Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54., 61. i 74. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. svibnja 2002. godine, donio

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Usvaja se apelacija gosp. K. H., iz Sarajeva, izjavljena protiv presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P 678/98 od 1. veljače 1999. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-583/99 od 30. studenoga 1999. godine.

Ukidaju se presude Općinskog suda I Sarajevo broj P 678/98 od 1. veljače 1999. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-583/99 od 30. studenoga 1999. godine.

Bosna i Hercegovina se smatra odgovornom za otklanjanje povreda apelantovih prava.

Vijeće je ministara Bosne i Hercegovine odgovorno za provedbu ove odluke, te mu se nalaže da apelantu plaća 339.07 KM mjesečno počev od 1. siječnja 1998. godine do dana isplate, sa zateznom kamatom obračunatom prema važećim propisima na dan isplate.

Vijeće ministara će narečeni iznos plaćati apelantu najkasnije do 5. u mjesecu za predbježni mjesec sve dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na zahtjev jedne od zainteresiranih strana, drukčije ne odluči.

Apelant ima pravo na naknadu troškova postupka.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Gosp. K. H. iz Sarajeva, koga zastupa gosp. E. G., odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 13. travnja 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-583/99 od 30. studenoga 1999. godine.

II - Činjenično stanje

  • 2.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi:
  • 3.
    Apelant je 4. ožujka 1979. godine povrijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila na magistralnom putu Višegrad - Ustiprača, u mjestu Ajdinovići. Do prometne je nesreće došlo na taj način što je kamen težine oko 10 kg pao sa visine od oko 9 m, razbio staklo na autobusu u kojem je apelant bio putnik, te ga udario u predio glave sa lijeve strane i nanio mu teške i po život opasne povrede.
  • 4.
    Nakon što je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, Općinski je sud u Višegradu donio, 6. ožujka 1981. godine, presudu broj P-445/80 kojom je naloženo Republičkom društvenom fondu za magistralne i regionalne puteve BiH (u daljnjem tekstu: Fond) da plati naknadu materijalne i nematerijalne štete, naknadu za tuđu pomoć i njegu, zatezne kamate te troškove parničnog postupka za period od 4. ožujka 1979. godine pa do isplate.
  • 5.
    Po donošenju prve presude, apelant je pokretao nove parnične postupke radi naknade štete u vidu izgubljene zarade sa pripadajućim zateznim kamatama povodom istog događaja, protiv istog tuženog ali za (kasniji) period od donošenja posljednje presude. Na taj su način donesene presude 5. listopada 1983. godine, 25. prosinca 1985. godine, 24. rujna 1986. godine, 30. rujna 1987. godine i 3. prosinca 1991. godine. Svakom je presudom dosuđena naknada štete, ali su mijenjani iznosi i periodi na koje se naknada štete odnosi. Svaka je od narečenih presuda udovoljavala tužbenom zahtjevu.
  • 6.
    Apelant je 29. svibnja 1998. godine, pred Općinskim sudom I u Sarajevu, uložio tužbu protiv Federacije BiH i Federalnog ministarstva prometa i komunikacija sa zahtjevom da mu se naknadi šteta na ime izgubljene zarade sa zateznim kamatama od 1. siječnja 1998. godine, a zbog istog događaja iz 1979. godine.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda I Sarajevo, broj P 678/98 od 1. veljače 1999. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u cjelosti.
  • 8.
    Ova je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-83/99 od 30. studenoga 1999. godine.

III - Apelacija

  • 9.
    Podnositelj se apelacije žali da je pobijanom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, koje je zajamčeno odredbama članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i da, zbog toga, njegovom zahtjevu treba udovoljiti.

IV - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 10.
    Apelant K. H. je, 11. travnja 2000. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-583/99 od 30. studenoga 1999. godine.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Federacija BiH, odnosno Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, je 6. studenoga 2000. godine predložilo da se narečena apelacija, kao neutemeljena, odbije.
  • 12.
    Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija je u svom odgovoru na apelaciju, 17. srpnja 2001. godine, istaknulo da Ministarstvo ne može biti strana u postupku, već da to može biti samo država BiH. Ministarstvo je, također, istaknulo da će na zahtjev Suda ovlašteni zastupnik Ministarstva sudjelovati u postupku.
  • 13.
    Sukladno članku 28. Poslovnika Suda, 28. kolovoza 2001. godine, zatraženo je od Vijeća ministara BiH da d" svoje mišljenje o predmetnoj apelaciji i postavljen je upit o tome tko se smatra pravnim sljednikom nekadašnjeg Republičkog fonda za puteve Republike BiH. Vijeće ministara BiH nije dostavilo svoj odgovor.
  • 14.
    Ministarstvo prometa i veza Vlade Republike Srpske je, 3. rujna 2001. godine, izvijestilo Ustavni sud BiH da je apelacija proslijeđena Republičkoj direkciji za puteve. Nakon traženja Suda, 14. rujna 2001. godine, dostavljen je odgovor Republičke direkcije u kojem ističu da nisu u mogućnosti dati odgovor na apelaciju jer nisu sudjelovali u predbježnim postupcima koji su vođeni pred sudovima Federacije BiH.
  • 15.
    Ustavni je sud BiH, 28. studenoga 2001. godine, Vijeću ministara BiH proslijedio podnesak apelanta kojim apelant precizira zahtjev i urgira da se udovolji zahtjevu iz apelacije. Međutim, Vijeće ministara BiH nije dostavilo izjašnjenje na apelantov podnesak.

V - Dopustivost

  • 16.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ovaj sud razmatra apelaciju pod uvjetom da su iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana nakon što je podnositelj primio ovu odluku (članak 11. Poslovnika Suda).
  • 17.
    U konkretnom je slučaju nedvojbeno da su ovi uvjeti ispunjeni, jer je apelant iscrpio sve pravne lijekove, a apelacija je blagovremeno podnesena, obzirom da su punomoćnici apelanta primili pobijanu presudu 14. veljače 2000. godine, a apelacija je primljena u Sudu 13. travnja 2000. godine.
  • 18.
    Isto tako, ova apelacija ispunjuje uvjete iz čl. 12. i 14. Poslovnika Suda. Slijedi da je apelacija dopustiva.

VI - Relevantni domaći propisi

Ustav Bosne i Hercegovine

  • 19.
    Članak I Ustava, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Bosna i Hercegovina

  • 1.
    Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čiji je oficijelni naslov od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutarnjim ustrojem izmijenjenim kako je to predviđeno ovim ustavom, sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica Ujedinjenih naroda, a kao Bosna i Hercegovina može zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sustava Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim ustanovama."
  • 20.
    Članak II: Ljudska prava i temeljne slobode

"1. Ljudska prava. Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurat će najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

  • 2.
    Međunarodni standardi. U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima."
  • 21.
    Članak III: Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

"1. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine

Slijedeći poslovi su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

(...)

  • i)
    Donošenje propisa o transportu među entitetima.

(...)

VII - Ustavni je sud odlučio

a. Članak 6. Europske konvencije

  • 22.
    Sud je ispitao je li apelantovo građansko pravo, prije svega, pravo na pristup sudu iz članka 6. Europske konvencije bilo povrijeđeno.

Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."

  • 23.
    Sud podsjeća da prava, zajamčena člankom 6. Europske konvencije, obuhvata, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz članka 6. Europske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za žuran i javni postupak, nego i suglasje sa slovom zakona (Europski sud za ljudska prava, Hornsby, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40.). Međutim, ako pravo na pristup sudu može biti predmetom ograničenja od države, (eventualno) primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština toga prava bude umanjena (Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. srpnja 1995, serija A br. 323, st. 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa člankom 6. stavak 1. Konvencije ukoliko ona ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se traži (Europski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. svibnja 1985, serija A br. 93, stavak 57.).
  • 24.
    Nadalje, Sud smatra da se postupak u ovom predmetu tiče prava koja se odnose na apelantov zahtjev za naknadom štete koja je prouzročena prometnom nesrećom, i, prema tome, njegovih imovinskih prava, te je članak 6. primjenjiv u ovom slučaju.
  • 25.
    Sud smatra da je ova apelacija, u osnovi, priziv glede apelantovog prava na pristup sudu.
  • 26.
    Apelant je, 4. ožujka 1979. godine, bio ozlijeđen u prometnoj nesreći na putu Višegrad - Ustiprača. Nakon što je, od 1979. do 1991. godine, doneseno više presuda u njegovu korist, on je 1998. godine pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom I u Sarajevu radi naknade štete u periodu od 1991. godine do tog nadnevka. Općinski je sud 1. veljače 1999. godine donio presudu broj P 678/98 kojom je odbačen apelantov zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tužene strane. Ovu je presudu potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu presudom broj Gž-583/99 od 30. studenoga 1999. godine.
  • 27.
    Ministarstvo za promet i komunikacije Federacije Bosne i Hercegovine, smatrajući se nemjerodavnim, predložilo je, 6. studenoga 2000. godine, da se apelacija odbije kao neutemeljena.
  • 28.
    Ministarstvo za civilne poslove i komunikacije se, 17. srpnja 1999. godine, također proglasilo nemjerodavnim glede predmeta apelacije.
  • 29.
    Ministarstvo za promet i komunikacije Republike Srpske je, 28. kolovoza 2001. godine, odbilo dati stav glede ove apelacije zbog toga što nije sudjelovalo u postupcima pred sudovima Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 30.
    Sud smatra da su se u ovom predmetu sve tri strane proglasile nemjerodavnim, bilo na izravan ili neizravan način. Činjenice u ovom predmetu ukazuju da se nesreća desila 1979. godine na teritoriju Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Usljed unutarnje transformacije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, prostor na kojem se desio taj štetni događaj se nalazi na sadašnjem prostoru entiteta Republike Srpske. Također je jasno da je Fond bio odgovorna strana.
  • 31.
    Slijedom predbježno izloženog, postavljaju se tri pitanja:
    • -
      pitanje mjerodavnosti Republike Srpske;
    • -
      pitanje mjerodavnosti Federacije Bosne i Hercegovine;
    • -
      pitanje mjerodavnosti Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    Republika Srpska

Pravna i činjenična situacija pokazuju da je Fond za magistralne puteve Republike Bosne i Hercegovine praktično prestao postojati bez eksplicitnog pravnog reguliranja vezanog za njegovog pravnog sljednika. Novo tijelo, koje bi zamijenilo Fond u njegovom cjelokupnom djelovanju rada, nikada nije ustanovljeno. Sud ističe da, prema Sporazumu o oživotvorenju Federacije BiH, zaključenom u Dejtonu 9. studenoga 1995. godine, koji je prihvaćen Odlukom Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, na sjednici održanoj 11. prosinca 1995. godine (Odluka i Sporazum su objavljeni u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 8/95), Vlada Republike BiH je zadržala ingerencije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH, a sve druge civilne funkcije su prenesene na Vladu Federacije BiH. Takav prelazak podrazumijeva i prelazak odgovornosti za funkcije koje su prenesene po pojedinim resorima te, prema tome, podrazumijeva se i prijenos nereguliranih obveza nastalih u obavljanju funkcija. U isto vrijeme Republika Srpska nikada nije preuzela bilo nadležnosti bilo financijska sredstva nekadašnjeg Fonda Republike BiH.

  • 33.
    Prema izloženom, proizilazi da se Republika Srpska ne može u ovom slučaju smatrati odgovornom za naknadu štete nastale na prostoru entiteta Republike Srpske, jer se događaj desio prije 14. prosinca 1995., odnosno prije stupanja na snagu Ustava BiH.
  • 34.
    Federacija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina

Federacija BiH, odnosno mjerodavno Ministarstvo za promet i komunikacije je, člankom 9. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/95), prema kojem Federalno ministarstvo prometa i komunikacija vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom koji se odnose na nadležnosti Federacije u oblasti prometa i komunikacija, preuzelo nadležnosti i sredstva koja su pripadala nekadašnjim republičkim organima i tijelima, a samim tim preuzela je i odgovornost za nastale obveze Republike BiH.

Međutim, Sud naglašuje da, prema članku I Ustava, "Republika Bosna i Hecegovina, čiji je oficijelni naslov od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa svojim unutarnjim ustrojem izmijenjenim kako je to predviđeno ovim ustavom, sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama (...)".

  • 35.
    Nadalje, Sud podsjeća da članak III Ustava Bosne i Hercegovine regulira nadležnosti i odnose između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, a prema članku III/1.i) Ustava Bosne i Hercegovine, donošenje propisa o transportu spada u isključivu nadležnost države.
  • 36.
    Prema tome, Sud ističe da država ne može izbjeći obvezu da oformi tijela koja su u njenoj isljučivoj nadležnosti sukladno Ustavu, niti entiteti mogu preuzeti nadležnosti države koje su predviđene Ustavom Bosne i Hercegovine kao isključive za državu.
  • 37.
    U ovom slučaju, apelacija očevidno spada u domenu isključive nadležnosti države.
  • 38.
    Sljedeće pitanje koje se pojavljuje je ima li država u ovom slučaju pasivnu legitimaciju.
  • 39.
    Sud zaključuje da je, bez obzira na pitanje pasivne legitimacije u predmetnom slučaju, država subjekt koji je konačno mjerodavan za evenutalna kršenja ljudskih prava iz članka II Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Sud smatra izlišnim pitanje pasivne legitimacije u okolnostima kada država pojedincu ne pruža nikakvu zaštitu ljudskih prava u okviru svojih isključivih nadležnosti po Ustavu. Sud ističe da je namjera Konvencije da jamči prava koja nisu teoretska i iluzorna, nego prava koja su praktična i efikasna, posebice u odnosu na važnost koju u svakom demokratskom društvu ima pravo na pravično suđenje.
  • 40.
    Sud, nadalje, smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju imati utjecaja na poštivanje individualnih prava i sloboda predviđenih Ustavom, kao i zahtjeva i garancija članka 6. Konvencije. Nadalje, Sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja svojih prava. Osim toga, Sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Konačno, Sud ističe da je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima koje nameće članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stranica 47, stav 21.).
  • 41.
    Sud zaključuje da, premda se mora smatrati da ovaj slučaj potpada pod mjerodavnost države, ne postoji državni sud pred kojim će apelant uspjeti ostvariti svoja građanska prava. Prema tome, Sud smatra da je u ovom slučaju došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije.

b. Članak 13. Europske konvencije

  • 42.
    Članak 13. Europske konvencije glasi:

"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti. "

  • 43.
    Sud podsjeća da članak 13. Europske konvencije treba tumačiti tako da jamči "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome tko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda pobrojanih u Konvenciji (vidi, Europski sud za ljudska prava, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. rujna 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stavak 64.).
  • 44.
    Nadalje, Sud ističe da obveza iz članka 13. Europske konvencije postoji samo ako pojedinac osnovano tvrdi da je žrtva kršenja prava pobrojanih u Europskoj konvenciji (vidi, Europski sud za ljudska prava, Silver, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A broj 61, stavak 113.).
  • 45.
    Sud opaža da je u ovom slučaju apelant podnio zahtjev za naknadu štete sudu koji je u nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Sud primjećuje da je više presuda, u periodu od 1979. do 1991. godine, doneseno u njegovu korist po istom predmetu. Prema tome, postoji osnovan zahtjev u smislu članka 13. Europske konvencije.
  • 46.
    Nadalje, Sud ističe da članak 13. Europske konvencije jamči dostupnost djelotvornom pravnom lijeku na državnoj razini glede sprovođenja suštine prava i sloboda iz Europske konvencije, bez obzira na koji način je to sprovođenje osigurano u domaćem pravnom poretku. Prema tome, ovaj članak zahtijeva određenu odredbu vezanu za domaći pravni lijek koji bi omogućio mjerodavnom državnom tijelu da odlučuje o prizivu koji se pojavljuje po Europskoj konvenciji i da osigura lijek oštećenoj strani (vidi, Europski sud za ljudska prava, Lithgow i ostali, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A broj 192, str. 74, stavak 205 i Pine Valley Developments Ltd i ostali, presuda od 29. studenoga 1991. godine, serija A broj 202). Sud, također, ističe da pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije mora biti djelotvoran, kako u praksi tako i po zakonu, osobito u smislu da njegovo izvršenje ne smije biti spriječeno aktima ili nedjelovanjem tijela tužene strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Aksoy, presuda od 18. prosinca 1996. godine, stavak 95.).
  • 47.
    Sud smatra da nije prijeporno da je apelant pretrpio fizičke ozljede usljed prometne nesreće, što je bilo potvrđeno predbježnim presudama za period kada su one donesene. Međutim, usljed unutarnje transformacije Republike Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina nije oformila tijela koja bi izvršavala sve njene obveze sukladno Ustavu, tj. nije oformila operativna tijela koja bi bila mjerodavna za međuentitetski transport i praktički još nije uspostavila funkcionalno sudsko tijelo u ovoj domeni.
  • 48.
    Prema tome, Sud smatra da to što država nije donijela zakone koji su od velike važnosti za njeno funkcioniranje i za osiguravanje sudske zaštite za pojedince predstavlja povredu prava na djelotvoran pravni lijek zajamčen člankom 13. Europske konvencije.

c. Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju

  • 49.
    Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 50.
    Sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju sadržava tri principa:

Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine.

Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specifičnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stavka.

Treći se princip tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavku. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu nepovezanosti - drugo i treće pravilo se tiču stupnja miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba biti shvaćeno u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Allan Jacobson protiv Švedske, presuda od 25. listopada 1989. godine, serija A, broj 163, str. 16, stavak 53.).

  • 51.
    Sud smatra da predmetni slučaj ne spada u domenu primjene zakona koji kontroliraju korištenje imovine. On se odnosi na propust vlasti da djelotovorno zaštiti apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.
  • 52.
    Sud smatra da je potrebito, kada neka mjera koja zahvata imovinu ne spada u domenu drugog ili trećeg pravila, razmotriti je li došlo do povrede prvog pravila za koje se treba odrediti "je li pravedna ravnoteža uspostavljena između općeg interesa zajednice i uvjeta vezanih za zaštitu individulanih temeljnih prava" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 9.).
  • 53.
    Nadalje, Sud smatra da članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju može ukazivati na pozitivne obveze vlasti da osiguraju djelotvornu zaštitu individualnog prava (vidi, Europska komisija, odluka broj 20357/92 od 7. ožujka 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80.).
  • 54.
    Sudu nije dostavljen nikakav odgovor koji bi mogao opravdati nedjelovanje vlasti da u ovom slučaju osiguraju odgovarajuću pravnu zaštitu prava na imovinu. Osim toga, odgovorna strana nije dostavila svoj stav glede visine iznosa na ime naknade štete koji je postavio apelant, a koji odgovara visini prosječnog osobnog dohotka u Federaciji BiH (tj. na području na kojem apelant ima prebivalište) na dan 1. siječnja 1998. godine. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra postavljeni zahtjev utemeljenim. Prema tome, Sud smatra da je Bosna i Hercegovina odgovorna za povredu apelantovih prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju.
  • 55.
    Na temelju je izloženog riješeno kao u izreci.
  • 56.
    Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Sudac prof. dr. Vitomir Popović dostavio je izuzeto mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku kao aneks.

Ovu je odluku Ustavni sud donio većinom glasova (šest naprema dva) u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

Aneks

Izuzeto mišljenje prof. dr. Vitomira Popovića o neslaganju sa odlukom suda broj U 18/00

Na temelju članka 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao jedan od sudaca koji je glasao protiv predložene odluke, izuzimam mišljenje o neslaganju sa ovom odlukom iz sljedećih razloga:

BiH se u konkretnom slučaju ne može smatrati stranom odgovornom za otklanjanje povreda apelantovih prava, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine se ne može smatrati odgovornim za sprovođenje ove odluke i ne može mu biti naloženo da apelantu plaća 339,07 KM počev od 1. siječnja 1998. godine do dana isplate, sa zateznom kamatom obračunatom prema važećim propisima na dan isplate iz sljedećih razloga:

  • a)
    Apelantov zahtjev za naknadom štete na temelju povrede pretrpljene u prometnoj nesreći koja se dogodila 4. ožujka 1979. godine na magistralnom putu Višegrad - Ustiprača, u mjestu Ajdinovići, se temelji na presudi Općinskog suda u Višegradu broj P-445/80 od 6. ožujka 1981. godine, kojom je naloženo tadašnjem Republičkom društvenom fondu za magistralne puteve BiH da plati naknadu materijalne i nematerijalne štete, naknadu za tuđu njegu i pomoć, zatezne kamate, te troškove parničnog postupka za period od 4. ožujka 1979. godine pa do isplate, kao i na kasnijim presudama tog suda od 5. listopada 1983. godine, 25. prosinca 1985. godine, 24. rujna 1986. godine, 30. rujna 1987. godine i 3. prosinca 1991. godine, kojima su mijenjani ranije dosuđeni iznosi.
  • b)
    Apelantov zahtjev je bio usmjeren protiv presuda sudova Federacije BiH i to presude Općinskog suda I Sarajevo broj P-678/98 od 1. veljače 1999. godine kojom je odbijen njegov zahtjev u odnosu na Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, kao "pravnog sljednika" ranijeg Republičkog društvenog fonda za magistralne puteve Republike Bosne i Hercegovine, te presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-83/99 od 30. studenoga 1999. godine. Dakle, apelantov zahtjev nikada nije bio usmjeren protiv BiH, a niti Vijeća ministara BiH, pa se opravdano dovodi u dvojbu ispravnost odluke Ustavnog suda koji je svojom odlukom za odgovorne strane proglasio strane koje nikada nisu sudjelovale u parničnom postupku kao tužene strane i u odnosu na njih apelant nije iscrpio domaća pravna sredstva koja mu, u smislu članka 11. stavak 3. Poslovnika, stoje na raspolaganju.
  • c)
    Apelantov zahtjev pred sudom bi mogao biti eventualno usmjeren protiv Ministarstva prometa i veza Republike Srpske, odnosno Republičke direkcije za puteve kao pravnog sljednika bivšeg Republičkog društvenog fonda za magistralne puteve BiH, na teritoriju Republike Srpske - prema članku 1. Ustava BiH "o izmijenjenoj unutarnjoj strukturi BiH" i postojanju dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, ali je u tom slučaju apelant morao iscrpiti sve pravne lijekove koji mu, sukladno ustavno-pravnom sustavu Republike Srpske, stoje na raspolaganju.

S obzirom na činjenicu da apelant u odnosu na BiH, odnosno Vijeće ministara BiH, prema članku 11. stavak 3. Poslovnika, nije iscrpio sve pravne lijekove kao i da u odnosu na štetni događaj koji se desio 4. ožujka 1979. godine na magistralnom putu Višegrad - Ustiprača i odgovornost BiH, odnosno Vijeća ministara, nije moguće uspostaviti bilo kakvu uzročno-posljedičnu povezanost, to Sud nije uopće mogao razmatrati odgovornost BiH i Vijeća ministara BiH, a u odnosu na postavljeni zahtjev u apelaciji glede presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-678/98 od 1. veljače 1999. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-83/99 od 30. studenoga 1999. godine, trebao je odbiti zahtjev u cijelosti kao neutemeljen.

U 18/00

10. svibnja 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r.