USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 561/04, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-267/02 od 14. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče podnio je 30. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-267/02 od 14. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Modriča, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 8. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. februara 2005. godine, a tužilac 11. marta 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. maja 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-10/01 od 16. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-79/01 od 14. decembra 2001. godine, apelant je obavezan da tužiocu isplati na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora i korištenje gradskog građevinskog zemljišta za postavljanje tende iznos od 3.285,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. decembra 2000. godine do isplate.
- 7.U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tužilac tražio da mu apelant, po osnovu zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija, uplati ugovorenu zakupninu za vremenski period od 1. marta do 13. decembra 1999. godine. Prema činjeničnom stanju utvrđenom u postupku, parnične stranke su zaključile Ugovor o zakupu broj 03/1-374-1-141/98 od 25. decembra 1998. godine, prema kojem je tužilac dao u zakup apelantu poslovni prostor u Modriči u Ulici Dositeja Obradovića, površine 48 m, na period od 1. decembra 1998. godine do 1. decembra 1999. godine. Ugovoreno je da će se zakupnina plaćati u DM, i to u visini od 7,50 DM po kvadratnom metru poslovnog prostora, što predstavlja mjesečnu zakupninu od 360 DM. Nakon što je tužilac apelantu predao u posjed predmetni poslovni prostor, apelant je ugovorenu zakupninu platio samo za dva mjeseca-januar i februar 1999. godine. Predmetni poslovni prostor Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske 13. decembra 1999. godine vraćen je u posjed ranijim vlasnicima koji su u posjed poslovnog prostora stupili 3. marta 2000. godine i od tada su nastavili da ga izdaju u zakup apelantu. Prema činjeničnom stanju, Sud je utvrdio da apelant svoju obavezu iz zaključenog ugovora nije ispunio, te da kasniji dogovori apelanta sa stvarnim vlasnicima predmetnog poslovnog prostora nisu utjecali na odnos između tužioca i apelanta, pa je udovoljeno tužbenom zahtjevu.
- 8.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-267/02 od 14. maja 2004. godine odbijena je revizija koju je izjavio apelant protiv Presude Okružnog suda broj Pž-79/01 od 14. decembra 2001. godine. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog, navedeno je da nisu osnovani prigovori apelanta koji su se odnosili na to da tužilac nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je izdat u zakup iako je napuštena imovina i da se nije mogao izdavati nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Vrhovni sud je posebno istakao da je, saglasno ugovoru zaključenom između parničnih stranaka u smislu odredbe člana 19. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te u smislu odredbe člana 583. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, apelant kao zakupac bio dužan tužiocu platiti zakupninu onako kako je među strankama ugovoreno, na što upućuje i član 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u posjed predmetnog poslovnog prostora stupio na osnovu ugovora zaključenog sa tužiocem i po tom osnovu držao ga u posjedu sve dok on nije predat ranijim stvarnim vlasnicima. Također, ugovor o zakupu je obligacionopravni ugovor kojim se ne prenosi pravo vlasništva, jer se, prema pravilima obligacionog prava, njime zasnivaju prava i obaveze samo između ugovornih strana. Tako, prigovor apelanta koji se odnosio na vlasništvo ne utječe na odluku suda u odnosu na obavezu tuženog da plati zakupninu po ugovoru o zakupu, jer ugovor o zakupu, u svojstvu zakupodavca, može zaključiti i lice koje nije vlasnik predmetnog zakupa. Pozivanje apelanta na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, prema kojem se napuštena imovina ima vratiti u posjed njihovim vlasnicima, ne utječe na ovaj spor, jer tužilac ne tvrdi da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, niti traži zakupninu za vrijeme od kada je taj prostor vraćen ranijim vlasnicima. Vrhovni sud je zaključio da se tužilac ponašao u skladu sa odredbama navedenog zakona prema kojem je propisano da svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine, kojim je nastalo pravo na privremeno korištenje, ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa tim zakonom. Predmetni poslovni prostor privremeno je koristio tužilac i on ga je izdao privremeno apelantu, a kada su se pojavili stvarni vlasnici, poslovni prostor im je predat u posjed i apelant je dalje svoje odnose uredio s njima.
IV. Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90 i "Službeni list RBiH", broj 3/93) relevantne odredbe glase:
"Član 19. stav 1.
Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom."
- 10.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:
" Član 17. stav 1.
(1) Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.
Član 583. stav 1.
(2) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupcu."
- 11.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 38/98) relevantne odredbe glase:
"Član 1. stav 1.
Zakon o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/96, 8/96 i 21/96) prestaje važiti, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugi propisi koji reguliraju pitanje napuštene imovine i stanova doneseni u periodu od 30. aprila 1991. godine do stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2. stav 1.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. ovog zakona kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa ovim zakonom.
Član 5.
Korisnik kojem je nekretnina dodijeljena na privremeno korištenje na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) nastavlja koristiti nekretninu pod uvjetima i na način kako je bilo predviđeno Zakonom o korištenju napuštene imovine, sve do realizacije rješenja iz člana 11. ovog zakona.
Član 11. stav 1.
Rješenje o vraćanju nekretnine vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku sadrži:
- -podatke o vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku kojem se nekretnina vraća,
- -rok u kojem će se nekretnina vratiti, odnosno staviti na raspolaganje vlasniku."
- 12.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/99) relevantna odredba glasi:
- 12.
"Član 1. stav 2.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se na nekretnine, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, Š...Ć koje su bile napuštene u periodu nakon 30. aprila 1991. godineŠ...Ć."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ne sporeći da je koristio poslovni prostor, apelant smatra da je tokom vođenja postupka pogrešno i nepravilno primijenjeno materijalno pravo, te ističe da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine stavljen izvan snage Zakon o korištenju napuštene imovine, počev od 1. januara 1999. godine, pa dalje. Apelant navodi da nije imao namjeru da izbjegava plaćanje zakupnine, ali smatra da tužilac po zakonu nije imao više pravo da zaključuje ugovore ovakve vrste, jer to pravo pripada isključivo vlasnicima poslovnog prostora.
b) Odgovori na apelaciju
- 14.Vrhovni sud ističe da, iako zakupodavac nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, u vrijeme zaključenja ugovora raspolagao je-gazdovao njime i bio u njegovom posjedu. U svakom slučaju, činjenica da zakupodavac nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora ne utječe na rješenje konkretnog odnosa (konstituiranog ugovorom o zakupu) između njega i apelanta i ona može utjecati samo na uređenje odnosa između zakupodavca i stvarnog vlasnika ili stvarnog vlasnika i apelanta. Apelant je u posjed poslovnog prostora ušao na osnovu ugovora o zakupu, ne pitajući u tom trenutku ko je njegov vlasnik. Kada je poslovni prostor vraćen ranijim vlasnicima, apelant se s njima dogovorio o daljim uvjetima zakupa. Saglasno članu 17. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 583. stav 1. istog zakona, kao i članom 19. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, apelant kao zakupoprimac bio je dužan zakupodavcu platiti zakupninu. Vrhovni sud smatra da se ne može prihvatiti da je pobijanom odlukom povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Tužilac osporava apelaciju, smatrajući da je činjenično stanje na osnovu kojega su donesene presude u njegovu korist pravilno i potpuno utvrđeno, a izjavljena apelacija je samo način da apelant izbjegava i odugovlači plaćanje duga, pa predlaže odbijanje apelacije kao neosnovane.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-267/02 od 14. maja 2004. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 30. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Predmetni slučaj odnosi se na potraživanje naknade po ugovoru o zakupu, dakle, radi se o sporu građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, te da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36.).
- 25.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
- 26.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U- 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 27.Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U- 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
- 28.U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojim je propisana obaveza zakupca da plaća zakupninu u vrijeme određeno ugovorom. Istovremeno, Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima koji su određeni ugovorom ili zakonom. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, čije se odredbe, prema Zakonu o izmjenama i dopunama navedenog zakona, od 28. oktobra 1999. godine primjenjuju i na poslovne prostorije u privatnom vlasništvu koje su bile napuštene u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, određeno je, između ostalog, da svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugih propisa koji reguliraju pitanje napuštene imovine, kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje, ostaju na snazi dok se ne ukinu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Prema navedenom zakonu, korisnik kojem je nekretnina dodijeljena na privremeno korištenje nastavlja da koristi nekretninu pod uvjetima i na način kako je bilo predviđeno Zakonom o korištenju napuštene imovine sve do realizacije rješenja o vraćanju nekretnina.
- 29.Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve navode i tvrdnje apelanta, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku pred Osnovnim sudom, na okolnost tužbenog zahtjeva vezanog za korištenja predmetnog poslovnog prostora i izmirivanja ugovorene zakupnine, ispitao njegove zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba jasno obrazložio svoju odluku i donio pobijanu presudu, utvrdivši da je konkretan ugovor o zakupu poslovnih prostorija mogao proizvesti pravno djejstvo. U tom smislu, apelantu je bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- 30.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 31.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.