Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP 640/04, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj P-3/02 od 30. decembra 2003. godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

  • 1.
    Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-3/02 od 30. decembra 2003. godine.
  • 2.
    Ustavni sud je 11. februara 2005. godine od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od DD "Polirond" iz Orašja (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao učesnika u postupku, zatražio da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. februara 2005. godine, a prvotuženi 4. marta 2005. godine.
  • 3.
    Apelant je, kao dioničar, podnio tužbeni zahtjev protiv prvotuženog, te Đure Markovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Emsije Mehmedalić (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi utvrđivanja da je Skupština prvotuženog nezakonito sazvana i održana 7. oktobra 2002. godine, te da se kao nezakonite poništavaju i sve odluke koje su na toj Skupštini donesene. Apelant je naknadno tužbu proširio i na fizička lica kao članove Skupštine prvotuženog, i to njih 59 (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) koja su, kako je naveo, "sudjelovala u radu nezakonite Skupštine".
  • 4.
    Presudom broj P-3/02 od 30. decembra 2003. godine Kantonalni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženu i ostale tužene, a u odnosu na prvotuženog tužbu je odbacio. Na osnovu provedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da se iz Zakona o gospodarskim društvima može zaključiti da se postupak za poništenje i pobijanje odluka skupštine dioničkog društva može voditi samo protiv društva, jer se radi o odlukama organa tog društva. S obzirom na to Kantonalni sud je zaključio da drugo, treće i ostali tuženi nisu pasivno legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari, budući da su samo prisustvovali Skupštini, te da "ne postoji materijalno-pravni interes između njih i predmeta spora", pa je u odnosu na njih odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, također, utvrdio da su poslije održavanja Skupštine, 7. oktobra 2002. godine, donesene nove Odluke Skupštine o izboru organa i usvajanju Statuta, i to 23. novembra 2002. godine, na osnovu kojih je izvršen upis u sudski registar usklađivanja statusa prvotuženog sa Zakonom o gospodarskim društvima i upis izvršene privatizacije, a na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj U/I-59/03 od 23. aprila 2003. godine. Na osnovu toga Kantonalni sud je zaključio da je nakon donošenja odluka 23. novembra 2002. godine i upisa u sudski registar "prestao pravni interes ŠapelantaĆ na tužbu za utvrđivanje" da je Skupština prvotuženog sazvana nezakonito, ili da su odluke koje je ta Skupština donijela nezakonite. Stoga je u odnosu na prvotuženog Kantonalni sud tužbu odbacio.
  • 5.
    Osporenom presudom broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine Vrhovni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio, i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud navodi da se, prema Zakonu o gospodarskim društvima, postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine društva može pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja skupštine. Protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene apelant je tužbu podnio u propisanom roku, a u odnosu na ostale tužene apelant je tužbu podnio nakon proteka ovog roka, odnosno tek podneskom kojim je proširio tužbeni zahtjev i na njih, a koji je primljen 15. oktobra 2003. godine. S obzirom na to da je sporna Skupština održana 7. oktobra 2002. godine, Vrhovni sud je zaključio da je u odnosu na ostale tužene tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da nije potrebno preinačiti prvostepenu presudu u tom dijelu, budući da je odbijanje tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne legitimacije bilo povoljnije za apelanta, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
  • 6.
    Također, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se postupak za poništenje odluka skupštine dioničkog društva može voditi samo protiv društva kao pravnog lica. Budući da je apelant bio dioničar i direktor, tj. član Uprave prvotuženog, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda o tome da ne postoji apelantov pravni interes za vođenje ovakvog spora, naročito zbog činjenice da je izvršen upis promjena u registar preduzeća, a koji nije obuhvatio odluke sporne Skupštine. Naime, odluke donesene na spornoj Skupštini 7. oktobra 2002. godine nisu provedene u sudskom registru, pa se smatra da nisu ni donesene. S obzirom na to da one nisu prouzrokovale pravne posljedice, smatra se da tužiočevo pravo kao dioničara nije ni ugroženo, a time mu nedostaje pravni interes za predmetnu tužbu. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantovu tužbu u odnosu na prvotuženog.
  • 7.
    Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant smatra da je bio diskriminiran tokom postupka "u vezi sa zaštitom njegovih imovinskih prava, prema članu 14. Konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije". Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je ovakvom odlukom Vrhovni sud "izbjegao da potvrdi apelantovo pravo na zaštitu imovinskog, odnosno upravljačkog prava, jer je mimo njegovog glasa kao dioničara odlučeno o nečemu o čemu se bez saglasnosti dioničara na skupštini ne može odlučivati". Također, apelant smatra da se pri odlučivanju o žalbi Vrhovni sud nije decidirano izjasnio o svim žalbenim navodima, što, također, predstavlja "nefer odnos suda prema apelantu".
  • 8.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je postupak u konkretnom slučaju proveden prema pravilima parničnog postupka, te da su neosnovani navodi da je prekršeno bilo koje apelantovo ustavno pravo na koje se on poziva. Kantonalni sud smatra da je apelant imao pravo na pravično suđenje, te da se apelantovo pravno shvatanje ne može dovoditi u vezu sa povredom ovog prava. Apelantu je, kako se dalje u odgovoru navodi, bio omogućen pristup sudu i formalno i suštinski, a sud ga je upozorio i na promašenu aktivnu i pasivnu legitimaciju i pozvao ga da u vezi s tim otkloni nedostatke, "što sud nije bio dužan, jer je to pitanje materijalnog prava, a ne procesnog prava". Također, Kantonalni sud smatra da apelant nije ni na koji način različito tretiran, te da su i njegovi navodi o diskriminaciji neosnovani. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu Kantonalni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, budući da pojam "imovina" "uključuje samo stečena prava na određenu ekonomsku vrijednost", te da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti pravo na stjecanje imovine.
  • 9.
    U odgovoru prvotuženi je naveo da apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje temelji samo na tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na praksu Ustavnog suda, prvotuženi smatra da je zbog toga apelacija prima facie neosnovana, te da je treba odbaciti. Međutim, ako bi Ustavni sud i odlučio da meritorno ispita konkretnu apelaciju, prvotuženi smatra da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava u cijelosti neosnovani. Naime, apelantu je omogućeno učešće u sudskom postupku na jednak način kao i drugim učesnicima, a to što je njegov tužbeni zahtjev odbijen ne znači da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje. Navodi o tome da se drugostepeni sud nije izjasnio o svim navodima apelantove žalbe su, također, prema mišljenju prvotuženog, odbijeni zato što sud nije dužan da se izjasni o svakom navodu, već samo o "bitnim žalbenim navodima". U vezi sa navodima o diskriminaciji prvotuženi smatra da apelant ničim ne obrazlaže čime je i u odnosu na koga bio diskriminiran u konkretnom postupku.
  • 10.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 11.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

  • 12.
    Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 13.
    U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati uvjerljivo. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Meztr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

  • 14.
    U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi sa različitim aspektima ovog prava. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima "opravdan zahtjev", tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
  • 15.
    Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 16.
    U konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Meztr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 17.
    U vezi sa apelantovim navodima o tome da se Vrhovni sud nije decidirano izjasnio o svim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Prema stanju u spisu i navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude, ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 18.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava BiH ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu

  • 19.
    Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa svojim imovinskim pravima, ali se pogrešno poziva na član 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 20.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak, ovaj član neće se moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
  • 21.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje zakonitosti sazivanja i održavanja Skupštine dioničkog društva i poništavanja odluka koje su na spornoj Skupštini donesene, a ne na bilo koji aspekt apelantovih imovinskih prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze "u opseg" člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant neprecizno navodi da je diskriminiran, a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
  • 22.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 23.
    U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.