USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 825/04, rješavajući apelaciju "Mepros" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Mepros" d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-138/02 od 10. juna 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-67/01 od 22. novembra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2013/96 od 25. septembra 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1."Mepros" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajevo podnio je 27. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-138/02 od 10. juna 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-67/01 od 22. novembra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2013/96 od 25. septembra 2000. godine. Apelant je 24. augusta 2005. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 23. maja 2005. godine, a od Općinskog suda 22. maja 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. juna 2005. godine, a Općinski sud 23. juna 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 29. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski sud je Presudom broj P-2013/96 od 25. septembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-67/01 od 22. novembra 2001. godine, usvojio tužbeni zahtjev grupe tužitelja i obavezao apelanta na isplatu potraživanja u novčanim iznosima u odnosu na svakog tužitelja kako je navedeno u dispozitivu prvostepene presude. U tužbenom zahtjevu je tražena naknada u USA dolarima, koju je apelant dugovao tužiteljima za rad u inozemstvu. Apelant je presudama obavezan da dosuđene iznose plati u konvertibilnim markama po kursu u momentu ispunjenja obaveze, uz kamatu i to: počevši od 1. januara 1994. godine pa do 1. aprila 1996. godine po stopi koju poslovne banke isplaćuju na deviznu štednju po viđenju u mjestu tužitelja, zatim od 1. aprila 1996. godine pa do konačne isplate po stopi utvrđenoj na osnovu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, s tim što će se počevši od 7. jula 1998. godine, vršiti obračun po stopi određenoj važećim Zakonom o visini stope zatezne kamate. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud odluku o kamatama donio na osnovu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
- 7.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-138/02 od 10. juna 2004. godine odbio apelantovu reviziju. Vezano za apelantove navode u reviziji o nepravilno dosuđenoj kamati tužiteljima, u obrazloženju presude je navedeno da je pravilno odlučeno o potraživanjima onako kako je to pobliže označeno u izreci prvostepene presude jer je obećana zarada bila ugovorena u USA dolarima, a prvostepeni sud ju je dosudio u konvertibilnim markama i to po kursu u momentu ispunjenja. Također je, u obrazloženju, navedeno da je "suprotno prigovoru revidenta prvostepeni sud pravilno dosudio zakonske kamate, pa je do 1. aprila 1996. godine dosuđena kamata izražena i u pravnom stavu ovog suda objavljenom u Biltenu broj 1/97."
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant je naveo da smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su u osporenim presudama pogrešno primijenjeni čl. 277. i 395. Zakona o obligacionim odnosima, u odnosu na odluku o zateznim kamatama. Prema apelantovom mišljenju sudovi su, s obzirom na stav da se apelantova obaveza nastala u stranoj valuti, tj. USD, preračunava u KM prema kursu na dan ispunjenja obaveze, trebali tužiteljima dosuditi zateznu kamatu od dospijeća do dana isplate po stopi koju banka isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju za tu valutu u mjestu tužitelja. Apelant je, također, naveo da Vrhovni sud nije odlučio o pravilnosti dosuđenih kamata od 1. aprila 1996. godine, odnosno uopće nije obrazložio zašto je na dosuđene obaveze u stranoj valuti, od 1. aprila 1996. godine, tužiteljima dosudio enormno visoke zatezne kamate po stopi utvrđenoj na osnovu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. Na taj način se, prema mišljenju apelanta, tužiteljima enormno i neopravdano uvećava imovina uz povredu apelantovog prava na imovinu. Kao prilog uz apelaciju dostavljene su presude Kantonalnog suda i Općinskog suda u kojima je, u sličnim postupcima drugih tužitelja protiv apelanta, određena zatezna kamata po stopi koju banka isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju za određenu valutu u mjestu tužitelja. Apelant je, u dopuni apelacije, naveo kako očito postoji diskriminacija s obzirom da su sudovi različito primijenili navedene zakonske odredbe o kamatama i dosudili različite kamate u potpuno istim situacijama, te je predložio da Ustavni sud ocijeni osporene presude i po osnovu prava na nediskriminaciju. Apelant je, na kraju, predložio da se osporene presude preinače u dijelu odluke o kamatama na način koji je apelant predložio kao pravilan.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer su odluke o kamatama donesene u skladu sa zakonom, te objavljenim pravnim stavom Vrhovnog suda u Biltenu broj 1/97.
- 10.Općinski sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz razloga koje je taj sud naveo u svojoj osporenoj presudi, a taj pravni stav je potvrđen i osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
- 11.Tuženi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava.
IV. Relevantni propisi
- 12.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.
Član 395.
Ako novčana obaveza protivno posebnom saveznom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze."
- 13.Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96)
"Član 1.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate. Visinu stope zatezne kamate propisuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom. Novčane obaveze po kojima se plaća zatezna kamata na osnovu odredbi ovog zakona su novčane obaveze iz dužničko-povjerilačkih odnosa utemeljenih na ugovorima u privredi.
Za razdoblje kraće od godinu dana primjenjuje se konformni način obračuna kamata."
- 14.Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/98)
"Član 1.
Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze.
Član 2. stav 1.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate po stopi od 18% godišnje.
Član 4.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o visini zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96)."
- 15.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01)
"Član 1.
U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", 27/98) u članu 2. u stavu 1. broj "18" zamjenjuje se brojem "12"."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-138/02 od 10. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu je apelant primio 3. augusta 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na imovinu
Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 21.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra se, također, mogu smatrati "imovinskim pravima" i u tom smislu mogu predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier- und Frdertechnik GmbH protiv Holandije, od 23 februara 1995. godine, serija A broj306-B, strana 46, stav 53).
- 22.Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 23.Imajući u vidu da obavezivanje apelanta na isplatu duga, odnosno zateznih kamata na dug ima direktan utjecaj na apelantovu imovinu, nesporno je da se apelacija tiče njegovog prava na "imovinu" koje uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, apelacija se nesporno tiče prava na imovinu, pa je neophodno dalje utvrditi je li bilo miješanja u to apelantovo pravo. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja potrebno je utvrditi je li mješanje bilo opravdano, odnosno je li bilo u "javnom interesu" i da li su zadovoljeni uvjeti proporcionalnosti. Ti uvjeti podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora biti u "pravičnom omjeru" između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi Evropski suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A 332).
- 24.Nadalje, prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije je da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito. Prema drugoj rečenici iz prvog stava ovog člana dozvoljeno je lišavanje imovine "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a prema drugom stavu prihvaćeno je da države imaju pravo kontrole nad korištenjem imovine, tako što će provoditi "zakone". Dalje, vladavina prava, jedan od temeljnih principa svakog demokratskog društva, je neodvojiva od bilo kojeg člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje. Iz ovoga slijedi da pitanje je li postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava nekog pojedinca postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 58).
- 25.Apelant je naveo da su redovni sudovi donijeli pogrešnu odluku o kamatama, obavezavši ga na plaćanje enormno visoke zatezne kamate od 1. aprila 1996. godine. Prema apelantovom mišljenju redovni sudovi su, s obzirom da se apelantova obaveza nastala u stranoj valuti preračunava u KM prema kursu na dan ispunjenja obaveze, trebali tužiteljima dosuditi zateznu kamatu od dospijeća do dana isplate po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju za tu valutu u mjestu tužitelja. Apelant je također, naveo da Vrhovni sud nije dao obrazloženje za dosuđene zatezne kamate od 1. aprila 1996. godine.
- 26.Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude uputio na svoj pravni stav, vezano za pitanje zateznih kamata na novčana potraživanja koja ne proizlaze iz ugovora u privredi, koji je objavljen u Biltenu Vrhovnog suda broj 1/97. I Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa tim pravnim stavom.
- 27.S obzirom da potraživanja tužitelja ne potiču iz ugovora u privredi u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96), postavlja se pitanje je li taj zakon bio primjenjiv na konkretan slučaj. Vrhovni sud je s tim u vezi, na temelju člana 19. Zakona o Vrhovnom sudu, usvojio pravni stav koji je objavljen u Biltenu broj 1/97. Taj pravni stav je sljedeći: "vjerovnicima tražbina koje glase na DEM ili drugu inozemnu konvertibilnu valutu, kao i vjerovnicima tražbina koje glase na BH dinare ili kune, ali je ugovoreno ispunjenje prema kursu strane valute (valutna klauzula), ukoliko je mjerodavno domaće pravo, zatezna kamata obračunava se po stopi i metodu obračuna kao na tražbine u domaćoj valutu i to za tražbine od dužnika sa područja na koje pretežno domaće platežno sredstvo BH dinar, od 1. aprila 1996. godine, a za tražbine dužnika sa područja na kojem je pretežno domaće platežno sredstvo kuna od 30. maja 1994. godine. Do tada, zatezna kamata na ove tražbine obračunava se po stopi koju na štedne uloge po viđenju odnosno inozemne valute plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu vjerovnika. Na tražbine iz ove tačke koje potiču iz ugovora u privredi, od 1. oktobra 1996. godine vjerovnici imaju pravo na zateznu kamatu prema propisima Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96)." Redovni sudovi su, u apelantovom slučaju, donijeli odluku o zateznim kamatama primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i navedenog pravnog stava Vrhovnog suda.
- 28.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da je prilikom donošenja osporenih presuda bilo arbitrarnosti, pa slijedi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
- 29.Ustavni sud smatra da je javni interes države za miješanje u apelantovo pravo na imovinu izražen kroz relevantne materijalne propise kojima je regulisana obaveza plaćanja zatezne kamate, a to je interes države da uredi obligacione odnose tako da zaštiti prava svih subjekata tih odnosa. Taj je interes izražen i kroz pravni stav Vrhovnog suda koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Potrebno je, dalje, utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu, odnosno je li na apelanta stavljen prekomjeran teret njegovim obavezivanjem da plati zatezne kamate koje on smatra izuzetno visokim. Ustavni sud smatra da se pitanje određivanja visine zateznih kamata mora svrstati u "polje slobodne procjene" koje ima država u određivanju općeg interesa u određenim složenim stvarima (vidi, mutatis mutandis, odluku Doma za ljudska prava o prihvatljivosti i meritumu, Poropat i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine, od 9. juna 2000. godine, stav 184). U tumačenju pojma "polja slobodne procjene" koja se daje državama u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je prirodno da polje slobodne procjene u okviru zakonodavstava u primjenjivanju društvene i ekonomske politike treba da bude širok, te da će Evropski sud poštivati zakonodavna rješenja u vezi sa pitanjem jesu li u "javnom interesu", osim ukoliko su ta rješenja očigledno bez razumnog utemeljenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, broj A 98, 32). Ustavni sud smatra da zakonodavna rješenja i tumačenje relevantnih materijalnih propisa u apelantovom slučaju nisu bila bez razumnog utemeljenja, te obavezivanjem apelanta da plati zatezne kamate u visini kako je to naloženo osporenim presudama nije na njega stavljen pretjeran teret. S obzirom na zaključak da je u apelantovom slučaju pravilno primijenjen zakon, nije od značaja apelantovo navođenje da su u drugim parničnim postupcima protiv apelanta redovni sudovi drukčije odlučili o zateznim kamatama. Također, nije osnovan apelantov navod da Vrhovni sud nije dao obrazloženje za dosuđene kamate od 1. aprila 1996. godine, s obzirom da se pravni stav, na koji se pozvao sud, upravo odnosi na zatezne kamate od 1. aprila 1996. godine.
- 30.Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Zabrana diskriminacije
- 31.Apelant je naveo da je osporenim odlukama diskriminiran jer su nadležni sudovi u istim situacijama različito primijenili zakon u odnosu na apelanta i donijeli različite odluke o kamatama. Ustavni sud će razmotriti ove navode u svjetlu odredaba o zabrani diskriminacije
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 32.Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
- 33.Apelant je naveo da je diskriminiran zbog činjenice da su u odnosu na njega relevantne zakonske odredbe različito primijenjene, te da su tužiteljima dosuđene različite kamate. Ustavni sud podsjeća da diskriminacija podrazumijeva različit tretman u uživanju prava i sloboda između pojedinaca odnosno grupa, a ne u odnosu na samog pojedinca u više različitih situacija. S tim u vezi, apelantovi navodi o diskriminaciji nisu osnovani.
- 34.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilu u skladu sa zakonom i bila je uspostavljena pravična ravnoteža između "javnog interesa" i apelantovog prava na imovinu. Također, nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer diskriminacija podrazumijeva različit tretman u uživanju prava i sloboda između pojedinaca odnosno grupa, a ne u odnosu na samog pojedinca u više različitih situacija.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.