Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 620/04, rješavajući apelaciju Saliha, Samira, Ferida i Ibrahima Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Hadžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Maglaju broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Hadžića, Ferida Hadžića i Ibrahima Hadžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Maglaju broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine zbog proteka roka za podnošenje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Salih, Samir, Ferid i Ibrahim Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kopice, općina Maglaj, koje zastupa Boriša Ilić, advokat iz Doboja, podnijeli su 7. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda za prekršaje, Općinskog suda za prekršaje i Policijske stanice u Maglaju (u daljnjem tekstu: Policijska stanica) zatraženo je 19. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud za prekršaje odgovor na apelaciju je dostavio 18. maja 2005. godine, Općinski sud za prekršaje 5. maja 2005. godine, a Policijska stanica je 13. maja 2005. godine dostavila videokasetu sa snimljenim spornim događajem.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. jula 2005. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda za prekršaje broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine, apelanti Salih Hadžić, Samir Hadžić i Ferid Hadžić proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tač. 4. i 5., a apelant Ibrahim Hadžić zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 5. Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03). Na osnovu člana 6. stav 1. tačka 2. istog zakona, zbog toga su kažnjeni novčanim kaznama, i to: Salih Hadžić u iznosu od 400 KM, Samir Hadžić u iznosu od 500 KM, Ferid Hadžić u iznosu od 400 KM i Ibrahim Hadžić u iznosu od 200 KM.
  • 7.
    Općinski sud za prekršaje u toku dokaznog postupka izvršio je uvid u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 08-11/1-04-1-7 od 11. maja 2002. godine koji je podnijela Policijska stanica, službenu zabilješku koju je sačinila 26. aprila 2002. godine patrola Policijske stanice, proveo dokaze saslušanjem apelanata i svjedoka, te utvrdio da su apelanti 26. aprila 2002. godine na privatnoj parceli u naseljenom mjestu Kopice, općina Maglaj, narušili javni red i mir tako što su ugrozili sigurnost prisutnih lica, te ometali organe vlasti u vršenju službene dužnosti. Naime, pri fizičkoj diobi - cijepanju privatne parcele, kojoj su prisustvovali, između ostalih, geometar i opunomoćenik protupredlagača u predmetnom sporu, apelanti su počinili prekršaje prema navedenim licima.

IV. Relevantni propisi

  • 8.
    U Zakonu o javnom redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3. stav 1. tač. 4. i 5.

Prekršaj javnog reda i mira čini:

  • 4.
    ko ugrožava sigurnost ili izaziva osjećanje ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na njegov život ili tijelo;
  • 5.
    ko ne postupi po naredbi ili rješenju organa vlasti kojima se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom mjestu, ili ometa ili omalovažava organe vlasti, privredna društva, odnosno druga pravna lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihova službena lica, odnosno odgovorna lica pri vršenju ili u vezi sa vršenjem službenih poslova i zadataka, ili ko ne postupi po određenom zakonitom zahtjevu njihovog službenog lica".
  • 9.
    U Zakonu o prekršajima ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 9/03) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem.

Prekršaj je izvršen nečinjenjem kad je učinilac propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši.

Član 10.

Za odgovornost je dovoljan nehat učinioca ako propisom o prekršaju nije određeno da će se učinilac kazniti samo ako je prekršaj učinjen sa umišljajem.

Prekršajni postupak

Član 50.

Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje rješenja i da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u korist.

Član 51. stav 1.

Prije donošenja rješenja o prekršaju okrivljenom će se pružiti mogućnost da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret osim ako se donosi rješenje o skraćenom postupku.

Član 53.

U prekršajnom postupku organ koji vodi postupak dužan je da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ističući da su sudovi odbili da izvedu i dokaz pregledanjem videokasete, jer je kritični događaj snimljen u cijelosti.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo je da smatra da su navodi iz apelacije u vezi sa pregledanjem videokasete u cijelosti neosnovani, jer je u provedenom prvostepenom postupku dosljedno ispoštovano pravo na pravično suđenje i nije učinjena povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kantonalni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo one argumente koje sud smatra relevantnim. U konkretnom slučaju u dokaznom postupku koji je proveo prvostepeni sud provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka, ocijenjeni su izvedeni dokazi, pa je prvostepeni sud odlučio da ne izvodi druge dokaze i stao na stanovište da su se u radnjama okrivljenih stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji se terete.
  • 12.
    Općinski sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo je da je, nakon ispitivanja apelanata kao okrivljenih, saslušanja svjedoka, ustanovio da su apelanti narušili javni red i mir na način kako je to opisano u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Zbog toga je donio osporeno rješenje kojim je proglasio krivim apelante, te im izrekao novčane kazne u granicama propisanim zakonom. U vezi sa navodima apelacije o odbijanju da se izvede dokaz pregledanjem videokasete, koju je snimao privatno Asmir Hodžić, Općinski sud za prekršaje ističe da tom sudu nikada nije data videokaseta na kojoj je snimljen kritični događaj, nego je videokaseta data tek Ustavnom sudu pri podnošenju apelacije.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Apelacija nije dopustiva, između ostalog, ako je protekao rok za njeno podnošenje.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantu Salihu Hadžiću ovo rješenje uručeno 19. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi sa Salihom Hadžićem podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 16.
    Međutim, s obzirom na to da je navedeno rješenje Kantonalnog suda za prekršaje uručeno apelantima: Samiru Hadžiću 29. aprila 2004. godine, Feridu Hadžiću 30. aprila 2004. godine i Ibrahimu Hadžiću 30. aprila 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 7. jula 2004. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa apelantima Samirom Hadžićem, Feridom Hadžićem i Ibrahimom Hadžićem podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijano rješenje Kantonalnog suda za prekršaje.
  • 17.
    Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u vezi sa apelantom Salihom Hadžićem, a u vezi sa ostalim apelantima nije dopustiva zbog proteka roka za podnošenje.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    U konkretnom slučaju apelant je osporenim rješenjem proglašen krivim zbog djela koje je kvalificirano kao prekršaj javnog reda i mira, a ne kao krivično djelo. Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Time se želi postići da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog suđenja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztrk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997.-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998.-VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislative krivični, mora se razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može odrediti za prekršaj.
  • 22.
    U vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, sa stanovišta sudske prakse Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje narušavanja javnog reda i mira postupcima određenim zakonom, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo, a sankcija koja se može primijeniti je novčana kazna ili zatvorska kazna. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant narušavanjem javnog reda i mira, ugrožavanjem sigurnosti prisutnih, te ometanjem organa vlasti u vršenju službene dužnosti počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 24.
    Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 25.
    Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor da prvostepeni i drugostepeni sud nisu uvažili njegov prijedlog da se pregleda videokaseta koja je sadržavala, prema apelantovim navodima, snimak događaja. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom. Ustvari, sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti da je kršenje tog principa očigledno u konkretnom slučaju. Ustavni sud se neće miješati u to kojim su dokazima strana u postupku sudovi, na osnovu slobodne sudijske procjene, dali povjerenje. To je isključivo uloga sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je sud ocijenio dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u vezi s pravom na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud za prekršaje dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju pobijanog rješenja, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
  • 26.
    Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su sudovi za prekršaje tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i da ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 27.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud nije ispitao sve predložene dokaze ukoliko je za odluku suda dato logično i uvjerljivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi ukazivali na to da su sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
  • 29.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.