Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Usvaja se apelacija B.T., iz Prnjavora, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-304/00 od 22. siječnja 2001. godine.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-304/00 od 22. siječnja 2001. godine, a predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na novu ocjenu sukladno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Apelacija

  • 1.
    Gospodin B. T., iz Prnjavora, podnio je preko svojih branitelja G. i Z. B., odvjetnika iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), apelaciju Ustavnom sudu BiH 19. travnja 2001. god. protiv presude Vrhovnog suda RS broj Kž.304/00 od 22. siječnja 2001. god.
  • 2.
    Apelant ističe da je pobijana presuda Vrhovnog suda povrijedila njegova ustavna prava na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka II/3.(e) Ustava BiH, kao i pravo na uživanje prava i sloboda bez diskriminacije, kako to jamči članak II/4. Ustava BiH. Apelant naglašuje da pobijana presuda Vrhovnog suda RS ne ispunjuje kriterije članka 6. Konvencije, jer mu nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku pred drugostupanjskim sudom. Obzirom na činjenicu da je javni tužitelj nazočio sjednici Vrhovnog suda, smatra da nije ispoštovano načelo jednakosti prava stranaka u postupku.
  • 3.
    Apelant predlaže da Ustavni sud, sukladno članku 75. Poslovnika Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), do donošenja konačne odluke donese privremenu mjeru. Privremena mjera treba obustaviti izvršenje pobijane presude, zbog mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta.

II - Činjenično stanje

  • 4.
    Na temelju sadržine apelacije i dokumenata spisa Vrhovnog suda, broj KŽ-304/2000, koji je dostavljen Ustavnom sudu, činjenično stanje konkretnog predmeta može se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Prvostupanjskom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-31/99 od 13. srpnja 2000. god. optuženi je proglašen krivim za teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 186. stavak 2. u svezi članka 182. stavak 1. tada važećeg kaznenog zakona (ugrožavanje javnog prometa usljed omamljenosti), i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
  • 6.
    Protiv prvostupanjske presude Okružnog suda u Banjoj Luci apelant je izjavio priziv Vrhovnom sudu. On tvrdi da je došlo do bitne povrede odredbi kaznenog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je došlo do povrede Kaznenog zakona i da mu je izrečena kazna prestroga. Apelant je predložio da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači i okrivljeni blaže kazni.
  • 7.
    Apelant je, također, zahtijevao da on i njegov branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, kako bi joj mogli nazočiti. Konkretno, podneskom od 13. studenoga 2000. godine, koji je Vrhovni sud primio 14. studenoga 2000. godine, okrivljeni i njegov branitelj zatražili su da budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda kako bi mogli dati odgovor na navode zastupnika javne optužbe, koji nazoči sjednicama drugostupanjskog vijeća. Međutim, punomoćnik apelanta nije blagovremeno zatražio da nazoči sjednici drugostupanjskog suda, tj. u roku za priziv, kako je to propisano člankom 371. Zakona o kaznenom postupku.
  • 8.
    Vrhovni je sud održao sjednicu drugostupanjskog vijeća 22. siječnja 2001. godine. Sjednici je nazočio zamjenik republičkog javnog tužitelja, ali ne i apelant i njegov punomoćnik - branitelj.
  • 9.
    Vrhovni je sud donio 22. siječnja 2001. god. presudu broj Kž.304/00, kojom je djelomično uvažio priziv branitelja okrivljenog i izmijenio prvostupanjsku presudu tako što ga je proglasio krivim za kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz članka 400. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona koji je u međuvremenu, tj. 10. listopada, stupio na snagu, i okrivljenog osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
  • 10.
    Apelant navodi da je već pozvan na izdržavanje kazne zatvora.

III - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 11.
    Apelant je 19. travnja 2001. god. podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj Kž-304/00 od 22. siječnja 2001. god. Ustavni je sud zatražio 27. travnja 2001. godine od Vrhovnog suda, a 12. srpnja 2001. god. i od Republičkog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci odgovor na apelaciju.
  • 12.
    Vrhovni sud Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju, navodi da je točno da je sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio zamjenik republičkog javnog tužitelja, što je bila i dosadašnja praksa, dok nisu o toj sjednici obavješteni okrivljeni i njegov branitelj, iako su to zahtijevali. Vrhovni sud, također, navodi da je osnov za ovaj postupak članak 371. Zakona o kaznenom postupku, koji je stavljen izvan snage člankom 5. Zakona o izmjeni Zakona o kaznenom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 4/93). Vrhovni je sud zaključio, u svom odgovoru, da je napuštena dosadašnja praksa, prema kojoj se optuženi i njegov branitelj ne pozivaju na sjednicu drugostupanjskog vijeća, i da se, prema novoj praksi, oni pozivaju da nazoče sjednici drugostupanjskog vijeća. Ukoliko takav zahtjev ne postoji, na sjednicu se ne poziva ni predstavnik republičkog javnog tužitelja.

Odgovor Vrhovnog suda na apelaciju je dostavljen punomoćniku apelanta.

IV - Dopustivost apelacije

  • 13.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava BiH, Ustavni sud BiH je apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH. Pitanje koje proizilazi iz apelacije B. T. odnosi se na povredu prava zaštićenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Iz članka II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u BiH. Slijedi, stoga, da je Ustavni sud mjerodavan glede ove apelacije.

  • 14.
    Sukladno članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    Prema odredbama čl. 425. i 427. stavak 1. točka 3. u svezi članka 563. Zakona o kaznenom postupku, okrivljeni, koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u slučajevima predviđenim ovim zakonom (članak 425.). O zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude rješava sud određen republičkim zakonom (članak 426.). Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog povrede odredbi kaznenog postupka u prizivnom postupku, ako je ta povreda utjecala na donošenje pravilne presude (članak 427. stavak 1. točka 3.). Zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomoćne presude mogu podnijeti samo osuđeni i branitelj.

Pitanje koje se postavlja u ovom slučaju je da li je apelant mogao koristiti ovaj izvanredni pravni lijek u smislu članka 11. Poslovnika Suda. U svezi ovog pitanja Ustavni sud naglašuje da je na temelju odgovora Vrhovnog suda nedvojbeno utvrđeno da je dosadašnja praksa tog suda bila da se na sjednice drugostupanjskog vijeća ne pozivaju okrivljeni i njegov branitelj. Osnov za ovakav postupak je članak 371. Zakona o kaznenom postupku koji je stavljen izvan snage člankom 5. Zakona o izmjenama Zakona o kaznenom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 4/93). Vrhovni je sud donio pobijanu odluku 22. siječnja 2001. godine bez sudjelovanja apelanta na sjednici drugostupanjskog vijeća. Međutim, zamjenik republičkog javnog tužitelja je bio pozvan na sjednicu i neposredno je sudjelovao u prizivnom postupku. Konačno, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo nikakve razloge zbog kojih nije prihvaćen pismeni zahtjev apelanta da bude obaviješten, odnosno da nazoči sjednici drugostupanjskog suda iako je bio dužan to učiniti. Ustavni sud, stoga, smatra da narečeni izvanredni pravni lijek ne bi bio djelotvoran pod okolnostima ovog slučaja, tako da apelant nije bio obvezan koristiti ga. Prema tome, presuda Vrhovnog suda od 22. siječnja 2001. godine se može smatrati konačnom presudom u smislu članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.

  • 16.
    Apelant je primio pravomoćnu presudu Vrhovnog suda 19. veljače 2001. god., a Ustavni je sud primio apelaciju 19. travnja 2001. god. Slijedi da je apelacija podnesena unutar roka od 60 dana predviđenog člankom 11. Poslovnika Suda.
  • 17.
    Ustavni sud ističe da apelacija ispunjuje i ostale uvjete predviđene Poslovnikom Suda. Apelacija je, stoga, dopustiva.

V - Relevantni domaći zakoni

(a) Zakon o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik RS", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)

  • 18.
    Članak 371. Zakona, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"(1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branitelj, oštećni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude obavješten o sjednici Š...Ć. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale Š...Ć.

(2) Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branitelja, osigurat će se nazočnost optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nađe da je to svrsihodno Š...Ć."

(b) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 26/93)

  • 19.
    Članak 5. narečenog zakona glasi:

"Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., stavak 4. i stavak 7. članka 371."

VI - Ustavni je sud odlučio

  • 20.
    Apelant se žali da je Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu bez njegove nazočnosti, te da on nije mogao braniti prizivne navode na prvostupanjsku presudu.
  • 21.
    U konkretnom se predmetu postavlja pitanje je li presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 22. siječnja 2001. godine povrijedila apelantova prava zajamčena člankom 6. Konvencije i člankom II/3.(e) Ustava BiH.
  • 22.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima, u svom relevantnom dijelu, kaže:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (��)."

  • 23.
    Članak 6. stavak 3. Europske konvencije, također, sadržava odredbe koje se odnose na prava na obranu u kaznenom postupku. Osobito, ovaj članak predviđa da će svako optužen za kazneno djelo imati dostatno vremena i sredstava za pripremu obrane (članak 6. stavak 3.), te će imati pravo braniti se sam ili uz pomoć zvanično postavljenog odvjetnika (članak 6. stavak 3.c).
  • 24.
    Prema članku II/2. Ustava BiH, prava i slobode određene u Europskoj konvenciji se izravno primjenjuju u BiH i imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Članak II/3.(e) Ustava BiH predviđa da će sve osobe unutar teritorija BiH uživati pravo na fer saslušanje u kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka. U ovom slučaju odredba članka II/3.(e) se mora tumačiti na isti način kao članak 6. Konvencije, i nije ju potrebito posebice razmatrati.
  • 25.
    Ustavni je sud ustvrdio da će se, sukladno članku 371.(1) Zakona o kaznenom postupku, obavijest o održavanju sjednice dostaviti optuženom koji ju je zatražio u roku predviđenom za priziv, ili za odgovar na priziv i zahtijevao da bude obaviješten o sjednici, a apelant je ovu obavijest zatražio nakon isteka roka. Slijedi da, na temelju domaćeg zakona, Vrhovni sud nije bio obvezan obavijestiti apelanta o sjednici na kojoj će se razmatrati njegov predmet.
  • 26.
    Nadalje, na temelju članka 371. Zakona o kaznenom postupku, predsjednik vijeća ili samo vijeće su imali široko diskrecijsko pravo o tome da li dopustiti optuženom i njegovom branitelju da nazoče sjednici vijeća. Stoga se ne može tvrditi da je Vrhovni sud u ovom slučaju djelovao oprečno članku 371. narečenog zakona.
  • 27.
    Međutim, javlja se pitanje je li odluka Vrhovnog suda usklađena sa pravom na pravično suđenje prema članku 6. Europske konvencije.
  • 28.
    Ustavni je sud ustvrdio da je Vrhovni sud razmatrao pitanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao i zatvorsku kaznu koja je izrečena apelantu. Pod takvim okolnostima, apelant je, na temelju članka 6. Europske konvencije, imao pravo nazočiti i dati izjavu pred Vrhovnim sudom.
  • 29.
    Uz to, za razliku od apelanta i njegovog branitelja koji su bili izočni, zamjenik republičkog javnog tužitelja je bio nazočan na sjednici Vrhovnog suda. Ovo nije sukladno principu jednakosti koji je nerazdvojiva karakteristika koncepta pravičnog suđenja koje jamči članak 6. Europske konvencije.
  • 30.
    Može doći do pojave još jednog pitanja u vezi s tim je li se apelant odrekao svog prava prema članku 6. Europske konvencije. Ustavni je sud ustvrdio da se optuženi, bar u nekim pogledima, može odreći svojih prava iz ovog članka, ali da to mora učiniti izričito. Međutim, u ovom slučaju nije moguće razmatrati je li se apelant odrekao svog prava da nazoči sjednici Vrhovnog suda. Naprotiv, on je osobito tražio da ga se obavijesti o sjednici Vrhovnog suda kako bi joj mogao nazočiti.
  • 31.
    Slijedi da apelantovo pravo na pravično suđenje, prema članku 6. Europske konvencije, nije ispoštovano u postupku pred Vrhovnim sudom, te da slučaj treba vratiti na ponovni postupak koji treba da bude sukladan članku 6. Europske konvencije.
  • 32.
    Apelant se dalje žali da je bio predmetom diskriminacije u postupku pred Vrhovnim sudom. Princip nedisikriminacije je predviđen člankom II/4. Ustava BiH kao i člankom 14. Europske konvencije.
  • 33.
    Članak II/4. Ustava BiH glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 34.
    Članak 14. Europske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 35.
    Podnositelj apelacije ne daje nikakav razlog na temelju kojeg se može zaključiti da je apelant tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. To, također, ne proizilazi ni iz dokumenata spisa u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje da je povrijeđena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u svezi članka 6. Konvencije, očevidno neobrazložene.
  • 36.
    Odlučujući o meritumu ovog predmeta, Ustavni je sud istodobno zaključio da ne postoje posebiti razlozi da Sud odluči o zahtjevu za privremenu mjeru.
  • 37.
    Prema članku VI/4. Ustava BiH, sve odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Na temelju članka 36. Poslovnika Ustavnog suda, sutkinja Azra Omeragić je izdvojila mišljenje.

Ovu je odluku Ustavni sud donio većinom glasova (sedam naprema jedan) u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 40/01

31. kolovoza 2001.
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r.