveo, apelant nije negirao izjave koje je utvrdio Općinski sud dokazom saslušanja svjedoka. Dakle, Sud ne uviđa procesne nedostatke koji su značajni za pravo na pravično suđenje.
    • b)
      Pravo na slobodu izražavanja - članak II/3.(h) Ustava BiH, članak 10. Europske konvencije za ljudska prava
  • 22.
    Članak II/3.(h) Ustava BiH osigurava slobodu izražavanja. Članak 10. Europske konvencije za ljudska prava glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva."

Kao što je već naveo Europski sud za ljudska prava (Handyside protiv Velike Britanije), "Sloboda izražavanja predstavlja jednu od suštinskih osnova demokratskog društva, i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i napredak svakog čovjeka. Prema stavku 3. članka 10. ono se primjenjuje ne samo na "informacije" ili "ideje" koje se sa zadovoljstvom primaju ili se smatraju neuvredljivima nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uzmeniravaju državu ili bilo koji drugi dio žitelja. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema demokratskog društva."

  • 23.
    U konkretnom slučaju primjenljivost članka 10. Europske konvencije za ljudska prava je upitna iz dva razloga. Naime, sa jedne strane mora se objasniti je li ova temeljna sloboda primjenljiva na radne odnose između poslodavatelja i apelanta ili pak ne. Sa druge strane, postoje dvojbe je li uopće došlo do povrede slobode izražavanja u smislu članka 10. Europske konvencije za ljudska prava.
  • 24.
    Radi se o principu da je cilj ljudskih prava i temeljnih sloboda štititi pojedinačna prava protiv neopravdanih miješanja države, iako u nekim slučajevima ta prava mogu utjecati na odnose među privatnim osobama (tzv. Drittwirkung). Ne uzimajući u obzir činjenicu je li radni odnos među poslodavateljem i apelantom bio privatne ili javne prirode, sudovi su morali razmotriti, ako je to primjenljivo u ovom slučaju, slobodu izražavanja u primjeni i tumačenju Pravilnika o radnim odnosima poslodavatelja. Članak 72. stavak 1. točka 20. i članak 82. Pravilnika daju veću pravnu mogućnost za interpretaciju i ocjenu sukoba interesa. U slučajevima kada se radi o konfliktu između slobode izražavanja i integriteta drugih radnih kolega i klijenata, sudovi bi morali uzeti u obzir važnost ove temeljne slobode u demokratskom društvu.
  • 25.
    Međutim, postoje dvojbe potpadaju li apelantove uvredljive izjave pod članak 10. Europske konvencije, kako je narečeno u citatu predmeta Handyside protiv Velike Britanije. Apelant nije namjeravao izraziti mišljenje kada je napisao one riječi u knjizi primopredaje, i time nije namjeravao doprinijeti nekom prijeporu ili utjecati na nečije mišljenje o svom radnom kolegi. On, također, nije imao namjeru ponuditi informacije o svom radnom kolegi. Riječ "ustašo" je bila čista uvreda koja se mogla zamijeniti bilo kojim drugim uvredljivim izrazom bez bilo koje političke implikacije. Ove su riječi bile namijenjene samo njegovom kolegi. Sud smatra da u ovim okolnostima nije bilo potrebito da Vrhovni sud uzme u obzir bilo koje implikacije članka 10. Europske konvencije u konkretnom slučaju. Dakle, presuda Vrhovnog suda nije povrijedila apelantovu slobodu izražavanja.
    • c)
      Pravo na slobodu misli, savjesti i religije - članak II/3.(g) BiH Ustava, članak 9. Europske konvencije
  • 26.
    Članak II/3.(g) bh. Ustava osigurava slobodu misli, savjesti i religije. Članak 9. Europske konvencije još preciznije navodi i glasi:
  • 1.
    "Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propo- vijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
  • 2.
    Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zako- nom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    U konkretnom slučaju, samo sloboda misli može doći u razmatranje. Međutim, sloboda misli se može promatrati kao zaštita koja je primjenljiva na fazu prije samog izražavanja misli. Pošto je sud već ranije ustvrdio da sloboda izražavanja nije primjenljiva u konkretnom slučaju, isto se mora zaključiti i glede slobode misli.
    • d)
      Nediskriminacija - članak II/4. Ustava BiH, članak 14. Europske konvencije
  • 28.
    Članak II/4. Ustava BiH glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 29.
    Članak 14. Europske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 30.
    U slučaju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, opseg prava, čije uživanje mora biti zajamčeno bez diskriminacije, je šire nego što je to predviđeno u članku 14. Europske konvencije. Pozivanjem na međunarodne sporazume, koji su pobrojani u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, opseg članka II/4. uključuje, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 19. prosinca 1996. godine (ICESCR). Članak 6. stavak 1. ovog pakta glasi:

"Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje uključuje pravo svakoga da zarađuje za svoj život putem posla koji će slobodno izabrati i prihvatiti, i poduzet će odgovarajuće korake da zaštite ovo pravo".

  • 31.
    Ovo znači da su javne vlasti u Bosni i Hercegovini obvezne uzdržati se od diskriminacije kada donose akte i propise u kontekstu individualnog uživanja prava na rad.
  • 32.
    Neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku među osobama ili skupinama koje su u sličnoj situaciji i ako za to razlikovanje ne postoji objektivno i razumno opravdanje, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti među uporabljenim sredstvima i ciljevima kojima se teži.
  • 33.
    U konkretnom slučaju, mogu postojati razlozi za dvojbu da postoji diskriminacija apelanta u usporedbi s ostalim djelatnicima poduzeća koji nisu bili otpušteni unatoč tome što su prouzročili incidente koji bi se mogli uspoređivati sa predmetnim incidentom. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se u stvari radi o diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, predviđenoj člankom II/4. Ustava BiH ili člankom 14. Europske konvencije. Tvrdnja o diskriminatornom tretmanu je, dakle, bez temelja.
  • 34.
    Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke suda su konačne i obvezujuće.

Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 39/01

5. travnja 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r.