USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 143/04, rješavajući apelacije Sehije Mulavdić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvajaju se sljedeće apelacije, podnesene zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine:
AP 143/04 Sehija Mulavdić; AP 165/04 Rizafeta Muratović; AP 180/04 Begija Telalović; AP 207/04 Nedžiba Hodžić; AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u dijelu apelacije podnesene u ime Barice Novaković; AP 252/04 Hasiba Ridžić; AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević; AP 425/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u dijelu apelacije podnesene u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković; AP 565/05 Mioljka Ratešić; AP 717/04 Staka Vukmanović; AP 718/04 Staka Vukmanović; AP 719/04 Siniša Vukmanović i AP 804/05 Bosiljka Petrović.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da odmah apelantima daju raspoložive informacije u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, u smislu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.U toku 2004. i 2005. godine, zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Sehija Mulavdić, Rizafeta Muratović, Begija Telalović, Nedžiba Hodžić, Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice Novaković, Hasiba Ridžić, Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković, Milojka Ratešić, Staka Vukmanović, Siniša Vukmanović i Bosiljka Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su 29. aprila 2004. godine, 16. februara, 28. i 29. aprila 2005. godine od: Državne komisije za traženje nestalih osoba, Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Federacije BiH, te Vlade Federacije BiH.
- 3.Odgovore na apelacije dostavili su Vlada Republike Srpske 28. maja 2004. godine i 14. marta 2005. godine, Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice 22. juna i 1. jula 2004. godine, te Državna komisija za traženje nestalih osoba koja je svoj odgovor na predmetne apelacije dostavila 9. augusta 2005. godine.
- 4.Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je određenim apelantima tokom 2004. godine.
- 5.S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 143/04. Spojene su sljedeće apelacije: AP 143/04; AP 165/04; AP 180/04; AP 207/04; AP 228/04 (u odnosu na apelanta iz dispozitiva ove odluke); AP 252/04; AP 290/04; AP 425/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 565/04; AP 717/04; AP 718/04; AP 719/04 i AP 804/05.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način.
AP 143/04 Sehija Mulavdić
- 7.Apelantica navodi da je njen suprug zarobljen u Foči, prilikom otpočinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini dok je ona, kao izbjeglica, morala napustiti Foču. Osim toga, apelantica navodi da je bila prisutna kad su joj zarobili muža i odveli ga u Kazneno-popravni dom Foča, u kojem ga je i posjećivala, sve dok i ona nije bila prisiljena napustiti Foču. Uz apelaciju, apelantica je priložila izvod iz matične knjige umrlih za općinu Foča od 6. aprila 2001. godine, iz kojeg je vidljivo da je njen suprug, Nedžib Mulavdić, umro u Foči 16. aprila 1992. godine.
AP 165/04 Rizafeta Muratović
- 8.Apelantica navodi da je njen suprug, zajedno sa oko 70 drugih civila, na lokalnom stadionu u Srebrenici poginuo prilikom granatiranja Srebrenice u vrijeme kada su Ujedinjene nacije Srebrenicu proglasile zaštićenom i demilitariziranom zonom. Uz apelaciju apelantica je priložila smrtovnicu koju je izdao 19. decembra 1996. godine nadležni organ općine Srebrenica, iz koje je vidljivo da je apelanticin suprug, Nazif Muratović, umro u Srebrenici 1. januara 1993. godine.
AP 180/04 Begija Telalović
- 9.Apelantica navodi da je njen suprug odveden u zatvor u Vlasenici prilikom otpočinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Apelantica je kao izbjeglica sa dvoje djece morala napustiti Vlasenicu, a o sudbini svog muža, Seada Telalovića, nije saznala ništa sve do 2001. godine, kada je otkrivena masovna grobnica u blizini Vlasenice. Tom prilikom izvršena je ekshumacija tijela iz masovne grobnice gdje je pronađeno i tijelo ubijenog apelanticinog supruga, što je potvrđeno prilikom identifikacije u Tuzli. Sead Telalović je sahranjen u Vlasenici 28. aprila 2001. godine.
AP 207/04 Nedžiba Hodžić
- 10.Apelantica navodi da je njen suprug nestao na putu Tuzla - Srebrenica krajem 1992. godine, tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Naime, apelantica navodi da je njen muž iz Tuzle, preko šumskih puteva, krenuo prema Srebrenici gdje su mu se nalazili roditelji. U mjestu Ružina voda, 9. decembra 1992. godine, apelanticin suprug je sa ostalim civilima upao u zasjedu te je tom prilikom i zarobljen. Tada je bila zarobljena i N. K. koja je kasnije razmijenjena, dok se ostalim zarobljenicima, uključujući i apelanticinog supruga, od tada gubi svaki trag. Apelantica je, u augustu 1996. godine, od Međunarodnog komiteta Crvenog križa dobila obavijest da joj je muž poginuo u Han Pijesku. Uz apelaciju, apelantica je priložila obavijest i potvrdu koju joj je izdao 24. septembra 1996. godine Međunarodni komitet Crvenog križa, iz koje je vidljivo da je njen suprug, Farid Hodžić, poginuo u Han Pijesku 10. decembra 1992. godine. Apelantica navodi da još nisu pronađeni posmrtni ostaci njenog supruga i oca njene djece, iako su se na dalje traženje obavezale nadležne vlasti Republike Srpske.
AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice Novaković
- 11.U apelaciji se navodi da je Duško Novaković nestao u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u apelaciji se navodi da su Duška Novakovića zarobila nepoznata lica i odvela ga u logor "Viktor Bubanj", gdje je navodno mučen na razne načine. Duška Novakovića je kao zarobljeno lice evidentirao Međunarodni komitet Crvenog križa, preko kojeg je i poslao poruku 10. februara 1993. godine, u kojoj javlja da je "dobro i zdravo". Već sljedećeg dana, tj. 11. februara 1993. godine, Duško Novaković je ubijen, što je potvrđeno u nalazu Traumatološke klinike u Sarajevu, iz kojeg je vidljivo da je 11. februara 1993. godine na navedenu kliniku Duško Novaković dovezen mrtav i bez vitalnih funkcija. Tijelo Duška Novakovića nije pronađeno.
AP 252/04 Hasiba Ridžić
- 12.Apelantica navodi da je njen suprug nestao na putu Srebrenica - Tuzla tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične knjige umrlih izdat 27. oktobra 2000. godine od nadležnog organa općine Bratunac, iz kojeg je vidljivo da je apelanticin suprug, Ševket Ridžić, preminuo 12. jula 1995. godine na putu Srebrenica - Tuzla. Iz potvrde o smrti od 4. juna 2002. godine vidljivo je da je izvršena ekshumacija i identifikacija apelanticinog supruga, kojom prilikom je ustanovljeno da je Ševket Ridžić podlegao uslijed strijelne ozljede glave. Sahrana ubijenog Ševketa Ridžića obavljena je 6. juna 2002. godine.
AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević
- 13.Apelanti (najuža porodica Ognjena Čajevića - supruga, djeca, brat i sestra) navode da je Ognjen Čajević, kao civil, krajem januara 1993. godine ubijen u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, apelanti navode da je početkom juna 1992. godine grupa naoružanih ljudi upala u stan Ognjena Čajevića, da su izvršili pretres njegovog stana, zlostavljajući ga i nanoseći mu tjelesne povrede. Nakon toga, Ognjen Čajević je prevezen u zatvor "Viktor Bubanj" gdje je svakodnevno mučen i zlostavljan. Tom prilikom navodno je vođen i krivični postupak protiv Ognjena Čajevića, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Tokom novembra 1993. godine Ognjena Čajevića je registrovao kao zarobljenika Međunarodni komitet Crvenog križa, nakon čega je uspio uputiti pismo porodici. Krajem januara 1993. godine Ognjen Čajević je izveden iz zatvora uz obrazloženje da ide na razmjenu, kojom prilikom ga je navodno ubio R. A., komandir vojne policije, rodom iz Foče. Tijelo Ognjena Čajevića nije pronađeno. Uz apelaciju priloženo je Rješenje Osnovnog suda u Foči broj P-38/00 od 17. novembra 2000. godine, kojim se nestali Ognjen Čajević proglašava za umrlog, a kao datum njegove smrti smatra se 15. decembar 1996. godine.
AP 425/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković
- 14.Strahinja Đorđić navodi da je Danilo Đorđić nestao na području općine Konjic tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Uz apelaciju priložena je potvrda o smrti, koju je izdao nadležni organ općine Bijeljina, iz koje je vidljivo da je Danilo Đorđić umro 27. maja 1992. godine na području Bjelašnice. U navedenoj potvrdi o smrti ustanovljeno je da je Danilo Đorđić umro nasilnom smrću.
- 15.Rajka Stanković navodi da je njen suprug, Živko Stanković, zarobljen 17. oktobra 1992. godine prilikom napada jedinica Armije BiH na njihovo selo. Od tada se Živku Stankoviću gubi svaki trag. Za sudbinu svog muža apelantica je saznala 2003. godine, kada je izvršena ekshumacija grobnice na području općine Tuzla gdje je identificirano tijelo Živka Stankovića, što je vidljivo iz uvjerenja od 7. marta 2003. godine, koje je izdao Ured za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske.
AP 565/05 Mioljka Ratešić
- 16.Apelantica navodi da je njen otac, Nikola Ćirić, nestao na području općine Ključ tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Za sudbinu svog oca apelantica je saznala tek 23. maja 2002. godine, kada je izvršena ekshumacija na lokalitetu Ljubinja, pošto je identificirano tijelo Nikole Ćirića. Ured za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske izdao je Uvjerenje o izvršenoj ekshumaciji broj 47/05 od 1. marta 2005. godine. Apelantica navodi da su posmrtni ostaci njenog oca pronađeni u njegovoj seoskoj kući, koja je navodno zapaljena da bi se prikrio zločin izvršen nad njim.
AP 717/04 Staka Vukmanović
- 17.Apelantica navodi da je Anđa Vukmanović ubijena u augustu 1992. godine tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. U priloženom zapisniku o izvršenom uviđaju od 11. oktobra 1993. godine navedeno je da je Anđa Vukmanović pronađena mrtva ispred svoje kuće, odsječene glave sa više ubodnih rana na tijelu. Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige umrlih, kojeg je izdao nadležni organ općine Trnovo i iz kojeg je vidljivo da je Anđa Vukmanović umrla 23. jula 1992. godine u mjestu Kijevo.
AP 718/04 Staka Vukmanović
- 18.Apelantica navodi da je njena majka, Zorka Simović, živjela na području općine Foča, te da tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini gubi svaki trag svojoj majci. Apelantica navodi da je 26. aprila 2002. godine izvršena ekshumacija i da je identificirano tijelo Zorke Simović. Tom prilikom su na tijelu Zorke Simović pronađeni tragovi mučenja i nasilnog ubijanja, što je vidljivo iz Zapisnika o ekshumaciji od 26. aprila 2002. godine, kojeg je sastavio Okružni sud u Trebinju. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične knjige umrlih, izdat od nadležnog organa općine Foča, iz kojeg je vidljivo da je Zorka Simović umrla 28. juna 1992. godine u mjestu Draževo, općina Foča.
AP 719/04 Siniša Vukmanović
- 19.Apelant navodi da je njegov otac, Drago Vukmanović, ubijen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Osim toga, apelant navodi da je po izjavi svjedoka O. Đ. njegov otac spaljen nakon ubistva, te da je od njega ostala samo šačica kostiju što je evidentirano i u priloženom zapisniku o uviđaju od 10. decembra 1993. godine. Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige umrlih, izdat od nadležnog organa općine Istočno Sarajevo, iz kojeg je vidljivo da je Drago Vukmanović umro 23. jula 1992. godine u mjestu Kijevo.
AP 804/05 Bosiljka Petrović
- 20.Apelantica navodi da je njen sin, Branko Petrović, ubijen u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, u bivšoj ulici Bratstva i jedinstva kod zgrade preduzeća "Energoinvest". Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige umrlih, izdat od nadležnog organa općine Centar Sarajevo, iz kojeg je vidljivo da je Branko Petrović umro u Sarajevu 10. septembra 1992. godine, te rješenje od 14. marta 2005. godine, izdato od nadležne službe Općine Centar Sarajevo, kojim se apelantici priznaje svojstvo člana porodice civilne žrtve rata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova njihovih porodica, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Osim toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a zatim i saznanja o nasilnoj smrti članova njihovih porodica, bez pokretanja istrage i utvrđivanja okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivanja i kažnjavanja za to odgovornih lica. U apelacijama apelanti se pozivaju na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.Ured pravnog zastupnika Vlade Republike Srpske je svoj odgovor dostavio u pismima, koja je Ustavnom sudu uputio 28. maja 2004. i 14. marta 2005. godine. U odgovoru od 28. maja 2004. godine Vlada Republike Srpske je dala zapažanja u vezi sa dopustivosti predmetnih apelacija, dok je u odgovoru od 14. marta 2005. godine dala zapažanja u vezi sa dopustivosti i meritumom.
- 23.Pozivajući se na član 15. Poslovnika Ustavnog suda, Vlada Republike Srpske tvrdi da Ustavni sud nema nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije, jer ne postoji ni sud niti drugi organ u Republici Srpskoj koji je donio presudu ili odluku u ovom predmetu.
- 24.Pored toga, Vlada Republike Srpske tvrdi da apelanti moraju konkretno navesti i potkrijepiti apelaciju da bi ona bila dopuštena. U tom pogledu Republika Srpska se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 10/02 od 4. marta 2004. godine, prema kojoj je apelacija odbačena jer podnosilac nije posebno naveo Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovana prava i slobode na koje se poziva. Vlada Republike Srpske tvrdi da su predmetne apelacije uopćene prirode i ne navode Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode na koje se pozivaju. Dalje, Vlada Republike Srpske ističe da neke od apelacija ne sadrže činjenice, te da su nepotpune i međusobno kontradiktorne.
- 25.Prema mišljenju Vlade Republike Srpske, Ustavni sud nema prima facie nadležnost da odlučuje o ovom predmetu jer su apelacije prvobitno podnesene Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, koji je prestao s radom 31. decembra 2003. godine.
- 26.Vlada Republike Srpske zbog toga tvrdi da prijave ne ispunjavaju uvjete sadržane u Poslovniku Ustavnog suda i članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa apelacionu nadležnost Ustavnog suda o pitanjima sadržanim u Ustavu Bosne i Hercegovine.
- 27.Osim navedenih zapažanja, Vlada Republike Srpska tvrdi da se apelacije u svakom slučaju moraju odbaciti, jer je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u odluci Selimović i drugi (odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH/01/8365), naredio Republici Srpskoj da provede istragu o "događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi podnosioci prijava i svi ostali članovi porodica saznali istinu o sudbini svojih nestalih". Vlada Republike Srpske ističe da je zbog odluke Selimović, Republika Srpska formirala komisiju koja je dobila zadatak da utvrdi cijelu istinu koja se odnosi na događaje u i oko Srebrenice u julu 1995. godine i da svoj izvještaj podnese svim porodicama nestalih lica.
- 28.Što se tiče zapažanja o meritumu, Vlada Republike Srpske naglašava da su Bosna i Hercegovina i njeni entiteti uspostavili postupak za traženje lica čija je sudbina nepoznata, u vezi sa sukobom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema pravilima navedenog postupka, sve strane su dužne dijeliti činjenice i informacije u vezi sa nestalim licima. U konkretnom slučaju, a u vezi sa određenim apelacijama koje su podnijeli članovi porodica nestalih lica, Republika Srpska nije od državne, odnosno Federalne komisije za traženje nestalih lica, dobila zahtjeve za traženje tih lica, te stoga nije bila u mogućnosti provesti istragu o nestanku i sačiniti odgovarajuću informaciju o tome.
- 29.Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u odgovoru na apelacije navodi da je sačinila Izvještaj o događajima u Srebrenici i dostavila ga 16. juna 2004. godine svom osnivaču, tj. Vladi Republike Srpske.
- 30.Državna komisija za traženje nestalih osoba u svom odgovoru na predmetne apelacije daje spisak nestalih osoba koje su ekshumirane, identificirane i sahranjene, a za koje članovi njihovih porodica, apelanti, tvrde da su nestali.
V. Relevantni propisi
- 31.Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 3/03)
"Član 17.
Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano".
- 32.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03)
"Član 17.
Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano".
- 33.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 35/03)
"Član 18.
Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano".
VI. Dopustivost
- 34.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 35.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
- 36.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
Iscrpljivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu
- 37.Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, s obzirom da je nesporno da apelanti nisu pokretali, niti vodili, postupke pred redovnim sudovima. Za vrijeme dok im nije bila poznata sudbina nestalih članova njihovih porodica, većina apelanata se zahtjevom za traženje obratila Međunarodnom komitetu Crvenog križa, državnoj ili entitetskoj komisiji za traženje nestalih lica.
- 38.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i sloboda.
- 39.Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, na primjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev postojanja sudske presude, kakav je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove osim obraćanja sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko ne postoje drugi pravni lijekovi. Značajno je da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i efikasnosti pravnog lijeka.
- 40.Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi obezbijedili ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji im stoje na raspolaganju (ibid. stav 67).
- 41.S tim u vezi, Ustavni sud napominje da prema članu 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, obezbijediti prava definirana Evropskom konvencijom, dok, prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvoran pravni lijek pred domaćim organima vlasti.
- 42.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije postojalo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se mogu obratiti nadležnim organima za period u kojem nisu imali informacije o članovima svojih porodica nestalim tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Upućivanje apelanata na redovne sudove (u periodu u kojem nisu imali informacije o nestalim članovima svojih porodica), po mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakvog rezultata. Naime, obraćanje redovnim sudovima otvorilo bi niz pitanja, na primjer: koji je sud nadležan s obzirom da se tada nije tačno znalo gdje se nestanak desio, kao i je li nestala osoba još bila živa ili ne.
- 43.Ustavni sud konstatira da se većina apelanata obratila Međunarodnom komitetu Crvenog križa, odnosno državnoj ili jednoj od entitetskih komisija za traženje nestalih lica, od kojih dugo vremena - u prosjeku preko pet godina, nisu dobili informacije o nestanku članova njihovih porodica. Dakle, apelanti su preduzeli razumne aktivnosti u pogledu traženja članova svojih porodica, obraćajući se organizacijama za traženje nestalih lica. Ustavni sud je prethodno konstatirao da, u slučaju kada postoje posebne okolnosti, nije neophodno zahtijevati od apelanata da prije podnošenja apelacije vode postupke pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da postoje posebne okolnosti koje apelante oslobađaju obaveze vođenja postupka pred redovnim sudovima, s obzirom da u periodu u kojem apelanti nisu imali informacija o sudbini nestalih članova njihovih porodica, nije bilo realno očekivati da bi apelanti mogli uspjeti sa svojim zahtjevom pred redovnim sudovima.
- 44.Dalje, Ustavni sud naglašava da apelanti u konkretnom slučaju, pored toga što se žale da duži period nisu znali za sudbinu nestalih članova svojih porodica, traže da se provede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za smrt članova njihovih porodica, te da se krivci kazne po zakonu. Zbog takvog gubitka člana porodice apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija. Ustavni sud ponovo napominje da prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda postoji pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. Navedenu pozitivnu obavezu države da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u vezu sa činjenicama koje nedvojbeno upućuju da je u predmetnim slučajevima smrt članova porodica apelanata nastupila nasilno, tj. da niko od njih nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt članova porodica apelanata upućuju priložene potvrde o smrti, te vrlo decidne izjave apelanata u pogledu toga da su članovi njihovih porodica ubijeni.
- 45.Ustavni sud smatra da su u konkretnim slučajevima nadležni organi gonjenja mogli doći do informacija (dokaza) o nasilnoj smrti članova porodica apelanata i pokrenuti službenu istragu o tome. Međutim, službena istraga u pojedinačnim slučajevima nasilne smrti članova porodica apelanata nije pokrenuta (u odgovorima na apelaciju nisu dostavljeni podaci o pokretanju istrage, a apelanti su izričiti u tvrdnjama da niko nije provodio istragu povodom smrti članova njihovih porodica, odnosno da oni ništa ne znaju o tome), što sve Ustavni sud navodi na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek na osnovu kojeg bi se izvršila nezavisna istraga u pogledu smrti članova njihovih porodica.
- 46.Osim toga, Ustavni sud dodaje da, u konkretnom slučaju, nije bitan za donošenje odluke odgovor Državne komisije za traženje nestalih osoba, koji daje podatke o tome da je određen broj članova porodica apelanata pronađen, odnosno ekshumiran, identificiran i sahranjen. Naime, apelanti ne spore da su njihovi članovi porodica pronađeni, tj. ekshumirani, identificirani i sahranjeni. Međutim, suština njihovih žalbi ide u pravcu toga da niko od nadležnih organa nije pokrenuo istragu u pogledu pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba odgovornih za smrt članova njihovih porodica. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da odgovor Državne komisije za traženje nestalih osoba ne daje podatke o tome je li pokretana istraga s ciljem pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba odgovornih za smrt članova porodica apelanata, nego se samo navodi da su članovi porodica apelanata ekshumirani, identificirani i sahranjeni, što je, kao što je već navedeno, u ovom slučaju nesporno.
- 47.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije postojao djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima garantirala efikasna i nepristrana istraga prvo o nestanku članova njihovih porodica, a zatim i okolnostima smrti, te utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga apelante treba osloboditi obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova, te predmetne apelacije proglasiti dopustivim o tom pitanju.
Nadležnost ratione temporis
- 48.Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis za akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da može preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37. "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04).
- 49.Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga, samo zadnji dio može biti predmet žalbenih navoda (vidi Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7.aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost o pitanju navoda o povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba, u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003, CH/01/8365 i drugi, tačka 169).
- 50.U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti nestanka, odnosno smrti, i ko je odgovoran za smrt članova njihovih porodica, te da se krivci kazne po zakonu. Takva istraga do sada nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom pogledu razmatra ove apelacije.
Nadležnost ratione materiae
- 51.Da bi bila spojiva ratione materiae s nadležnošću Ustavnog suda, u apelaciji se mora navesti povreda nekog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnim slučajevima, apelanti tvrde da su bili podvrgnuti nehumanom postupanju, da im je uskraćeno pravo na porodični život, pravo na efektivan pravni lijek, pravo na imovinu i da su bili diskriminirani.
- 52.Vlada Republike Srpske tvrdi da neki od apelanata nisu posebno naveli odredbe ustavnih prava na koje se pozivaju, te da u nekim apelacijama nisu navedene činjenice koje se odnose na apelaciju. Ustavni sud smatra da sve apelacije sadrže minimum koji ukazuje na činjenice i povrede ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je, s obzirom na postojanje posebnih okolnosti, u konkretnom slučaju usvojio fleksibilniji pristup u pogledu navođenja ustavnih prava za koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 53.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione materiae da razmatra apelaciju.
Nadležnost ratione personae
- 54.Vlada Republike Srpske navodi da se, s obzirom da ne postoji sudska presuda protiv nje, ne može smatrati stranom u postupku pred Ustavnim sudom i da stoga Ustavni sud nema nadležnost ratione personae da razmatra apelaciju.
- 55.Ustavni sud je već ustanovio da njegova nadležnost ne mora da zavisi od postojanja sudske presude. Međutim, pitanje nadležnosti ratione personae se razlikuje od pravila iscrpljivanja pravnih lijekova. Navodeći da su se apelanti trebali obratiti redovnim sudovima prije podnošenja apelacije, Vlada Republike Srpske tvrdi da, s obzirom da nije bila strana u postupku pred redovnim sudovima, ne može biti ni strana u postupku pred Ustavnim sudom.
- 56.Ustavni sud zapaža da se Republika Srpska obavezala na traženje nestalih lica na njenoj teritoriji u skladu sa članom V Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članom IX Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Republika Srpska je odgovorna za uspjeh u procesu traženja nestalih lica i strana odgovorna da apelantima da informacije koje su tražili u apelacijama pred Ustavnim sudom. Osim toga, nadležni organi Republike Srpske obavezni su da pokrenu službenu istragu ukoliko imaju informacije (dokaze) da je počinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, na šta ukazuje član 17. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03). Navodi iz predmetnih apelacija prima faciae ukazuju da su članovi porodica apelanata nasilno lišeni života.
- 57.Ista argumentacija važi i u pogledu Vlade Federacije BiH. Međutim, pošto Vlada Federacije BiH nije dostavila odgovor na predmetne apelacije, Ustavni sud nije posebno elaborirao dopustivost dijela apelacija koje su podnesene zbog nestanka i nasilne smrti lica na području današnje Federacije BiH. Osim toga, Ustavni sud naglašava da se njegova nadležnost o pitanju ratione personae, pored Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske, odnosi i na Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, s obzirom da su nadležne institucije Bosne i Hercegovine, nakon što je prethodno Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, također preuzele obavezu da porodicama nestalih lica daju informacije o sudbini njihovih članova nestalih u toku ratnih događanja.
- 58.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije.
VII. Meritum
- 59.Ustavni sud će apelacije prvo razmotriti u pogledu postojanja povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 60.Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- b)Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."
Član 3. Evropske konvencije glasi:
"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju".
- 61.Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje koje proizlazi jeste može li se patnja, koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu povodom nestanka, a zatim i povodom nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno što oni o tome nemaju nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.
Opća razmatranja u vezi sa članom 3. Evropske konvencije
- 62.Prije nego što počne sa ispitivanjem navoda apelanata Ustavni sud će ukazati na značaj koji se daje članu 3. u Evropskoj konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite ljudskih prava.
- 63.Za razliku od nekih drugih članova Evropske konvencije, član 3. dat je u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. Nasuprot, na primjer, čl. od 8. do 11. Evropske konvencije, član 3. ne sadrži drugi stav kojim se određuju okolnosti kada je tortura, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje dozvoljeno. Prema tome, u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost člana 3. također znači da, u smislu Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela koja čine kršenje ovog člana. Drugim riječima, ne mogu postojati faktori koje domaći pravni sistem može uzeti kao opravdanje zabranjenog ponašanja to ne može biti ponašanje žrtve. Ovdje se fokusira na počinitelja kako bi se provela istraga, spriječio zločin, ili bilo koje vanjske okolnosti ili neki drugi faktor.
- 64.Osim toga, član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte kao i one proceduralne prirode, poput obaveze prima faciae istrage navoda o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze preduzimanja pozitivnih radnji kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitilo ih se od zabranjenog postupanja.
- 65.Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Evropskoj konvenciji, već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Usvojen je veliki broj međunarodnih normi s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, na primjer od člana 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine ("Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"), do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Pored Evropske konvencije, većina država članica Vijeća Evrope su istovremeno i strane u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine; UN Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (koji članom 7. reguliše da: "Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"); UN Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprječavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine.
Primjena člana 3. Evropske konvencije u konkretnom slučaju
- 66.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz apelacija pokreću pitanje kršenja zabrane nehumanog postupanja iz člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud napominje kako nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Prilikom razmatranja je li kažnjavanje ili postupanje bilo "nehumano" u okviru značenja iz člana 3. Evropske konvencije, mora se voditi računa je li cilj bio poniziti i degradirati osobu koja je u pitanju i je li ono što je posljedica negativno uticalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je inkompatibilan sa članom 3. Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o kršenju člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. godine).
- 67.Fenomen nestanka predstavlja vrlo značajno pitanje u vezi sa potencijalnim kršenjem člana 3. Evropske konvencije. Ovdje se postavljaju dva pitanja: a) na koji način je pogođen dignitet osobe koju neko drži na nepoznatom mjestu lišenu slobode i b) kakve posljedice to ima na porodicu i osobe bliske nestalom licu. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu gdje se podnositeljica žalila na nestanak svog sina kojeg su odveli pripadnici turske vojske i lokalne "seoske straže", pronašao povredu člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kurt protiv Turske, presuda od 25. maja 1998. godine). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je podnositeljica žalbe, koja je bila majka žrtve, istovremeno i sama žrtva samozadovoljnosti zvaničnih vlasti pred njenim strahom i bolom, s obzirom da je ona ostavljena u strahu od saznanja da je njen sin lišen slobode i da nema apsolutno nikakvih informacija o njegovoj daljnjoj sudbini.
- 68.Evropski sud za ljudska prava je u drugom predmetu utvrdio da, s obzirom na indiferentnost i nemar vlasti u pogledu zabrinutosti podnositelja i akutnog straha i neizvjesnosti kao posljedice, podnositelj jeste bio žrtva vlasti u mjeri koja je predstavljala kršenje člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tas protiv Turske, presuda od 14. novembra 2000. godine). Evropski sud za ljudska prava je slično zaključio i u predmetima u kojima su podnositelji bili roditelji nestalog, koji su bili izloženi patnji zbog indiferentnosti i nemara vlasti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Timurtas protiv Turske, presuda od 13. juna 2000. godine i Cicek protiv Turske, presuda od 27. februara 2001. godine). Evropski sud za ljudska prava je naglasio da suština ovakvog kršenja ne leži toliko u činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja. Rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna kao žrtva ponašanja vlasti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cakici protiv Turske, presuda od 8. jula 1999. godine).
- 69.Također, u predmetu Selimović (odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, broj CH/01/8365) Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da bliske porodične veze između nestalih osoba i njihovih rođaka, kao i ogromna patnja rođaka zbog nestanka svojih najbližih, predstavljaju "nehumano postupanje" prema članu 3. Evropske konvencije. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da nadležne vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi razjasnile sudbinu i mjesto na kojem se nalaze pretpostavljene žrtve, te da nisu provele svrsishodnu istragu, čime su pogoršale situaciju (ibid. tač. 188-189). U skladu s navedenim, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da propust nadležnih vlasti da otkriju mjesto na kojem se nalaze nestale osobe predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije.
- 70.Kao što je ranije navedeno, apelanti nemaju nikakve informacije o okolnostima nestanka i kasnije nasilne smrti članova njihovih porodica, te traže da se o tome provede službena istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, dajući odgovore ko je kriv za smrt članova njihovih porodica, i kakve će sankcije protiv njih biti poduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je član 3. Evropske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog postupanja" primjenljiv u konkretnom slučaju, te će stoga Ustavni sud ispitati je li došlo do povrede navedenog prava.
Zaključna razmatranja u pogledu povrede člana 3. Evropske konvencije
- 71.Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu navedenog zaključka, Ustavni sud će prilikom ispitivanja jesu li apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, usljed neprovođenja službene istrage o nestanku i nasilnoj smrti članova njihovih porodica, morati voditi računa i o relevantnim elementima: "o bliskosti porodične veze"; "odnosima roditelj-dijete"; "stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja"; "uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestaloj osobi"; "načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite" koje relevantne elemente je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine).
- 72.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nalaze u najbližem srodstvu sa licima koja su prvo nestala, da bi se zatim nakon dužeg vremena - u prosjeku preko pet godina, ustanovilo da je kod njih nastupila nasilna smrt. Većina apelanata živjela je zajedno sa licima koja su nestala, a zatim ubijena. Sama činjenica da su nasilno razdvojeni od svojih najbližih članova porodice, dugotrajna neizvjesnost u pogledu njihove sudbine, a zatim vijest da su mrtvi i da su njihovi posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice, morala je, po mišljenju Ustavnog suda, ostaviti duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te kod njih izazvati ogromnu patnju. Ustavni sud je već konstatirao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidljivo je da su apelanti uložili ogroman trud da saznaju za sudbinu članova svojih porodica. Dakle, apelanti su posjećivali svoje najbliže u zatvoru dok im je to bilo dopušteno, zatim su se obraćali organizacijama specijaliziranim za traženje nestalih lica, te prikupljali ostale podatke koji bi im mogli pomoći da saznaju šta se desilo, što je imalo za rezultat da određeni apelanti čak navode imena lica koje smatraju odgovornim za nestanak i ubistvo svojih članova porodica. Na kraju, kada konačno nije bilo sumnje da članovi porodica apelanata više nisu živi, te da su život izgubili na nasilan način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tome, odnosno nisu apelantima dostavili bilo kakve informacije o tome, iako postoji pozitivna obaveza postupanja vlasti u tom smislu. Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke citirao praksu Evropskog suda za ljudska prava (ibid Cakici protiv Turske), koju Ustavni sud podržava, a kojom se utvrđuje da prilikom nestanka lica suština ovakvog kršenja ne leži toliko u činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja, te da rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna za žrtvu ponašanja vlasti.
- 73.U konkretnom slučaju, činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavili informacije o tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati "osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira" što predstavlja nehumano postupanje, koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležni organi u Bosni i Hercegovini i entitetima bili obavezni da preduzmu razumne korake, kako bi se pokušale prikupiti informacije koje se odnose na okolnosti nasilne smrti članova porodica apelanata, što u prvom redu podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt članova porodica apelanata i njihovo kažnjavanje u skladu sa zakonom. Međutim, nadležne vlasti su u periodu dugom skoro deset godina propustile da preduzmu razumne korake s ciljem otkrivanja lica odgovornih za smrt članova porodica apelanata, te informiranja apelanata o preduzetim mjerama. U navedenom Ustavni sud i vidi propust u neizvršavanju pozitivne obaveze države i entiteta, koja se sastoji u preduzimanju razumnih koraka s ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti članova porodica apelanata, što je dovelo do povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog neprovođenja službene istrage povodom nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno nedostavljanja informacija o tome, uslijed čega je došlo do povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 74.Ustavni sud naglašava da je od posebne važnosti za otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske, apelantima odmah daju raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante.
- 75.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 76.Ustavni sud je mišljenja kako član 8. Evropske konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od uplitanja, nego nadležnim organima Bosne i Hercegovine nameće pozitivnu obavezu preduzimanja neophodnih mjera za efikasnu zaštitu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku.
- 77.Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu priznao je pravo članova porodica nestalih osoba na pristup informacijama o nestalim članovima njihovih porodica. U predmetu Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da informacija o sudbini i mjestu gdje se nalazi član porodice spada u okvir prava na poštivanje njegovog porodičnog života, zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Kada takva informacija postoji u posjedu ili pod kontrolom tužene strane, a tužena strana proizvoljno i bez opravdanja odbija da otkrije članu porodice, koji je podnio uredan zahtjev nadležnom organu tužene strane ili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, onda se može smatrati da tužena strana nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura članu porodice pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi predmet broj CH/99/2150 Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 6. maja 2002. godine, tačka 126; kao i predmet broj CH/99/3196, Palić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 9. decembra 2000. godine, tač. 82-84; vidjeti također odluku Evropskog suda za ljudska prava, Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A-160).
- 78.Ustavni sud je u predmetu broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, rješavajući o apelacijama osoba čiji su članovi porodica nestali u toku rata u Bosni i Hercegovini i o čijim sudbinama apelanti još ništa ne znaju, donio odluku kojom je, između ostalog, utvrdio povredu prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, iz razloga što: "Š...Ćsu se nestanci desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Republika Srpska), koji i pored obaveze da ispitaju prijave o nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili po tom pitanju, odnosno ni jednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo sa njihovim članovima porodiceŠ...Ć".
- 79.U konkretnom slučaju, apelantima je poznato da članovi njihovih porodica više nisu živi, odnosno apelanti su nakon dugotrajnog traženja konačno saznali za sudbinu svojih najbližih. Međutim, iako je prima faciae jasno da su članovi porodica apelanata umrli nasilnom smrću na području današnje Bosne i Hercegovine, odnosno današnjih entiteta Bosne i Hercegovine, vlasti i pored pozitivne obaveze da ispitaju okolnosti pod kojima se to desilo nisu ništa učinile s tim u vezi, odnosno apelantima nisu dostavili informacije o tome šta je eventualno preduzeto.
- 80.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena prava apelanata, članova porodica lica nasilno lišenih života, na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 81.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.
Pitanje kompenzacije
- 82.Ustavni sud je utvrdio kršenje ustavnih prava apelanata, što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršenja tih prava. Ustavni sud ponovo naglašava da je od posebne važnosti, za otklanjanje povrede ustavnih prava apelanata, da nadležne vlasti odmah apelantima daju raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Zavisno od tih informacija, odnosno rezultata istrage, apelanti će biti u mogućnosti ostvarivati svoja prava u skladu sa pozitivnim propisima, između kojih i pravo na naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno da donosi posebnu odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti.
VIII. Zaključak
- 83.Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 84.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 85.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.