Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 740/04, rješavajući apelaciju Milana Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana Marića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1673/03 od 25. maja 2004. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Milan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 20. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1673/03 od 25. maja 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 15. jula 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 28. jula 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje, tuženog u parničnom postupku po apelantovoj tužbi, zatraženo je 15. jula 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Federalni zavod za penzijsko osiguranje je 27. jula 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje su 29. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-875/03 od 13. maja 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev da se Federalni zavod za penzijsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da će isplatiti neisplaćene penzije za oktobar, novembar i decembar 2000. godine u ukupnom iznosu od 1.659,00 KM uz zateznu zakonsku kamatu počevši od 5. januara 2001. godine, pa do konačne isplate. U obrazloženju presude navedeno je da je apelantov zahtjev osnovan, jer je članom 4. Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o Zakonu o organizaciji penzijsko-invalidskog osiguranja Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Odluka o Zakonu o organizaciji PIO) jasno utvrđeno da tuženi, osim ostalih poslova, obavlja i poslove isplate penzija. Dalje je navedeno da je članom 17. Odluke o Zakonu o organizaciji PIO predviđeno da Vlada Federacije BiH, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona, treba da donese program finansijske konsolidacije zatečenih nosilaca osiguranja u kojem će naročito utvrditi uvjete za izvršavanje dinamike isplate penzija u skladu sa Zakonom o penzijsko-invalidskom osiguranju. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju presude, ova odredba ne isključuje zakonsku obavezu tuženog na isplatu penzija, niti je ovom odredbom Vlada Federacije BiH preuzela ovu obavezu tuženog, a s obzirom na to da apelant nije ni u kakvom odnosu sa Vladom Federacije BiH, ne treba da ga se tiče kako se osiguravaju sredstva za isplatu penzija i da li tuženi ima novca za isplatu. Općinski sud je zaključio da nijedan drugi propis na koji se poziva tuženi ne ukazuje, također, na to da isplata penzija nije zakonska obaveza tuženog, pa i za utužene periode, te da se prigovori tuženog odnose više na izvršenje isplate - osiguranje sredstava, a ne na isključenje obaveze tuženog da izvrši isplatu. Tuženi je Kantonalnom sudu uložio žalbu na presudu Općinskog suda.
  • 9.
    Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1673/03 od 25. maja 2004. godine uvažio žalbu tuženog, preinačio presudu Općinskog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepena presuda nezakonita, jer je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako je navedeno u presudi, prema članu 17. stav 4. Odluke o Zakonu o organizaciji PIO i zaključku Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH od 7. marta 2002. godine o sačinjavanju plana isplate i osiguravanju izvora sredstava iz kojih će se isplatiti tri zaostale neisplaćene penzije u 2000. godini, tuženi je dužan isplatiti tri zaostale penzije tek nakon što Vlada Federacije BiH osigura potrebna novčana sredstva. U obrazloženju se dalje navodi da, s obzirom na to da Vlada Federacije BiH do danas nije osigurala sredstva za isplatu, odnosno nije ispunjena obaveza koju je nametnuo navedeni zakon, apelantovo potraživanje nije dospjelo za isplatu. U vezi s tim Kantonalni sud je zaključio da je, s obzirom na to da radnja na koju je obavezan tuženi prvostepenom presudom nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, apelantov tužbeni zahtjev preuranjen u smislu člana 307. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme presuđivanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    U svojoj apelaciji apelant je naveo da je presuda Kantonalnog suda nezakonita, te da mu je tom presudom oduzeto pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Općinski sud zakonito proveo postupak i utvrdio sve relevantne činjenice, ali ih je Kantonalni sud osporio i poništio prvostepenu presudu. U apelaciji je dalje navedeno da se "Kantonalni sud poziva na nekakav član 17. nekog zakona i na odluku Visokog predstavnika, koji uopće ne zabranjuje isplatu duga, nego govori o konsolidaciji Fonda PIO i Vlada Federacije od 2001. godine namjerno obmanjuje penzionere ". Apelant je predložio da Ustavni sud poništi presudu Kantonalnog suda i ostavi na snazi presudu Općinskog suda, jer je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno materijalno pravo. Apelant je naveo i povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ponovio svoje obrazloženje iz osporene presude i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 12.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđen zakon, niti apelantovo pravo na imovinu, te je predložio da se apelacija odbije u cijelosti.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

Član 307. stav 1.

"Sud može naložiti optuženom da obavi određenu radnju samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave."

  • 14.
    Odluka o Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00)

Član 4.

" Federalni zavod obavlja sljedeće poslove:

  • b)
    prikuplja doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplaćuje penzije, Š...Ć."

Član 17. stav 4.

"Vlada Federacije će u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti program finansijske konsolidacije zatečenih nosilaca osiguranja u kojem će naročito utvrditi uvjete izjednačavanja dinamike isplate penzija i isplate penzija u stvarnim iznosima koji pripadaju korisnicima penzija u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju."

  • 15.
    Zaključci Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/02)

Tačka 1.

"Obavezuje se Vlada Federacije BiH da zajedno sa Klubom zastupnika Stranke penzionera Federacije BiH najkasnije do 31. marta 2002. godine sačini plan isplate i osigura plan iz kojih sredstava će se isplatiti tri zaostale neisplaćene penzije iz 2000. godine, a najkasnije do 30. septembra 2002. godine."

  • 16.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03)

Član 22.

"Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako ovim zakonom nije drukčije određeno."

Član 23. stav 1. tačka 2.

"Izvršne isprave su:

  • 2.
    izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno."

Član 24. stav 2.

"Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatraju se rješenje i zaključak koje su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku."

  • 17.
    Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98)

Član 273. stav 2.

"Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na temelju radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1673/03 od 25. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. augusta 2004. godine a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 20. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 22.
    Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/3.a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 23.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 24.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje, zasigurno, nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier-und Frdertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj306-B, strana 46, stav 53). Prema usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 1/01).
  • 25.
    Apelantu se osporava pravo na isplatu penzije za određeni vremenski period, te s obzirom na prethodni stav, Ustavni sud zaključuje da se predmetna apelacija tiče apelantovog prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    Nakon što je utvrđeno da se predmetna apelacija tiče apelantovog prava na imovinu, potrebno je utvrditi da li je bilo miješanja nadležnih vlasti u to pravo. Presudom Kantonalnog suda apelantu je osporeno pravo na isplatu zaostalih penzija, čime je nesporno došlo do miješanja u apelantovo pravo na uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Zatim, prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije jeste da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito: druga rečenica prvog stava dopušta lišavanje imovine "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav prihvata da države imaju pravo kontrolirati korištenje imovine, tako što će provoditi "zakone". Također, vladavina prava, jedan od temeljnih principa svakog demokratskog društva, neodvojiva je od bilo kojeg člana Evropske konvencije Š...Ć i za sobom povlači obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje Š...Ć. Iz ovoga slijedi da pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava nekog pojedinca postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje ispunilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 58).
  • 28.
    Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je preuranjen u smislu člana 307. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev preuranjen zato što apelantovo potraživanje nije dospjelo za naplatu s obzirom na to da nije sačinjen plan isplate zaostalih penzija, niti su osigurana novčana sredstva za te potrebe u smislu Zaključka Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH od 7. marta 2002. godine. Također, pri donošenju odluke da apelantov tužbeni zahtjev odbije Kantonalni sud je primijenio i član 17. stav 4. Odluke o Zakonu o organizaciji PIO, koji predviđa da će Vlada Federacije BiH donijeti program finansijske konsolidacije zatečenih nosilaca osiguranja.
  • 29.
    Ustavni sud, u principu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Međutim, u konkretnom slučaju navodi iz apelacije upravo ukazuju da je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava bila kršenje ustavnog prava na imovinu, pa je Ustavni sud nadležan i obavezan da ispita ove navode.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjen zakon, jer je u parničnom postupku odlučeno o pravnoj stvari koja se ubraja u izvršni postupak. Naime, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o apelantovim potraživanjima koja su nesporna i utvrđena u upravnom postupku kada je odlučivano o njegovom pravu na penziju, iznosu penzije i načinu isplate, nema razloga da se u parničnom postupku ponovo utvrđuje da li apelant ima ili nema pravo na isplatu penzije u utvrđenim iznosima za sporni period tim prije što ne postoji nikakva odluka nadležnog organa o prestanku apelantovog prava na isplatu penzije. S druge strane, u slučaju neizvršavanja izvršnog rješenja o isplati penzija, koje je doneseno u upravnom postupku, apelant ima mogućnost da pokrene postupak izvršenja pred nadležnim sudom, u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku koji određuje sudsku nadležnost u postupku izvršenja rješenja donesenog u upravnom postupku radi ispunjenja novčanih potraživanja, te u smislu čl. 23. i 24. Zakona o izvršnom postupku.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da nije potrebno analizirati razloge zbog kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, koje je dao Kantonalni sud u svojoj presudi, s obzirom na zaključak da redovni sudovi nisu bili nadležni da u parničnom postupku rješavaju o konkretnoj pravnoj stvari.
  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na uživanje imovine bilo posljedica pogrešne primjene zakona od Kantonalnog suda. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale aspekte člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 34.
    S obzirom na zaključak u pogledu kršenja apelantovog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud je zaključio da su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo posljedica proizvoljne primjene materijalnog propisa.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.