Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 301/04, rješavajući apelaciju Osmana Mulahalilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Osmana Mulahalilovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Mulahalilovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine u pogledu kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Osman Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 12. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) zatraženo je 2. februara i 4. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. februara 2005. godine, a Apelaciona komisija 25. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 29. marta 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant se obratio Odjeljenju za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Vlade) da mu se odredi zemljište koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, a što iznosi više od 50 m, na koliko je sad upisana zgrada i zemljište ispod zgrade u z.k. ulošku broj 3750 k.o. Brčko. Službenim obavještenjem Odjeljenja Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. novembra 2001. godine apelant je obaviješten da se njegovom zahtjevu ne može udovoljiti, jer za navedeni dio grada nije urađen regulacioni plan, da bi se predmetnom zemljištu za redovnu upotrebu zgrade odredila krajnja namjena. Apelantu je dostavljen izvod iz Urbanističkog plana grada Brčko stambeno naselje "Centar" s napomenom da je regulacioni plan u pripremi, te da još nije usvojen.
  • 7.
    Apelant je 17. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Apelacione komisije zbog nedonošenja rješenja o njegovom zahtjevu.
  • 8.
    Osnovni sud je Presudom broj U-68/02 od 11. novembra 2003. godine apelantovu tužbu usvojio u cijelosti. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, dajući tumačenje da je organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove trebalo da odluči o apelantovom zahtjevu s obzirom na to da regulacionim planom, odnosno planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Sud smatra da je u konkretnom slučaju nadležni organ propustio da izvrši zakonsku obavezu i o apelantovom zahtjevu donese odluku u propisanoj formi.
  • 9.
    Protiv navedene presude Apelaciona komisija je uložila žalbu Apelacionom sudu, koji je Presudom broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine žalbu Apelacione komisije uvažio i Presudu Osnovnog suda broj U-68/02 od 11. novembra 2003. godine preinačio, tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Apelacioni sud navodi da je prvostepeni sud propustio da ocijeni da li akt Odjeljenja Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. novembra 2001. godine, koji je dostavljen apelantu prema njegovom zahtjevu da mu se utvrdi trajno korištenje zemljišta, ima elemente upravnog akta. Prema ocjeni Apelacionog suda, službeno obavještenje koje je donio prvostepeni organ uprave ima sve elemente rješenja, iako ne i formu, jer je njime odlučeno da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu prije nego što bude donesen regulacioni plan za stambeno naselje "Centar" u okviru kojeg je sporna parcela. Apelacioni sud je ocijenio da službeno obavještenje sadrži i druge elemente rješenja organa uprave, a u skladu sa odredbom člana 191. stav 3. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 3/00, 8/03). Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pogrešno protumačio odredbu člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, jer se u ovom slučaju ne radi o tome da regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade, nego o činjenici da regulacioni plan za taj dio grada, u kojem je locirana i predmetna parcela, nije ni donesen i da je u toku postupak njegovog donošenja, pa se prije toga ne može ni odlučivati o ovakvom apelantovom zahtjevu. Apelacioni sud je istakao da i kada bude donesen regulacioni plan, pravo na utvrđivanje površine zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta, u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, ima samo vlasnik trajnog građevinskog objekta, a ne i vlasnik privremenog građevinskog objekta, koji ima samo privremeno pravo korištenja, kao što je slučaj sa apelantom.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant pobija navedenu presudu zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 11.
    Apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine s obzirom na to da je u zemljišnim knjigama upisano samo zemljište ispod zgrade, a nije mu određeno zemljište za redovnu upotrebu zgrade, što mu onemogućava pristup kući. Navodi da je na isti način povrijeđeno njegovo pravo na dom, jer svom domu ne može prići bez određivanja zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer se sud nije pridržavao odredaba člana 191. stav 3. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Povredu prava na nediskriminaciju apelant posebno nije obrazložio, a povredu na djelotvoran pravni lijek vidi u stavu Apelacionog suda da "službeno obavještenje" prvostepenog upravnog organa ima sve elemente rješenja iako navedeni akt nije imao pouku o pravnom lijeku. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Apelacionog suda i potvrdi presudu Osnovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju navodi da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o tome da, u smislu člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade, kada tu površinu utvrđuje nadležni općinski organ uprave, kako to zaključuje prvostepeni sud, nego se radi o činjenici da regulacioni plan za taj dio grada u kojem se nalazi predmetna parcela nije uopće donesen, a prije nego što bude donesen ne može se odlučivati o apelantovom predmetnom zahtjevu. Apelacioni sud, dalje, navodi da službeno obavještenje Odjeljenja Vlade nije doneseno u formi rješenja i nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku apelantu, ali, ipak, nije uskratilo apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je sud prihvatio da razmatra njegovu tužbu i o njoj je meritorno odlučio.
  • 13.
    Sud, dalje, navodi da se u naravi ne radi o stambenom objektu koji apelant koristi u stambene svrhe, nego o objektu koji koristi kao poslovni prostor, što isključuje svaku mogućnost povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Apelaciona komisija ističe da nisu tačni apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo "pravo na dom", pristup "domu", "mirno uživanje imovine", jer je Odjeljenje Vlade izdalo apelantu rješenje kojim mu je data urbanistička saglasnost za rekonstrukciju kuće, tj. za njeno saniranje, jer je bila u ruševnom stanju zbog starosti. Apelant je rekonstruirao kuću i u njoj se nalazi njegov biro za rad u kojem obavlja redovnu djelatnost kao advokat. Apelant želi da se odredi zemljište za redovnu upotrebu zgrade, jer ima dio dvorišta iza kuće i spor sa nekom firmom radi pristupa zgradi iz druge sporedne ulice, a to će se riješiti donošenjem Urbanističkog plana grada Brčko, odnosno regulacionog plana koji je u fazi usvajanja. Apelaciona komisija, kao učesnik u postupku, predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 3/00, 8/03)

Član 191. u relevantnom dijelu glasi:

"(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštenog službenog lica i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može da sadrži faksimil ovlaštenog lica."

Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", broj 34/86 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94 i 23/98)

Član 11.

"Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom ako zakonom nije drukčije određeno."

Član 40.

U trenutku prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stječe trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.

Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma."

Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 4/00)

Član 6.

"(1) Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

(2) Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem tekstu: upravni akt)."

Član 19.

"(1) Ako u upravnom postupku Apelaciona komisija nije u roku od 30 dana ili u posebnom određenom kraćem roku donijela rješenje žalbe stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju stranke, ta stranka može pokrenuti spor kao da je žalba odbijena.

(2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad o njenom zahtjevu u upravnom postupku rješenje nije donio prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba."

Član 31.

"(1) Sud rješava spor presudom.

(2) Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt."

(...)

Član 32.

"Na postupak prema pravnim lijekovima i ostala proceduralna pitanja koja nisu određena ovim zakonom dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku osim odredaba koje se odnose na reviziju."

Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 5/00, 1/01 i 6/02)

Član 301.

"Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu:

(...)

  • 3.
    ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2004. godine a apelacija je podnesena 12. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedenu presudu Apelacionog suda, navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi :

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 22.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje trajnog prava korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 25.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 26.
    Apelacioni sud je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu, smatrajući da je prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbu člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelacioni sud smatra da, u situaciji kada regulacioni plan uopće nije donesen, nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe prema kojoj nadležni općinski organ uprave može donijeti rješenje kojim se utvrđuje površina zemljišta na kojoj vlasnik zgrade stječe trajno pravo korištenja radi redovne upotrebe zgrade. S druge strane, prvostepeni sud i apelant smatraju da nadležni općinski organ uprave može donijeti navedeno rješenje i u situaciji kada regulacioni plan nije donesen.
  • 27.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 28.
    Ustavni sud primjećuje da član 40. Zakona o građevinskom zemljištu, zaista, predviđa postojanje regulacionog plana ili plana parcelacije, na osnovu koga se može utvrditi da neko zemljište služi redovnoj upotrebi zgrade i čijom primjenom vlasnik objekta može steći pravo trajnog korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Međutim, navedeni zakon uopće ne predviđa kako riješiti situaciju u kojoj predviđeni planovi nisu doneseni. U konkretnom predmetu upravni organ i Apelacioni sud kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva navode upravo nepostojanje regulacionog plana. Tako je došlo do apsurdne situacije u kojoj državni organ koji je odgovoran za donošenje takvog plana nije ispunio svoju zakonsku obavezu, a upravo se na tu činjenicu poziva, tj. na svoje nečinjenje, kako bi opravdao odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva. Ovakvo postupanje protivno je principu nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozivati na svoj nemar u odbrani prava).
  • 29.
    Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud prihvatio pristup upravnog organa i proizvoljno tumačio odredbu člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu. Samo nepostojanje regulacionog plana je u suprotnosti sa odredbom člana 40. navedenog zakona, jer postoji pozitivna obaveza države, odnosno nadležnog državnog organa da donese navedeni plan. Iz samog teksta odredbe člana 40. navedenog zakona ne može se zaključiti na koji način bi se riješila situacija kada nadležni organ već nekoliko godina nije donio regulacioni plan, kao u konkretnom predmetu. Zbog toga se tumačenje Apelacionog suda u konkretnom slučaju ne može okarakterizirati drugačije nego kao proizvoljno sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava.
  • 30.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 31.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 32.
      Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 33.
    Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).
  • 34.
    U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se zgrada o kojoj je riječ može smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
  • 35.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, jeste mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom. Prema mišljenju Evropskog suda za ljudska prava, kršenje prava na poštivanje nečijeg doma uvijek uključuje i miješanje u nečiji privatni život. Tumačenje riječi "privatni život" i "dom" uključuje određene poslovne i profesionalne aktivnosti što je, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa suštinskim ciljem i svrhom člana 8. Evropske konvencije, tj. zaštitom pojedinca od svojevoljnog miješanja javnih organa (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Neimietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 254-13).
  • 36.
    Apelant je zatražio od nadležnog upravnog organa da mu se odredi trajno pravo korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalazi njegov biro u kome obavlja advokatsku djelatnost. Ustavni sud smatra da se poslovne prostorije u kojima apelant obavlja advokatsku djelatnost u konkretnom slučaju mogu smatrati apelantovim domom u značenju člana 8. Evropske konvencije, a s obzirom na prirodu apelantove djelatnosti i način na koji apelant koristi ove prostorije.
  • 37.
    U ovom predmetu Ustavni sud smatra da odluka Apelacionog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma. Ustavni sud, prema tome, mora ispitati da li je ovo miješanje u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 38.
    Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 39.
    Čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 40.
    Apelant navodi da ne može nesmetano prilaziti zgradi, jer nije određena površina zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu zgrade, odnosno nije dobio trajno pravo korištenja tog zemljišta. Osporenom presudom apelantov zahtjev da mu se utvrdi navedeno pravo je odbijen, pa ona predstavlja "miješanje" u njegovo pravo na "poštivanje doma". Osporena presuda je donesena na osnovu tumačenja i primjene člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu Apelacionog suda.
  • 41.
    S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da je odluka Apelacionog suda bila arbitrarna, jer je Apelacioni sud prihvatio pristup upravnog organa i proizvoljno tumačio odredbu člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu, slijedi da miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma, isto tako, nije u skladu sa zakonom. Prema tome, nije potrebno da Ustavni sud ispita da li je miješanje slijedilo "zakoniti cilj" i da li je bila "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 42.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

  • 43.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 44.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 45.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23.jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 46.
    U konkretnom slučaju apelant, osim paušalnih navoda, ne daje nikakav valjan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih lica u istoj situaciji. S obzirom na to da apelant ne navodi u čemu se sastoji povreda ovog prava, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 47.
    U okviru zaključaka u pogledu povrede apelantovog prava na pravičan postupak i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Apelantovo pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije je povrijeđeno, jer je Apelacioni sud u slučaju kada zakonom nije propisano rješenje situacije kada ne postoji regulacioni plan, proizvoljno tumačio tu odredbu na način kojim se direktno utječe na ostvarivanje apelantovih prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.