Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 639/04, rješavajući apelaciju Hajrudina Gromilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Hajrudina Gromilića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje br. 02/1-1049865759 od 18. marta 2002. godine i br. 1049865759 od 7. septembra 2001. godine.

Predmet se vraća Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje da u roku od 90 dana od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine."

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Hajrudin Gromilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 16. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) zatraženo je 28. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 18. marta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod PIO nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 10. juna 2005. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem prvostepenog organa Federalnog zavoda PIO broj 1049865759 od 7. septembra 2001. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u određenom iznosu počevši od 22. decembra 1998. godine. Tim rješenjem zamijenjeno je privremeno rješenje od 18. augusta 1999. godine u kojem je bio određen akontativni iznos penzije koji je apelant primao.
  • 7.
    Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja u kojoj je naveo da je 1. aprila 1992. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, jer je, prema Rješenju Osnovne škole "10. oktobar" Livno broj 54/92 od 20. marta 1992. godine, ispunio sve uvjete za odlazak u penziju, i da je radnu knjižicu i svu potrebnu dokumentaciju dostavio Društvenom fondu PIO, Ispostava u Livnu (broj protokola 1810-571/92). Dalje, apelant je naveo da zbog ratnih okolnosti nije primio odluku o svom zahtjevu, ali da je primao akontaciju penzije sve vrijeme kada je Općina Livno isplaćivala penzije, te da, s obzirom na to da njegovom krivicom nije izgubljena dokumentacija, smatra da mu pravo na isplatu penzije treba priznati od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije, odnosno od 23. marta 1992. godine.
  • 8.
    Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1049865759 od 18. marta 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da iz spisa proizlazi da je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju 22. juna 1999. godine, odnosno da u spisu nema dokaza da je apelant podnio zahtjev 1. aprila 1992. godine, kako je to tvrdio u žalbi. U obrazloženju rješenja je, zatim, navedeno da je apelantu priznato pravo na isplatu penzije od 22. decembra 1998. godine, u skladu sa članom 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, s obzirom na to da je apelant zahtjev za penzionisanje podnio 22. juna 1999. godine. Protiv tog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu.
  • 9.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine odbio apelantovu tužbu uz obrazloženje da su upravni organi pravilno primijenili član 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, nakon što su pravilno utvrdili da apelant ispunjava uvjete za starosnu penziju. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da u spisu predmeta, suprotno navodima iz obrazloženja drugostepenog rješenja, postoji dokaz da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja 1. aprila 1992. godine. Međutim, kako se navodi u obrazloženju, navedena okolnost ne bi mogla dovesti do drugačijeg rješenja upravne stvari s obzirom na to da je apelant od dana podnošenja zahtjeva primao penziju iako za to nije postojao pravni osnov. Vrhovni sud je ocijenio kao paušalne i proizvoljne apelantove navode da očigledno postoji određeni vremenski period u kojem on nije potpuno ostvario svoja prava po osnovu penzije koju je primao od aprila 1992. godine do 22. decembra 1998. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    U apelaciji apelant je ponovio navode iz svoje žalbe prvostepenom organu Federalnog zavoda PIO. Također, apelant je naveo da se ne žali na visinu penzije, nego na činjenicu da mu je priznato pravo na penziju od decembra 1998. godine, a ne od aprila 1992. godine, kada je i podnio svoj prvobitni zahtjev za ostvarivanje tog prava. U apelaciji je, zatim, navedeno da "Vrhovni sud nije uvažio vjerodostojne podatke i dokaze o apelantovom stvarnom penzionisanju, već je taj sud samo prenio podatke iz raznih rješenja koja mu je dostavio Federalni zavod PIO". Apelant smatra da je neophodno da mu Federalni zavod PIO isplati razliku akontacije penzija koje je primao od aprila 1992. godine do 22. decembra 1998. godine, prema stalnom rješenju. Zbog navedenih razloga, prema apelantovom mišljenju, došlo je do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91, 24/92 i 13/94)

Član 76.

"Penzija, novčana naknada za tjelesno oštećenje i novčana naknada za pomoć i njegu isplaćuje se od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje tih prava ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad."

  • 13.
    Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98 i 32/01)

Član 104. stav 1.

"Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahjeva i za šest mjeseci unazad."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 16. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu osporenom presudom, iz apelacije proizlazi da se ona odnosi i na odluke Federalnog zavoda PIO, pa će se ova analiza odnositi i na odluke tog organa.

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 20.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje, zasigurno, nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier- und Frdertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A, broj306-B, strana 46, stav 53). Prema usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 1/01).
  • 21.
    Apelantu se osporava pravo na penziju za određeni vremenski period, te s obzirom na prethodno navedeni stav, Ustavni sud zaključuje da se predmetna apelacija tiče apelantovog prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Nakon što je utvrđeno da se predmetna apelacija tiče apelantovog prava na imovinu, potrebno je utvrditi da li su se nadležne vlasti miješale u to pravo. Federalni zavod PIO i Vrhovni sud su svojim odlukama priznali apelantu pravo na penziju od dana kada je on podnio obnovljeni zahtjev za ostvarivanje tog prava, a ne u odnosu na prvobitno podneseni zahtjev, iako je Vrhovni sud nesporno utvrdio da je apelant takav zahtjev podnio. Ustavni sud smatra da je na taj način došlo do miješanja u apelantovo pravo na uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 23.
    Dalje, prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije je da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito: druga rečenica prvog stava dopušta lišavanje imovine "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav prihvata da države imaju pravo kontrole korištenja imovine tako što će provoditi "zakone". Zatim, "vladavina prava, jedan od temeljnih principa svakog demokratskog društva, neodvojiva je od bilo kojeg člana Evropske konvencije Š...Ć i za sobom povlači obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje Š...Ć". Iz ovoga slijedi da pitanje "da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava nekog pojedinca Š...Ć postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 58).
  • 24.
    Iz dokumentacije u spisu je utvrđeno da je apelant u toku 1993. i 1994. godine primao akontativni iznos penzije od Društvenog fonda PIO, Ispostava u Livnu, a nakon 1994. godine, do donošenja osporenih rješenja, on je, kao i ostali penzioneri, primao akontativni iznos penzije od novoformiranog Federalnog zavoda PIO. Pošto je apelant obnovljeni zahtjev za penziju podnio 22. juna 1999. godine, to mu je, u skladu sa članom 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 7. septembra 2001. godine priznato pravo na penziju retroaktivno od 22. decembra 1998. godine. Iako je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. aprila 1992. godine, Vrhovni sud je zaključio da se apelantu ne može priznati pravo na osnovu tog zahtjeva, jer o tom zahtjevu nije nikada doneseno rješenje. Vrhovni sud je zaključio da nije relevantna činjenica da je apelant podnio zahtjev 1992. godine, jer je apelant praktično primao penziju cijeli sporni vremenski period iako za to nije imao pravni osnov.
  • 25.
    Ustavni sud, međutim, smatra da je pri utvrđivanju da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. aprila 1992. godine, te da je cijeli vremenski period od 1993. godine primao akontativni iznos penzije kao i ostali penzioneri Vrhovni sud arbitrarno zaključio da je u apelantovom slučaju pravilno primijenjen član 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Ustavni sud smatra da je Federalni zavod PIO trebalo da prihvati, kao relevantan, prvobitni zahtjev koji je apelant podnio 1. aprila 1992. godine i primjenjujući član 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (član 76. ranijeg Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju) prizna apelantu pravo na penziju u smislu tog zahtjeva.
  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na uživanje imovine bilo posljedica arbitrarne primjene zakona Federalnog zavoda PIO, odnosno Vrhovnog suda. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale aspekte prava na imovinu.
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo ustavno pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene člana 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federalnog zavoda PIO i Vrhovnog suda.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.