Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 660/04, rješavajući apelaciju Vesne Grgić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Grgić podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-244/05 (raniji broj P-102/99).

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", u "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vesna Grgić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-244/05, raniji broj P-102/99.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 5. i 29. aprila 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda zatraženo je da dostavi spis broj P-244/05.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Općinski sud dostavio je 10. maja 2005. godine a spis broj P-244/05 1. jula 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je 6. jula 2005. godine dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanticin pokojni muž Slobodan Kapor (u daljnjem tekstu: tužilac) kao radnik Instituta za saobraćaj IPSA Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) izvjesno vrijeme u toku 1992. godine proveo je na radu u Libiji. Za taj rad tuženi nije tužiocu isplatio devizni dio zarade od 4.632,49 USD i 659,61 USD u dinarskoj protuvrijednosti, o čemu je izdao potvrdu broj 372/94.
  • 7.
    Pošto tuženi nije izmirio svoje dugovanje prema tužiocu vansudskim putem, tužilac je podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu vjerodostojne isprave, za novčana sredstva koja se nalaze na računu tuženog. Na osnovu tog prijedloga Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-2407/98 od 20. augusta 1998. godine. S obzirom na to da je tuženi protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavio prigovor, Općinski sud je donio Rješenje broj I-2407/98 od 1. septembra 1998. godine kojim je navedeno rješenje o izvršenju stavljeno van snage u cijelosti i ukinute sve provedene radnje, a prijedlog za izvršenje je tretiran kao tužba, pa je počela teći parnica.
  • 8.
    S obzirom na to da je 6. maja 2001. godine tužilac preminuo, Općinski sud II u Sarajevu je u ostavinskom postupku donio Rješenje broj O-2852/01 od 26. decembra 2001. godine kojim je utvrđeno da navedeno potraživanje, između ostalog, čini njegovu zaostavštinu, te je apelantica proglašena njegovim testamentarnim nasljednikom. Nakon toga, apelantica je kao tužilac stupila u parnicu.
  • 9.
    U navedenom predmetu održana su sljedeća ročišta:
    • -
      prvo ročište održano je 20. aprila 1999. godine kojem su prisustvovali tužilac i zastupnik tuženog. Na tužiočev prijedlog ročište je odgođeno i zakazano novo za 10. juni 1999. godine, jer zastupnik tužioca nije pristupio ročištu.
    • -
      drugo ročište kojem su prisustvovali tužilac i njegov zastupnik, kao i zastupnik tuženog, održano je 10. juna 1999. godine. Tužilac je izložio navode tužbe, a tuženi odgovor na tužbu. Osim toga, odlučeno je da se zastupniku tužioca uruči primjerak odgovora na tužbu sa dokazima, kako bi se izjasnio u vezi s tim navodima do sljedećeg ročišta, koje je zakazano za 15. juli 1999. godine.
    • -
      treće ročište održano je 15. jula 1999. godine i prisustvovale su mu obje parnične stranke, a Općinski sud je donio rješenje kojim je usvojio tužiočev prijedlog da vještak finansijske struke izvrši vještačenje. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme.
    • -
      četvrto ročište je održano 2. novembra 1999. godine i prisustvovale su mu obje parnične stranke. Date su primjedbe na nalaz vještaka finansijske struke i odlučeno je da se na sljedeće ročište pozove taj vještak kako bi razjasnio određene nejasnoće iz svoga nalaza i mišljenja.
    • -
      peto ročište održano je 6. decembra 1999. godine i odgođeno za 24. decembar 1999. godine. Parnične stranke saglasno su tražile odgađanje radi izjašnjenja o dopuni nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
    • -
      šesto ročište održano je 24. decembra 1999. godine u odsutnosti tuženog, a na tužiočev prijedlog. Tužilac je predložio da se usmeno sasluša vještak finansijske struke na narednom ročištu.
    • -
      sedmo ročište, zakazano za 6. januar 2000. godine, odgođeno je na zahtjev zastupnika tužioca zbog bolesti.
    • -
      na osmo ročište, zakazano za 10. februar 2000. godine, nisu se pojavile uredno obaviještene parnične stranke. Ročište je odgođeno na zahtjev zastupnika tužioca a razlog za odgađanje ročišta nije naveden.
    • -
      deveto ročište održano je 21. marta 2000. godine u prisustvu obiju parničnih stranaka, na kojem je saslušan vještak finansijske struke. Zastupniku tužioca je naloženo da precizira tužbeni zahtjev, a tuženom da dostavi relevantne finansijske podatke.
    • -
      na deseto ročište, zakazano za 21. juni 2000. godine, nije se odazvao uredno obaviješteni tuženi, a ročište je odgođeno za 5. oktobar 2000. godine.
    • -
      na jedanaesto ročište nije se odazvao uredno obaviješteni tužilac, koji je pismenim putem tražio odgodu ročišta.
    • -
      na dvanaesto ročište, zakazano za 6. decembar 2000. godine, nije se odazvao tužilac, a nije bilo ni dokaza da je poziv na ročište uredno dostavljen. Ročište je odgođeno za 7. februar 2001. godine.
    • -
      trinaestom ročištu nije pristupio uredno obaviješteni tužilac, a njegov zastupnik je tražio odgodu, te je ročište odgođeno za 4. april 2001. godine.
    • -
      četrnaesto ročište, zakazano za 4. april 2001. godine, na prijedlog zastupnika tužioca je odgođeno, a ročištu nije pristupio uredno obaviješteni tuženi.
    • -
      na petnaestom ročištu, 14. maja 2001. godine, zastupnik tužioca je obavijestio sud da je tužilac preminuo, pa je predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme, kako bi stupio u kontakt sa njegovim nasljednicima, a u vezi sa nastavkom predmetnog parničnog postupka. Općinski sud je usvojio prijedlog zastupnika tužioca i donio rješenje kojim je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme.
    • -
      podneskom zaprimljenim u Općinskom sudu 17. oktobra 2001. godine opunomoćenik tužioca je obavijestio sud da je u više navrata pokušao stupiti u kontakt sa tužiočevom porodicom, što mu nije uspjelo. Navedenim pismenom zastupnik tužioca je molio sud da mu se ostavi duži rok od tri mjeseca kako bi stupio u kontakt sa porodicom i utvrdio da li je poslije tužioca proveden ostavinski postupak.
    • -
      podneskom zastupnika tužioca 28. januara 2002. godine sud je zamoljen da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavi, a u prilogu je dostavljeno Rješenje ostavinskog suda, Općinskog suda II u Sarajevu, broj O-2852/01 od 26. decembra 2001. godine.
    • -
      šesnaesto ročište, zakazano za 2. april 2002. godine, odgođeno je na molbu zastupnika tužioca za 28. maj 2002. godine.
    • -
      sedamnaesto ročište održano je u prisustvu zastupnika parničnih stranaka, a zastupnik tužioca priložio je navedeno ostavinsko rješenje u spis predmeta. Sud je odgodio ročište i naložio zastupniku tužioca da precizira tužbeni zahtjev i pravilno, pismenim podneskom, označi tužioca u roku od 15 dana, kako bi se podnesak dostavio zastupniku tuženog radi blagovremenog davanja izjašnjenja na nove okolnosti.
    • -
      osamnaesto ročište održano je 18. jula 2002. godine u prisustvu zastupnika parničnih stranaka. Zastupniku tuženog je uručen podnesak zastupnika tužioca kojim je uredio tužbu. Izložen je dotadašnji tok postupka. Ročište je odgođeno za 8. oktobar 2002. godine.
    • -
      devetnaesto ročište, zakazano za 8. oktobar 2002. godine, na prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je na neodređeno vrijeme.
    • -
      nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), u skladu sa novim odredbama ZPPFBiH, sud je zakazao pripremno ročište za 10. novembar 2004. godine. Na pripremno ročište nisu se odazvale uredno obaviještene parnične stranke, pa je Općinski sud donio Rješenje broj P-102/99 od 10. novembra 2004. godine kojim se tužba smatra povučenom.
    • -
      posredstvom svoga zastupnika apelantica je 29. novembra 2004. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Povodom navedenog prijedloga sud je održao ročište, kojem nije prisustvovao uredno obaviješteni tuženi, na kojem je donio rješenje i usvojio apelanticin prijedlog, te zakazao novo pripremno ročište za 9. mart 2005. godine.
    • -
      narednom pripremnom ročištu, 9. marta 2005. godine, prisustvovale su obje parnične stranke. Izložen je dotadašnji tok postupka i predloženo izvođenje novih dokaza.
    • -
      19. maja 2005. godine održano je ročište za glavnu raspravu na kojem su učestvovali zastupnici parničnih stranaka i apelantica, a zakonski zastupnik tuženog nije pristupio jer je bio službeno odsutan. Izvedeni su dokazi kako je određeno rješenjem suda sa pripremnog ročišta 9. marta 2005. godine. Sud je donio rješenje da će se ročište za glavnu raspravu nastaviti 4. jula 2005. godine. Odlučeno je da se kopija zapisnika sa rasprave dostavi vještaku finansijske struke kako bi se mogao očitovati na primjedbe koje je dao zastupnik tuženog.

IV. Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku u relevantnom dijelu glasi:

"Član 10.

Š...ĆSud je dužan provesti postupak bez odugovlačenjaŠ...Ć."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica ističe da u predmetnoj pravnoj stvari parnica traje od 1998. godine, a da do dana podnošenja apelacije nije donesena prvostepena presuda. Također, apelantica navodi da svojim propustima i postupcima nije utjecala na neopravdano nerješavanje konkretnog predmeta. Predlaže da se usvoji apelacija kao osnovana s obzirom na neopravdano dug rok rješavanja predmetnog slučaja, te da se Općinskom sudu naloži hitno postupanje. Traži da joj se dosudi novčana naknada od 2.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. U prilogu apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1464/02 od 6. maja 2004. godine u kojoj je sud u istom slučaju, kako navodi apelantica, donio meritornu odluku iako je tužba u ovom slučaju podnesena dvije godine kasnije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi, između ostalog, da su na tužiočev prijedlog traženi podaci od tuženog o tome da li je izvršena naplata od investitora u Libiji, te da su ovi podaci dostavljeni sudu 30. juna 2000. godine. Osim toga, u toku 2000. godine, zastupnik tužioca je u više navrata tražio odgađanje ročišta, zatim je tužilac preminuo, zbog čega je njegov zastupnik tražio odgađanje ročišta na neodređeno vrijeme, kako bi stupio u kontakt sa nasljednicima. Nakon toga, zastupnik tužioca je morao urediti tužbu i precizirati tužbeni zahtjev. Zatim, na ročištu 18. jula 2002. godine apelanticin zastupnik je tražio da se od tuženog, i to od BHS-a Projektno društvo Zagreb, službeno traže podaci o naplati potraživanja prema poslovima kao iz tužbe. S obzirom na to da su se ovi podaci morali tražiti diplomatskim putem, zaprimljeni su podneskom Ministarstva pravde 11. juna 2004. godine.
  • 13.
    Nakon toga, navodi Općinski sud, na snagu je stupio novi ZPPFBiH, pa je, u skladu sa njegovim odredbama, 10. novembra 2004. godine zakazano pripremno ročište kojem nisu pristupile parnične stranke iako su bile uredno obaviještene. Zbog toga, sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, usvojen je apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, te zakazano i održano novo pripremno ročište 9. marta 2005. godine. Naposljetku, održano je i ročište za glavnu raspravu 19. maja 2005. godine.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora se široko tumačiti. U taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica podnijela apelaciju 29. jula 2004. godine a iz sudskog spisa je vidljivo da njen predmet još nije završen.
  • 17.
    Ustavni sud, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Ustavni sud, također, ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode, određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
  • 19.
    Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do odluke u postupku koji još uvijek traje pred Općinskim sudom. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se pri primjeni pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i, pri ispitivanju je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980.; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelanticine lične prilike.
  • 20.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR, 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud ističe da se pojedinac ne može pretjerano opteretiti u otkrivanju koji je najefikasniji put do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 22.
    Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju apelantica nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporila dužinu trajanja postupka.
  • 23.
    Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da postoje izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica ističe da postupak u vezi sa njenom tužbom nije okončan u razumnom roku zbog čega smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 26.
    Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak odnosi na isplatu duga, određenog iznosa novca, iz čega je vidljivo da je riječ o imovini. Dakle, riječ je o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  • 27.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanticu dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u vezi sa predmetima o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za žalbe u vezi sa dužinom trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir faza postupka dostignuta tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95, ECHR, 1998-VIII).
  • 29.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak u predmetnoj stvari započeo donošenjem Rješenja Općinskog suda broj I-2407/98 od 1. septembra 1998. godine kojim je usvojen prigovor tuženog izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 20. augusta 1998. godine i kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje treba smatrati tužbom. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove Odluke) traje više od sedam godina.

Složenost predmeta

  • 30.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
  • 31.
    U konkretnom slučaju riječ je o tužbi radi isplate novčanog duga. Ustavni sud zapaža da su u postupak uključene samo dvije strane i ne smatra da se predmet koji se razmatra pred nadležnim sudom može opisati kao naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja.

Ponašanje podnosioca apelacije

  • 32.
    U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, OI 70).
  • 33.
    Razmatrajući spis predmetne parnične stvari Ustavni sud zapaža da tužilac, odnosno njegov zastupnik, nije prisustvovao zakazanom ročištu, 10. februara 2000. godine, bez opravdanih razloga i pored uredne obavijesti suda. Osim toga, Općinski sud je u više navrata na molbu i prijedlog zastupnika tužioca, odnosno apelantice, odgađao zakazana ročišta, i to: 20. aprila 1999. godine, 6. januara 2000. godine, 5. oktobra 2000. godine, 7. februara 2001. godine, 4. aprila 2001. godine, 2. aprila 2002. godine i 8. oktobra 2002. godine.
  • 34.
    Osim navedenog, uvidom u spis predmeta Ustavni sud je, također, utvrdio da apelantica, odnosno njen zastupnik, bez prethodnog obavještavanja suda o spriječenosti, nije pristupila pripremnom ročištu (u skladu sa novim pravilima iz Zakona o parničnom postupku), koje je bilo zakazano za 10. novembar 2004. godine. Zbog toga, Općinski sud je navedenog dana donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, prema prijedlogu od 29. novembra 2004. godine, apelantica je tražila povrat u pređašnje stanje, o kojem je sud morao voditi poseban postupak i zakazivati ročište, nakon čega je 24. januara 2005. godine usvajanjem prijedloga parnica nastavljena.
  • 35.
    Naposljetku, treba istaći i objektivnu činjenicu, kojom se ne može teretiti apelantica, da je tužiočeva smrt jednim dijelom utjecala na dugo trajanje postupka. Naime, ostavinski sud je morao provesti ostavinski postupak poslije tužiočeve smrti nakon čega su se tek stekli uvjeti za nastavak predmetne parnice. Ipak, Ustavni sud je stekao utisak da je od tužiočeve smrti, 6. maja 2001. godine, pa do podnošenja prijedloga njegovog zastupnika za nastavak postupka, 28. januara 2002. godine, proteklo više vremena nego što je objektivno bilo potrebno da bi se postupak nastavio.
  • 36.
    Stoga, a imajući u vidu utvrđene razloge iz tač. 32. i 33. ove Odluke, Ustavni sud smatra da su tužilac, odnosno apelantica i njihov zastupnik u velikoj, ako ne i u odlučujućoj, mjeri svojim ponašanjem u predmetnom postupku doprinijeli da predmetni parnični postupak traje više od 7 godina. Osim toga, analizom svih okolnosti u konkretnom predmetu, te pomnim i svestranim razmatranjem cjelokupne parnične stvari Ustavni sud nije mogao naći nijedan slučaj u kojem je apelanticina strana preduzela aktivnu radnju u postupku radi njegovog okončanja.

Ponašanje suda

  • 37.
    Ustavni sud smatra da je, osim navedenog, niz drugih faktora utjecao na dužinu postupka u ovom predmetu. Tako, npr., Općinski sud je morao službenim putem, na prijedlog apelanticinog zastupnika, priskrbiti dokaz o naplati potraživanja od preduzeća tuženog u Hrvatskoj iz kojeg bi apelantica mogla naplatiti svoj dug. Prikupljanje dokaza diplomatskim putem redovno traje duži vremenski period, tako da je i u konkretnom slučaju pribavljanje ovog dokaza trajalo skoro pune dvije godine. Naime, apelanticin zastupnik je prijedlog za pribavljanje navedenog dokaza podnio na ročištu 18. jula 2002. godine, a Općinski sud je tražene podatke zaprimio putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine tek 11. juna 2004. godine. Zbog toga, protek ovog, ne baš kratkog, vremenskog perioda radi pribavljanja navedenog dokaza (prema prijedlogu apelanticinog zastupnika!) predstavlja objektivnu činjenicu na koju Općinski sud nije mogao utjecati, te se ovaj sud ne može teretiti.
  • 38.
    Dalje, i ovom prilikom Ustavni sud mora napomenuti da su velika preopterećenost redovnih sudova zaostalim predmetima i reforma sudskog sistema u Bosni i Hercegovini objektivni limitirajući faktori koji nesumnjivo utječu na efikasnost pravosuđa. To ne znači da Ustavni sud negira svoju konstataciju iz tačke 19. ove Odluke da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju uredujući sudija je odmah, nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine, uzeo predmet u rad i zakazao pripremno ročište, a nakon stavljanja van snage rješenja kojim se tužba smatrala povučenom, i ročište za glavnu raspravu, 19. maja 2005. godine i 4. jula 2005. godine. Općinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja u radu na konkretnom predmetu, koji su prouzrokovali svi navedeni razlozi.
  • 39.
    Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odgađanje u postupanju po apelanticinoj tužbi ne može predstavljati prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, prema tome, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da nema prekoračenja "razumnog roka" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant svojim odnosom prema postupku doprinosi odugovlačenju okončanja tog postupka.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.